Sada je: 28 ožu 2024, 15:05.

Priče sa poroda....

Moderator/ica: Diami

PostPostao/la skorpionka » 29 stu 2007, 10:42

ancica


Matijina prica

--------------------------------------------------------------------------------

Vec duze vrijeme mislim da napisem pricu sa poroda, pa eto, veceras bas imam vremena...

U nedjelju, 24.6. ujutro tocno u 6 sati probudila me lagana bol. Znala sam da cu taj dan roditi.
Trudovi su mi u pocetku bili slabi i nepravilni, pa sam ja taj cijeli dan radila pripremne radnje za izbivanje iz kuce (pisala popis MM sta sve treba napraviti, kad Dora mora na sistrematski, gdje su mu koji dokumenti...), oprala svu robu, spremila kucu, pisala po forumu... Tako je bilo sve do navecer.
Oko 21 sat uspavala sam Doru i pozvala sogoricu da je dodje cuvati, a MM i ja samo se uputili u rodiliste. Tad me vec poprilicno bolilo.
Primio me dezurni doktor (ipak je nedjelja navecer, a slijedi neradni ponedjeljak), prikopcali su me na CTG. Nakon pregleda doktor mi kaze "Niste nista otvoreni, trudovi se biljeze, ali su slabi i neredoviti. Ja sam mislio da cete vi znati kad treba doci u bolnicu posto vam je drugo dijete." i posalje me na odjel da spavam s napomenom da cemo ujutro napraviti krvnu sliku i CTG.
Na odjel sam primljena oko 22 sata. Stvarno me bolilo i trudovi su poceli biti sve cesci. Bila sam sama u sobi i setala sam se tamo-vamo, izlazila na balkon, pa klecala pored kreveta. Oko ponoci odem moliti sestru da mi da nesto za bolove. Ona mi odgovori da ne mogu nista dobiti jer trudovi su tek poceli i da kako ja mislim roditi kad vec sada zicam pomoc. Neka lijepo odem spavati.
Vratila sam se u sobu. Ubrzo sam pocela i povracati. Definitivno mi sad vec nije bilo dobro.
U 1 sam ponovo otisla kod sestre traziti nesto da mi olaksa bolove. Opet me otpilila.
u 10 me ponovo htjela poslati u sobu, ali sad sam inzistirala da dodje netko da me pogleda, jer da ja vise ne mogu.
Za pola sata se pojavio doktor. Pogledao me i rekao - potpuno otvorena, porod je poceo.
E onda me sestra cula - svasta sam joj rekla. Bila sam bijesna ko pas.
Odmah sam prebacena u radjaonu. Nije bilo vremena ni za klistir, ni brijanje. Molila sam da mi daju da zovem MM, na sta mi je ta ista sestra koja me maloprije slala na spavanje rekla da on nece stici jer da samo sto nisam rodila. Ipak sam ih namolila da mi daju mobitel.
Medjutim, tad su poceli problemi. NA CTG-u su bebi padali otkucaji srca. Nekoliko puta su me prikljucivali na CTG pa radili UZV. MM je stigao. JA sam bila ekstremno svadljiva, za razliku od prvog poroda kad nisam ni pisnula. Nakon sat vremena su zvali drugog doktora koji me pregledavao, (rekao je da gledao "koje su moje mogucnosti") pa gledao na UZV, pa opet CTG. Zakljucio je da "sto se ne moze - ne moze se" i u 30 su me uputili na hitan carski zbog disproporcije moje zdjelice i bebine glavice. Matija se rodio u 3:55h - 3850g i 50cm, apgar 5/9, reanimiran.
Oporavak nakon carskog je druga prica.
Posljedice poroda na Matiju, na svu srecu nisu bile strasne i vezane su samo uz motoriku, sto vjezbanjem nastojimo ispraviti.
Nakon svega, ja sam jos uvijek ljuta. Ljuta sam je sam napomenula da mi je prvi porod bio strasno tezak (valjda su mislili da pretjerujem), jer sam morala moliti da netko dodje da me pogleda, a odnosili su se prema meni kao da sam zadnja glupaca koja kuka bez veze, slali me u sobu da spavam dok ja osjecam napone (kad sam rekla sestri da osjecam napone nasmijala mi se i rekla - duso, to je tek pocetak), a najvise sam ljuta sto je sve to dovelo do toga da bebi bude lose.
“However beautiful the strategy, you should occasionally look at the results.”
Avatar
skorpionka
kimera a la vache
 
Postovi: 12180
Pridružen/a: 10 kol 2001, 13:21

Re: Priče sa poroda....

