odlučila sam podijeliti sa svima vama moje iskustvo. Ne zato da biste odustale već zato da shvatite da zbilja možemo preživiti sve i svašta i da se isplati to preživjeti jer zauzvrat dobijemo..... pa samo mame i mogu razumijeti što....
One od vas koje su znale čitati moje postove znaju i da sam u godinu ipol dana prevalila preko glave spontani bez kiretaže, vanmaterničnu sa hitnom operacijom i dizanjem jajovoda te mjesec dana nakon vanmaternične - početak trudnoće u 38. godini.
Što da kažem? Sve sam dočekivala sa strahom, cijelu trudnoću provjeravala sve simptome, ispitivala iskusne mame oko svakog detalja.
I onda je došao taj dan. Par dana prije termina. U jednoj od najhladnijih noći u godini. Curke na zimskom dijelu znaju. Taj dan sam bila na pregledu u Petrovoj, ultrazvuk, ctg i ostalo kako već ide. Moram priznati da sam zaključila kako masovno cure nakon takvih pregleda u roku 48 sati završe u rađaoni. Većina mojih cimerica jest. Dakle.... doktor nas je u 2 popodne pustio doma - nakon više od pola sata na ctg-u, sa riječima da sam zatvorena te da taj moj mališa neće još neko vrijeme na svijet - i naručio me za 7 dana.
Došla sam doma sa dragim, mučili su me lagani bolovi poput menstrualnih i mislila sam da je to zbog pregleda jer taj doktor u ambulanti u Petrovoj uopće nije bio dobre ruke, sve me bolilo nakon pregleda. MM i ja smo pojeli ručak, gledali film i odmarali.
I onda sam negdje oko 20.35 osjetila kao da se piškim u uložak..... odjurila sam u WC međutim to je nastavilo curkati. Zovem u panici MMa i kažem da mislim da mi je pukao vodenjak - on me gleda i kaže - ali nema lokve???
I ja kažem - znam da nema lokve..... trčemo u dnevnu i gledamo po forumima kako izgleda pucanje vodenjaka i da li je to uvijek onako filmski sa lokvom koja nastane u sekundi. Ja stalno mijenjam ručnike ispod noga.... I onda smo nazvali Petrovu - i kaže nam teta tamo - stavite uložak, ukoliko se napuni u roku 20 minuta dođite što hitnije k nama. Uložak se napunio u roku 10 minuta
Mene tada nekako uhvatila panika. Shit, ovo je prava stvar mislim se i sleđeno stojim nasred kupatila samo sa ručnikom između noga. Kaže dragi, idemo polako.... A ja ću njemu - prvo me obrij da me one ne unakaze tamo sa onim jednokratnim brijaćim.... te smo me obrijali, otuširali, provjerili i nadopunili torbu i krenuli. Usput smo još stali na benzinsku da mi kupimo vodu za piti. Ja sa ručnikom u tajicama.
Dolazimo u Petrovu, dragi me iskrcava ispred vrata i ide naći parking. 23 sata u noći su, teta na porti nije baš najljubaznija, sestra me prima dolje u onoj hitnoj sobi i odmah sa mnom ide gore na kat. Ja kažem, ali dragi će doći, on mora sa mnom biti na porodu. Ona gleda u mene i onda daje upute teti na porti da dragog zadrži dok me ne smjeste u boks....
Sreća gore u ambulanti nema nikoga pa ja odmah dolazim na red, gledam prema boksovima i nekako je sve tiho... mislim se, ajde, barem nema gužve. Dolazi doktorica, plavuša, pregledava me, kad je izvadila ruku - ostatak plodne vode je otišao vani - kaže ona meni - nemate trudova, niste otvoreni, voda vam je istekla - morate ostati jer je opasno da dijete bude dugo bez plodne vode zbog mogućih infekcija. Klistiraju me. Odvode me u boks i puštaju mi dragoga. Ja odahnem. Nisam sama....
