Ian - 3550 g ciste ljubavi

Bojala sam se trudnoce...nekad...i poroda..nekad...A onda je dosao on, to malo zrno graska isprintan na crno bijelom papiru i spoznaja da cu postati mama...

...9 predivnih mjeseci, moja ruka na trbuhu, necija guzica pod njom :luv

Stize nam i sedmi mjesec i fali malo do poroda...Nisam spremna, bojim se, panika me hvata al znam da ja to mogu. Ne bojim se onoga kasnije kad se jednom rodi, bojim se poroda toliko da mi izaziva mucninu i zato ne razmisljam o tome ali i dalje uredno citam "price sa poroda" i cmoljim svaki put kada jedna zavrsi i pitam se kakva ce biti moja...

Termin se opasno priblizavao i svaka nova bol u tijelu bila bi signal da je dosao taj dan... A onda je zaista dosao, tri dana prije termina. Cudni bolovi, nervoza, plac...neki novi signali koje do sad nisam primjecivala. Uredno sam prekontrolirala jos jednom torbu i uvjerila sam sebe da ja to mogu.
Nakon 2 dana uzastopnih trudova javljam se ginkologinji dan prije termina. Dolazim sa trudovima na pet minuta koji me motaju u dva dijela i svaki je sve bolniji.

Sjecam se lica prolaznika kada sam izasla van ispred bolnice i uhvatio me trud pred svim nazocnima dok je moj muz parkirao auto...

Ginekologinja me baca na stol i gleda..otvorena samo cent-dva. Pitam se koliko boli kada dodje do 10 i sad sam sigurna da ja to necu moci.
Pokusava me rucno otvoriti i prva suza je pala . Shrvana bolom , nervozna, nespremna i totalno iscrpljena radi prethodna dva dana bacam se mm u zagrljaj i placem..placem...

Salju me na ctg nakon cega slijedi panika. Trudovi me sibaju svaku minutu i ja se pomalo gubim, pregledavaju me, a ja i dalje na 2 cm..Ne kuzim sto se dogadja al placem i dalje i pokusavam slomiti rucku od kreveta.
Od jednom ctg stao, pisti, crveno svijetlo, osjecam bol u ruci i hladnu tekucinu kako prolazi, trazim muzeve oci i vidim ih....uplasene... Nesto ne stima, bebino srce je palo na 60 otkucaja, a ja se gubim zajedno sa njim.

Daju mi nesto protiv bolova, al vise nista ne funkcionira..cak vise nije ni bitno, zelim samo cuti da je ON dobro .
Slijedi jos jedan pegled- sada smo na 4 cm...samo.. Dovoze krevet i cujem da me salju u radjaonu.

Osjecam se ko u onim filmovima gdje medicinske sestre sibaju sa krevetom po hodnicima , te scene mi se nikad nisu svidjale ,a sada ih dozivljavam na svojoj kozi. Dere me jos jedan trud te se pokrivam po glavi da ne zaurlicem pred ljudima koji cekaju pred liftom.Zamisli ti to...Ja u trudovima, mislim da cu umrijeti, a bojim se raditi scene pred svijetom koji ceka pred liftom. :ajme

I eto nas..radjaona.Tu smo u toj famoznoj sobi na tom krevetu koji mi se nikad nije svidjao. Prikljucuju mi svakakve cijevcice, osjecam samo bockanje po rukama, pucanje vena, cujem rijec drip i epiduralna, anesteziolog koji ce doci za pola sata. Ok , mogu ja to, mogu ja to... Muz prodisava trudove zajedno sa mnom i da nema njega neznam kako bi. Koliko god je tesko i boli on je tu i izmedju svih ljudi sto su oko mene vidim i trazim samo njegove oci, uplasene ali hrabre!