PostPostao/la skorpionka » 27 ruj 2008, 08:04

Domy
Evo da i ja opišem svoj porod. moje je iskustvo dobro, pa da ppodjelim da ne budu samo loša iskustva.
Ja sam bila na carskom. Naravno sestra me probudila u 5 30 da se istuširam i spremim stvari.
Za 15 minuta je došla sva nabrijana da di sam ja kaj ja mislim da smo već trebali biti u rađaoni.
I onda me tam odvela tamo su me polegli na neki krevet u hodniku, nakon nekih 45 min. su me preselili u sobu i natočili me infuzijom. E onda su rekli da čekaju ljekove pa sam si tu još malo odspavala i moj doktor me obišao i sestre.
Uglavnom su bili svi ok ljubazni.
Napokon su me odveli u rađaonu skinuli onda je poćelo pikanje jer sam išla na spinalnu. Znači morali su mi dati nekakvu inekciju u kičmu i morala sam biti mirno. Onda sam brzo legla dok nije počelo djelovati. Tada su se polako počeli skupljati doktori sestre i napokon je došao moj doktor. Samo sam odjednom osjetila da me neko jako potisnuo na područiju želuca i osjetila sam da lakše mogu disati, nakon 5 sekundi sam čula da D plaće i to je bilo to. U toku poroda iznad moje glave je stajala mislim neka stažistica bar je tak izgledala mlado i cjelo vrijeme pričala i gladila me.
U podlozi sam čak i muziku čula i svi su bili ljubazni i dobro raspoloženi. Znam da je pedijatar nakon što je pregledao D rekao da mu mogu kupiti torbu i poslati ga u školu, rodio se sa 4670g i 51cm.
Jedino što mi je bilo malo neugodno kad su skinuli paravan ja sam se maklo digla i pogledala , a sestra taman diže moju nogu da ih skupi, a ja sam imala osječaj da će ju nekud odnesti pošto mi je sve bilo umrtvljeno. To mi je baš bilo stravično i sam sam u sebi pomislila o moj bože. Eto uglavnom mi je sve proteklo u redu i poslije oporavak tak da nemam nikakvih primjedbi. A doktor Hafner me porodio i za svaku je pohvalu svima bi preporučila da idu kod njega
“However beautiful the strategy, you should occasionally look at the results.”
Avatar
skorpionka
kimera a la vache
 
Postovi: 12180
Pridružen/a: 10 kol 2001, 13:21

Re: Priče sa poroda....

PostPostao/la skorpionka » 13 ožu 2009, 14:49

Sanika

Maksimalno brzi porod jednog Maksima


Evo iz ne znam kojeg pokusaja probati cu napisati svoju pricu s poroda, nadajuci se da se Maksim nece probuditi dok ne zavrsim.

Dakle, dva dana prije termina pocela sam ok 4 u noci krvariti uz lagane trudove na 10 minuta, probudila muza i pravac bolnica. Kad sam dosla rekose da je to cep, i da sam otvorena ko i do tada 1 cm... uglavnom, nakon par sati lezanja dok nije dosla vizita, pustili me kuci jer nije to jos bilo to.

Drugi dan kontrola ujutro u 8h, nakon koje sam dogovorila ostanak u bolnici jer je doc rekao da sam pre nervozna za ici doma pa neka prespavam u bolnici i ako ne krene porod sam sljedeci dan na termin, onda cemo inducirati jer je beba velika, spremna itd.
I tako ja ostala, vec se pomirila s indukcijom i ovoga puta (prvi porod mi je bio induciran jer sam bila prenijela 6 dana, plodna voda zelena ...) i taman se spremala oko 18:30 zavaliti u krevet i odmoriti kad valjda od silne zelje da vise rodim i to prirodno, krenuli oni lagani trudovi prvo na 10 pa na 8 pa na 5...onda sam se otisla setati...pa krenuli na 3 minute .. nakon cega su me stavili na CTG da ne bi ispalo da haluciniram i kad je i svemocni CTG pokazao da su stvarno trudovi, dosla je doktorica, i rekla kak sam 4 cm otvorena i pravac predradjaona (prije toga frizura i klistir). To je sve vec bilo oko ponoci. Tam su me naravno prikopcali na CTG o kojem nekoliko rijeci kasnije

