Postao/la Azzul » 08 stu 2013, 18:27
Iako rekoh na prethodnom posjetu dotičnoj ustanovi da me više neće vidit u njihovim prostorijama, bar ne prije nego mi unučad odluči zakmečat na svit - vratih se, bradom i brkovima u trudovima 445 dana poslije. Nadobudno i samo meni logično očekivala san da će sve krenit ama baš isto ko i prvi put, toliko uvjerena da bi svaki dan kad je prošla ura prvog truda prethodnog poroda zaključila da ništa taj dan i prišaltala se na sljedeće 24satno odbrojavanje do sutrašnje te ure. Sve do te olujno pljuskovite noći kad su me, sklupčanu ispod tople dekice oko 2ipo probudili sumnjivi ultra lagani probavni grčevi s pravilnim ritmom. Tvrdoglavo se držeći poznatog, tribalo mi je dosta vrimena da samoj sebi priznan da su to t-r-u-d-o-v-i i da je gle čuda sve krenulo drukčijim voznim redom. S obzirom da su ti trudovi bili na 2-3 minute svi planovi o lagodnom tuširanju, pranju kosice, umakanje lidl čoko keksića u moka kavicu su mi se skljokali i nevjericu je zamjenila panika dok san manito kružila okolo stola u blagovaonici, kalkulirajući od trenutačne kućanske postave ko me vodi u rodilište, ko mi šiša nožne nokte, ko ostaje s prvorođenom koja ni trepnila nije dok nije došla njena jutarnja ura za ustajanje.
Vani mrkli mrak, pljušti, grmi fijuče, huče. Kroz neka 4 truda bili smo pred rodilištem, stegne me duboko u prsima jer jako dobro znam šta me čeka, zatrudnih prije nego su mi iti počela isparavat sjećanja prvog poroda. Isti prijem, te posve druga, vrlo cvrkutava, sestra koja je sve sredila u par minuta da me niti trud nije stiga tamo uvatit i već smo bili u liftu, ona sa svojim leptirići-u-stomačiću veseljem a ja sa osmjehom najkiselijeg limuna. Na prvom katu me dočekao pljus deja vu-a: isti onaj stolac di te svežu za ctg, mjere otvorenost i pitaju 627 pitanja. Ko po staroj utabanoj stazi došla san 4 cm otvorena. 4?! Očekivala san da će mi reć da im beba baš maše pri slijetanju kako je sve naglo krenilo, a ono samo ČETIRI?! I trudovi koji su me drndali svako 2 minute su se odjednom utišali pod mojim poludivljim WTF stanjem svijesti - te se sramežljivo javili svako 7-8 minuta, dok san ih još uvik lagodno preživljavala totalno opuštajući cijelo tijelo te fiksirajući mićeg pauka/bubu/vidu/šaru na stropu.
Još prije par tjedana mi je preko uzv uočena anomalija u bebinom abdomnalnom području, te san doktorirala tu večer cijelu problematiku odgovarajući ponaosob svakoj jedinki koja je bacila oko na moju trudničku knjižicu u kojoj je pisao popriličan traktat o spomenutoj stvarčici te time, svim svojim nijansama, intrigirao čitaoca. Kad smo kod rodilišnih intriga: moj ožiljak od epiziotomije prvog porodnog puta je u svima koje zavirio tamo dolje - izazivao čuđenje kojeg li sam samo to diva već rodila (inače prvorođena strava gigantskih gabarita od 3330g/49cm) pa ih uljudno sve redom zamoljavah da ne budu laki na okidaču s tim prokletim škarama i ovaj put, da bar mogu upotrebom cjelovitih sjedaćih mišića, sjest za božićni stol tamo za dva miseca.
Po litre klizme, par postklizmičkih radnji, fini tuš, te 3 sata prošetanih trudova kasnije odvode me u onih konačnih par kvadrata ove avanture. Na moje opetovano ne-ne-ne-bi-ja-to-negodovanje, bocnu mi i drip i vodenjak te time u meni izazovu neočekivan i enorman napad panike s primjesama krokodilskih suza i hiperventilacije. Uljeću sestre te me, ko kad ja svoju prvorođenu tješim kad se probudi usrid kakve noćne more, tapšu i tješe. Kad san, u onih 8 miseci šta prethode ciloj ovoj pričici - razmišljala o porodu, kako šta i di - jedna stvar mi je bila na pameti kako god okrenula postavke, a sad u fotofinišu i na vrhu jezika: STOLČIĆ!!! I prije nego san uspila izustit tu svetu riječ jedna od sestara me vrlo tiho pitala bi li ja možda probala stolčić, očekujući odbijenicu jer iako san čula da doktori izbjegavaju tu opciju izgleda da same rodilje nisu spremne na nju (a možda i nemaju pojma o čem se radi). Kroz jecaje san kimala glavom i za 5 minuta cijela soba se transformirala. Donesen je taj stolčić - jednostavna kombinacija drva i metala U-profila, kojeg su sestre kao i cijeli pod okolo njega obložili zelenim bolničkim plahtama. Stol za rađanje transformiran da mi pruža leđno uporište, a držači za noge na njemu su poslužili za obisit ruke i ap cap san izgledala ko razapeta trudna marioneta. Dalje je sve jako brzo išlo, hvala teta gravitacijo - čekali smo "the" nagon iako nisan bila onih famoznih 10 prstiju otvorena. Kad je nakon par, sad već poprilično gadnih trudova - koji su u mojoj glavi definitivno zapečatili moju rađaoničku karijeru - taj nagon napokon došao, kreće tiskanje bez granica, bez daha i predaha. Ono šta se mojoj cjelokupnoj napetoj mišićnoj masi činilo kao vječnost prekinulo je jedno "plublubluć". Glavica je bila vani i babica opremljena s par slojeva rukavica se golmanski baca poda me i hvata bebu koja je u sljedećoj sekundi bila vani i svih 3,5 kg usmjerila u svoja pluća zaparavši uši svima u neposrednoj blizini.
Dalje je ona klasična priča, oduševljenje jer je gotovo i sve je dobro prošlo, olakšanje jer više nema bolnih trudova, ushićenje jer me nisu rezali nego san pucnila nešto sitno jedva vrijedno spomena i delirij jer je bebica napokon u mom zagrljaju. Sunce malo mamino garavo, kosa joj i iz očiju raste, a jedno malo uho zgužvano u šiljasto - vulkanka da paše uz seku klingonku. Zbog raznoraznih komplikacija Erin je tek s puna 2 tjedna puštena kućici svojoj i sad iz drugačije perspektive prolazimo kroz iste prve gušte s malom bebom, s dozom neshvaćanja i pod budnim okom malo veće bebe.
Little miss July of 2012. & Little miss October of 2013.
We're sharing one eternity, living in two minds, linked by an endless thread impossible to break