Zove se Orlando i kaze da je on taj koji ce mi dati epiduralnu...Orlando ne prica previse , ne objasnjava sto ce raditi,, kaze mi samo neka se ne bojim...Definitivno sam skuzila da je Orlando jako spor te nikako da docekam da ta bol prestane. Radi covjek svoj posao sa mirom..pa sta

I napokon, bol prestaje, osjecam nesto sitno, neko stezanje, pritisak dok su trudovi na maximumu. ja volim Orlanda :hahaha

Slijedi pregled, totalno bezbolan...Kazu da sam na 6 cm i da cekaju da pukne vodenjak...Nije stigla zavrsiti ni rijec "vodenjak " i vec sam osjecala toplu tekucinu kako mi klizi :joy

Lezim tako jos sat vremena, ne pricam puno al uporno svaku sestru ispitujem hoce li ovaj divan osjecaj prestati uskoro dok me oni uvjeravaju da mi epi nece skinuti do kraja pa me to tjesi. Mogu ja to, mogu...Jos jedan pregled dok jedem kinder buono i pricam sestri kako mislim da bi ja mogla tisakti nakon cega slijedi sok :otvorena 9 cm i uskoro ce i deseti. MM place a i ja s njim. Oni se meni smiju kada im kazem da mislim da cu se ukakiti, kaze sestra da je to super i da nam nasa srecica stize.
Zovu moju gin i cujem kako joj kaze da smo spremni i da ide obuci zeleno :liza

Sada sam potpuno sigurna da ja to mogu. Trudove sad osjecam ali ne kao bol vec kao ugodu..jel se ovo zove sadizam?

Sad vec polako urlicem da zbilja vise ne mogu jer sam zbilja sigurna da cu se ukakiti :ajme

nakon cega mi kazu neka probam jednom. Jednom, dva put, trazim poziciju i tiskam kada se meni da, a ne kada mi babice kazu.
MM mi se vjesa oko vrata i tiska glavu prema naprijed dok mi jedna od njih gura masku sa kisikom . Pitam se kako izgledam tog trena i sto ce mm misliti ako me sad gleda :hahaha

Osjecam uzasan nagon i kazem im " Evo sad cu" Bacaju se oko mene , a ja tiskam ko ludjakinja dok me oni svi ohrabruju. Bole me zubi od tog tiskanja, drzim i cvrsto zatvorene oci da mi kapilarice ne ispucaju :ajme

Jbt sto ti znaci citati forume i skupljati savjete

Cetvrti trud i eto ga, svi se veselejer su vidjeli kosicu , ali onda slijedi ona rijec "Rez" Moraju me rezati jer malom padaju otkucaji. U maskicu visem neeeeee i trudim se zapamtiti osjecaj kakakv ce biti...a ono totalno razocaranje, osjetila nisam nista, smao jos veci nagon za tiskanje. Peti trud i evo ga...tu je.. IAN!
Muz place, one se smiju, ja se smijem , bojim se gledati kakav je, muz reze pupcanu, ja i dalje ne gledam , a onda cujem najljepsi KMEEEEE i stavljaju mi ga onako toplog u ruke. Predivan je, gleda me, ljubav na prvi pogled. Pa ja sam mama, a ovaj divan covjek kraj mene je njegov tata...mi smo obitelj.

Dalje od ovoga se ne sjecam, znam samo da je gin dosla i cudila se kad sam vec uspjela roditi, a onda pocinju problemi. Opet moji otkucaji, pritisak, krv koja ne prestaje teci... Opet igle, uzbuna , panika...oduzimaju mi malog i dalju ga mm i gledam ih onako u polusnu totalno prazna tog trena jer se opet gubim, ali puna ljubavi za ta dva bica.

Al znam da ce biti dobro, mora biti dobro...nakon ovog svega uspjeli smo. SItuacija se smiruje tek nakon 2 sata . Napokon je krvarenje stalo, srce se smirilo i opet osjecam to divno cudo na svojim prsima.

Nasa prica je zavrsava sa mojim odlaskom iz radjaone - sobe u kojoj sam dobila najjepsi poklon ikad, dokazala sam sebi koliko je zena hrabra kad treba i dala si do znanja koliko sam jaka. Nestala je ona mala uplasena djevojcica i pretvorila se u zenu . Zenu i najsretniju mamu na svijetu... A ovo sto dolazi sada je sasvim neka nova prica, ne prica o porodu vec prica o zivotu koju jos moramo prozivjeti da bi se pisalo o njoj.
Idemo dalje korak po korak..nas troje :luv