U predradjaoni sam odma trazila epiduralnu, vise od panike nego od boli, jer mi je moj doc to obecao kao nema frke, kad mi neka plava babica, mlada, odbrusi, "ne dajemo epiduralnu po noci"!?!? i ak imam pitanja nek pitam doktora Kako moj doktor nije reagirao ni na sms ni na pozive (opravdano, kasnije saznala) pitala ja dezurnog doca koji mi je "lijepo objasnio" kako je njima beba na prvom mjestu i kak bum ja to izdrzala ... opet stara prica zena je da suti i radja, i drugi su tu da misle za nju ...ma naljutim se kad se toga sjetim.
Mislim na kraju je bolje kaj je nisam dobila, ali taj odnos prema rodiljama mi je

Uslijed beskonacnog CTG-janja uspjela sam izboriti 10-tak minuta setanja bez da sam prikopcana, i onda me opet mlada babica prikopcala, sutnula mi neku drogu protiv boli od koje sam bila fiju i tako sve do cca 3h. Oko 3h konacno su se smilovali i pustili me u box, pa mi je i muzek mogao doci. Tad je vec pocelo zestoko boliti (sve do tada je bilo sasvim podnosljivo), i opet su zadnja dva sata bila najzesca, kao i kod prvog poroda.
Kad usporedim ovaj porod koji je bio bez dripa, sve je islo prirodno, skolski, vodenjak pukao sam...moram priznati da je ovoga puta puno puno jace bolilo nego kad sam imala inducirani porod, ali su se bolje osjetile faze poroda, spustanje bebe koje je bilo najzesce, i sam izgon koji je bio jao i pomagaj ali zbog moje zelje da me ne rezu i velike bebe (Paula je bila za kg laksa i manja).
Kad bi trud prošao, sve je bilo za 5, dok mi je kod induciranog sve bilo jedan veliki kosmar...i neprekidan trud.

Da se vratim na ovaj porod ... dakle ja u boxu, i dalje prikopcana na CTG i kad sam ga u trudu pomaknula jer jednostavno nisam mogla lezati nepomicno sto mi je totalno nehumano, ona mlada babica s pocetka price me samo prostreljivala pogledom... mislim stvarno, kak sam mogla
Molila sam da me ne recnu, pa je sam izgon trajao i trajao i nikako da zavrsi. Sigurno preko pola sata. No, babica N. (ne ona mlada) je bila divna predivna i strpljiva svaka joj cast, jer trebalo je poroditi bebu od 4110g (54 cm) bez reckanja, tak da joj kapu skidam za trud. U jednom trenutku babica je rekla da bi sve bilo gotovo i prije pola sata da su me recnuli, a ja sam luda od svega viknula da nek me onda reze al je moj prisebni muzek rekao da ne pricam gluposti i nek se skoncentriram jer je Maksim samo sto nije.
Tak da sam stiskala i dalje. Na kraju sam pukla za jedan sav, nije vrijedno spomena, malo me Maksim rasturio ali neka, sve ce to proci.

Nakon poroda smo se mazili svi troje oko sat i pol, cickali onak pocetnicki sto je sve super i za svaku pohvalu, no nakon toga oko 7 h su me stavili na hodnik gdje sam lezala do cca 14h!!!! jer nije bilo mjesta na odjelu. To je horor, osim sto sam se ukocila na tom stolu, Maksima nisam dobila prije 15h, dakle bili smo odvojeni 8 sati nakon poroda sto svakako nije pohvalno za bolnicu prijatelja djece..

