Postao/la mkrsto » 28 sij 2009, 12:28
Drage moje,
Evo mi se javljamo po prvi puta!
Moja trudnoća je bila idealna, pa kada smo i mi na zadnji ultrazvuk došli, doktor mi u šali kaže da nisam trebala ni dolaziti da je sve idealno sa mnom i sa bebicom. 18 dana prije termina, uhvatili mene bolovi...zvjezde sam brojala i mislim se ako su ovo trudovi, Bože moj šta je onda porod?!? Jaukala ja od jutra, muž se vratio sa posla oko 12 sati...umirala do 7 navečer...ja jadna mislila zbilja trudovi...pa nisam htjela letiti odmah u bolnicu..znam da stave odmah na stol...reko ovako će brže ići.
Kad sam počela povračati od bolova, odemo mi u bolnicu, svaku rupu sam osjetila kao da me netko na komadiće sijeće...ne dao Bog nikome!
Dodjemo u bolnicu, imam kao neke trudove, blage...koje ne bi trebala tako reći ni osjetiti jer su jedva primjetni, a ja se derem i plačem kao da je sam čin poroda došao! Kaže meni sestra da se slabo otvaram, tek 2 cm i da cupkam malo na pilates lopti...
Preživila ja nakako tu noć, sutra ujutro ista priča. Vojska doktora oko mene, nema osobe na odjelu koja nije gurnula prst u mene...svi me čudno gledaju..nikom ništa nije jasno..ja i dalje vrištim...a otvorila sam se 4 cm...Prekrasno??? Konačno dodje primarijus, i on mi gurne prst, i veli da mi izvade nalaze...konačno se netko sjetio nakon dva dana....
Stigli nalazi...imam refluks 2 stupnja, urin mi se vračao u bubreg..eto od kuda moji bolovi. I, odluče mene poroditi...Dadnu mi drip, epiduralnu...preživila ja i tu noć nakako...ali opet se slaobo otvaram. Pojačaju mi dozu dripa, i drugu epiduranu...vele ako se ne otvoriš sada za pola sata ideš na carski....Konačno osjetim da beba izlazi van.....stisnem tri puta...najljepši bolovi u odnosu na one ranije i u tri truda rodim svoje dijete!!!! Kad su ga izvadili, ja i muž presretni, beba zaplaka, prerezaše pupčanu...dijete ušuti...poplavi...odnesoše ga...i nitko ništa.
Mene konačno prestalo sve boliti, mogla bi ja i hodati, nisu me ni šivali, jer nisam ni popucala, sve 5...ali što mi je sa djetetom??? Dolazi sestra, kaže nešto nije uredu sa plučima...i kao što i ti sama kažeš nitko niti a. Rodila ja njega u 1 sat u noći, do 3 sata nigdje nikog. Ja još na stolu, muž kraj mene...on na kraju nadje sestru i veli hoću vidjeti dijete. Odvede ona njega, vraća se on...kaže jedva diše...odvedu oni mene na odjel u sobu gdje leže porodilje svaka sa svojim djetetom, a ja nemam pojma šta je sa mojim...Vrištim ja od jada, tuge, ne znam ni ja čega sve ne...dadnu mi za smirenje i ja zaspim. Probude me neki drmeš, doktor me navlači: tko ste, odakle ste, tko vam je u obitelji bolestan, od čega je tko umro, dijete vam ima dijafrgmalnu herniju, potpišite da ste suglasni za operaciju, 80% je smrtnost djece, ili ne prežive operaciju ili umru odmah po porodu...priča on meni, ja nemam pojma ni gdje sam...šta dijafragmalna hernija...jedva izgovorih, šta je to???Prebace oni bebača u Klaićevu, zovem ja muža opet vrištim ne mogu mu ni reći, nisam ni upamtila šta mi je doktor rekao...samo znam da će mi dijete umrijeti. Molila bih Boga, ali ne znam kako, ne znam očenaš izmoliti samo u sebi ponavljam Bože pomozi mu, on je prije svega tvoje dijete, pa je onda moje!
Jedino što se sječam je onaj osječaj dok su ga iz mene izvlačili. Muž ode u Klaićevu, njemu doktorica istu stvar kaže da 80 % djece umire, da će ga operirati za 3-4 dana dok se on malo stabilizira poslije poroda, ako ne umre do tada. Donio on meni sliku na mobitelu, moje dijete se ne vidi od cjevčica, aparatića...sreća pa je 3340 rođen, največa beba u inkubatoru.
Prebace i mene na odjel ginekologije da nisam sa ženama koje doje svoju djecu. Mene ponovo uhvatili bolovi...mislim ređam i drugo dijete koje nisu ni vidjeli u trbuhu...ma kakvo rađanje, gore od toga..boli, ubija, niti vidim niti čujem. Daju oni meni protiv bolova sve živo, krenuo kamen iz bubrega, neki koji nikad nisam ni znala da ga imam.
Bebu operisali 4 dan. Preživio sunce moje operaciju! Nakon par dana dobije vodu u plućima, poslije toga i sepsu. Mene puste iz bolnice kada mi je kamen bio na ulazu u mjehur, 8 dan od poroda. Ležala sa bebačem u Klaićevoj. Rekli nam da ima cerebralnu paralizu, jer neće dudu. Kad je drugi dan krenuo na bočicu, pojeo 3 puta više od njegove doze. Normalno da neće dudu, kad se hranio na sondu, a poslije toga oni mu davali dudu...kako bi dijete znalo što je duda? Kad je krenuo jesti, vele super eto nema cerebralnu!
Onda su nam rekli da nema lijevo plućno krilo, pa neki kažu da ima, drugi kažu da je slabo razvijeno i da će se razviti sa vremenom...još uvijek ne znaju ništa. Beba je sada 3 mjeseca i 7 dana. Ima 6100. Prekrasan mali dečkić, igra se, smije se...sve u normali za njegovu starosnu dob.
Rekli su nam da će naše dijete pisati povjest za dijafragmalnu herniju! Jedino što je pomoglo u svmu ovome jest dragi Bog kojeg smo tako skrušeno molili da on sam odluči da li da živi ili da umre! On je odlučio, on nam ga je dao, i nije nam ga uzeo!
Sada ja i moja beba sjedimo i kucamo vam ovu porku, da sve prepustite u Božije ruke, on će olučiti najbolje!
Hvala svima koji su bili uz nas i molili za naše djete, onda kada mi nismo znali!!!