Uglavnom, drago mi je da je sve islo prirodno, nije mi drago sto smo mi rodilje i dalje bez prava glasa, ali na kraju bitno i najbitnije je da je moj Maksim super, da je sve dobro proslo i da nas sada eto u familiji ima cetvero vodenjaka.
Maksim najmladji otvara sezonu 4.2., onda ide Paula 6.2. pa moj muzek 10.2. i ja 14.2.

I jedna anegdota za kraj..gledam ja slike koje je mm slikao na porodu kad najednom medju njima i slika etikete s nekog lijeka..a mm inace prodaje strojeve koji stampaju etikete pa mu se u boxu jedna ucinila zanimljivom, pa ju je usput slikao ...riknula sam od smjeha kad sam to vidjela

Evo guguce i rasteze mi se glavni junak ove price Maksim pa vas pozdravljam, valjda nisam nesto izostavila.
“However beautiful the strategy, you should occasionally look at the results.”
Avatar
skorpionka
kimera a la vache
 
Postovi: 12180
Pridružen/a: 10 kol 2001, 13:21

Re: Priče sa poroda....

PostPostao/la skorpionka » 13 ožu 2009, 14:52

Mazilica


nije baš tipična priča s poroda ali je moja, drukčije je ne mogu ispričati, pa evo...

Dugo već planiram podijeliti svoju priču s vama, ali nikako ne nalazim vremena ni inspiracije pretočiti neke emocije u riječi... možda mi sad uspije.Neke sam sitnice već spomenula, ali sada ću sve, onako iskreno...

Upoznala sam ga sa 17 godina, u vrijeme kad sam bila vrlo ranjiva, ali i željna malo pažnje i nježnosti, a on se pojavio niodkud i počeo mi se približavati, ispunjavao je moje želje, pazio me držao kao malo vode na dlanu...
Upoznala sam ga s mojima i starcima se nikad nije svidio, bili su uvijek pristojni prema njemu, ali ja sam znala da duboko u sebi ne odobravaju moj izbor, ali ja sam oduvijek tvrdoglava i stvari volim učiti na teži način...
Veza je polako postajala sve ozbiljnija, za razliku od mojih, mene je njegova mama obožavala, vjerojatno zato što je napokon naišao netko tko će preuzet "brigu" oko tog velikog djeteta, kako se kasnije ispostavilo...
Ja sam krenula u četvrti razred i bila puna planova za budućnost, smišljala i zamišljala svoj "odrasli "život, a on je bio tu i podržavao svaku moju ideju, hranio svaki san...
Danas više nisam sigurna dal sam voljela njega ili činjenicu da on voli mene...

Inače, oduvijek imam problema sa ciklusima i još 100 različitih dijagnoza u teoriji, a niti jednu službeno potvrđenu, pa se nisam pretjerano zabrinula kad je prošlo više od 60 dana od posljednje menge, pogotovo zato što smo se uvijek čuvali, jer...ja imam plan, zar ne, i ništa ga ne može poremetiti...

A onda, negdje iza nove godine počela sam se sve čudnije osjećati, tlak me mučio više nego prije i tako sam bila pospana...
Otišla sam ginekologu na redovan pregled, a iz ordinacije izašla u suzama...BILA SAM TRUDNA VEĆ VIŠE OD DVA MJESECA...
Plakala sam od jada, od straha, od nemoći...
što sad? kako? pa čuvali smo se...
kad sam mu rekla, on je samo šutio.nije me zagrlio, nije rekao da će sve biti dobro, nije me utješio...
Razočarao me po prvi put, a od tada su se samo nizala razočarenja, kao da mi je spoznaja da sam trudna napokon otvorila oči i sad sam vidjela ono što su vidjeli i drugi davno...
Odlučila sam si pojednostavniti život, pa sam u školi prešutila saznanje...
Nisam imala skoro nikakav trbuh,pa sam mogla tako...
Nije da sam se sramila, ali da sam rekla, morala bi na bolovanje i razredni ispit, a to nisam željela jer se nisam osjećala loše i smatrala sam da mogu držati korak sa svojim kolegama...
da bi barem nešto mogla priuštiti svojoj bebi, ja sam usput držala instrukcije, pisala maturalne radnje iz struke, odgovore na mat. pitanja i svašta, po noći...
Maturirala sam sa čistom peticom, otplesala maturalni ples, izludirala se na norijadi i odlučila da ne odustajem od svojih snova...
upisala sam fakultet i prostalo mi je samo čekanje...
On je sve manje bio uz mene, sve smo se više svađali i polako sam ga počela izbacivati iz svojih planova čudeći se sama sebi koliko su ugodnija razmišljanja u kojima nema njega, u kojima nas nije troje, nego samo dvoje, dva srca koja kucaju kao jedno...
Došao je i termin poroda, a mi još ništa nismo pripremili za bebu, jer ja nisam dala u nadi da će on preuzeti inicijativu, pomoći barem u tome... uzalud mi nada...
tek što je otkucala ponoć i nastupio dan koji je bio termin poroda, moj je anđelak odlučio doći na svijet.
U 00.30 pukao mi je vodenjak i trudovi su krenuli... odradili smo ih ja i moja beba sami, u tihom zamišljenom razgovoru, u okrilju noći dok mi je topli zrak milovao lice, a vruće suze tekle niz obraze...
Došli smo u rodilište, mama i ja s hitnom negdje pred zoru, a moje djetešce su doslovno izvukli iz mene bez truda jer mu je srce prestalo kucati, a pupčana vrpca se omotala oko vrata...MORAŠ SAD TISKAT!!! vikala je dr, a ja bez truda, vičem, oni ga čupaju (doslovce) iz mene... molim te bože ne bude dobro su tada bile jedine misli koje su mi prolazile glavom...
Rodila sam savršenog dječaka crne kose od 3420 g i 49 cm.
I ništa više nije bilo važno, svi moji planovi u trenu su uključili njega, sve je postalo nevažno osim njega...
Novopečeni tata je došao tek nakon 5 sati bez osmjeha, bez cvijeća, bez zagrljaja , samo sa hrpom zamjerki meni, umornoj, prikopčanoj na infuziji i polusvjesnoj, i tada je potpuno ispao iz priče.
pokušavali smo još 3 mjeseca nekako funkcionirati u troje, ali nije išlo, pa sam zauvijek zatvorila to poglavlje svog života.
Ostali smo sami, moja buckasta beba i ja, sami protiv svih, u svom svijetu u kojem se sunce ogledalo u sjaju velikih smeđih oka...
Faks je počeo, a uz pomoć mame, tate, prijatelja i uviđavnih profesora, ja sam svaki dan bila korak bliže ostvarenju sna.
Predavanja prijepodne, moj anđeo poslijepodne, vježbe predvečer, samo naši rituali navečer i učenje po noći...
podočnjaci do koljena i 20 kg manje u 3 mjeseca...
Nije mi bilo lako, ali znala sam da vrijedi, i kad sam htjela odustati, bio je dovoljan jedan poglad u te oči i nasmješeno lice da mi da snage za dalje...
On se nije javljao, a nije nam ni falio. rasli smo, beba i ja i bili sretni.
Samo bi se ponekad u mom oku pojavila suza kada bi se u parku prolomio smjeh djeteta koje se igra sa svojim tatom i pitala sam se dali sam bila u pravu kada sam svom djetetu to uskratila...
Prošle su dvije godine. kažu da Bog nikada ne zatvori vrata, a da pritom ne otvori bar jedan prozor, pa se tako na našem prozoru pojavio jedan novi, poseban ON.
sa velikim smeđimočima u kojima sunce ogleda svoj sjaj ušao je u naša srca i ostao... zauvijek.
Svoju smo ljubav ozakonili pred Bogom i ljudima još dvije godine kasnije, a najponosniji uzvanik bio je naš sin.
jer on je postao naš od prvog trena kad su se njih dvojica sreli.
Blagoslovljeni smo još jednim zajedničkim djetetom kojem je sad dvije godine.

Moji snovi dobili su novu dimenziju i sada znam, kada pogladam u ta tri para velikih smeđih očiju, da je sve vrijedilo.
“However beautiful the strategy, you should occasionally look at the results.”
Avatar
skorpionka
kimera a la vache
 
Postovi: 12180
Pridružen/a: 10 kol 2001, 13:21

Prethodna

Natrag na Priče s poroda

Na mreži

Trenutno korisnika/ca: / i 1 gost.