Legnem se na stol kako su mi rekli, priključuju me na ctg na kojem ostajem sljedećih 12 sati. Moram priznati da se nakupilo poprilično papira iz tog ctg-a tijekom te noći.
Trudovi su krenuli oko 1 u noći, ali nisu bili redovni, bili su 5 minuta, 2 minute, 4 minute, 1 minuta... i tako stalno. Ja umirem od bolova, praktički me stalno grči od momenta kad je to krenulo. Ni disanje ne pomaže kad trudovi nisu redovni. Pitam za epiduralnu, ali kaže ona meni da mi je ne smije dati, kao ni drip, dok nisam otvorena barem 4 prsta.
Čekam ta 4 prsta kao ozebla sunce, povraćam od bolova, stavljaju me na infuziju i dobijam ih konačno u 5.20 ujutro. Odmah me stavljaju na drip i dolazi netko da mi da epiduralnu. Imaju problema sa postavljanjem katetera jer nemam redovne trudove, a njih je strah da se počnem micati. Zabijam si ruke u noge, stiskam zube i kažem -- neću se micati!!!!!
Doktorica odlazi doma, dolaze drugi doktori u smjenu. Gledaju ctg, pipaju koliko sam otvorena. Vrijeme teče. Epiduralna je zakon, trudove osjećam, ali negdje u pozadini. Dobijam drugu, dobijam treću, 10.30 ujutro je. Otvorena sam 7cm, ali porod i dalje ne počinje. Zahvaljujem Bogu što je MM položio tečaj u Sigetu sa mnom te može biti tu jer mi drži kanticu dok povraćam, stavlja mi hladne obloge i nemam osjećaj da sam sama kao pas jer sestre i doktori dolaze provjeriti svakih pola sata.
Ja umorna od trudova, iscrpljena od povraćanja, vidim doktori ulaze sve češće, sada već 3 komada njih ulaze, gledaju ctg, gledaju mene, kažu da bebi srce slabije kuca, daju MMu da popuni papire za carski, ali da čekaju još odluku nekog starijeg doktora.
Više nemam volje ni odgovarati im. Budna sam preko 24 sata. I dolazi konačno taj sijedi doktor. Ne pitajte me imena jer ih nisam upamtila ni nakon 10 dana gore na odjelu. Pogleda on ctg, pregledava me. Mene boli. On se okreće prema ostaloj trojici doktora i kaže im da je beba samo malo nakošena sa glavom i da zato ne želi krenuti niz kanal. Meni treća epiduralna već odavno popustila i trudovi me lome, režim koliko me boli. A taj sijedi doktor lovi moj sljedeći trud, zabija ruku dolje, a s drugom pipa gore i okrene bebu kako treba te je odmah potisne dalje. Voze me u malu salu iz rađaone. Sijedi doktor dozvoljava MMu da ide sa mnom. On mi u toj sali stoji uz uzglavlje i hrabri me te mi i dalje stavlja obloge.
Sad su sva ona tri doktora sa sijedim doktorom u sali te sa dvije sestre. Svi me hrabre da još malo, da neka guram, a ja više ništa ne osjećam, skoro sam pala u nesvjest u jednom momentu, ali je jedna od sestara to primjetila i odmah sa MMom počela močiti mi lice. Oboje mi govore da ne smijem pasti u nesvjest. Dragi mi u šali kaže - čim dođemo doma - idemo na još jednu bebu - ja režim - NEMA ŠANSE !!!!
Stari doktor me vodi kroz trudove, mene sve boli, ali ni ne osjećam da su me dolje recnuli. Konačno izlazi glava i stari doktor kaže - nemoj više gurati, sad samo diši. I ja dišem i boli me i dišem i boli me..... i beba je vani. Čujem plač.
Odjednom više nema pritiska, nema bola...... Bebu odvode negdje, sestra mi kaže da će je vratiti za koju minutu, da je ide samo utopliti. Dragi me grli i ljubi, doktori mi čestitaju.
I onda mi donose to malo klupko radi kojeg sam patila satima. I primam ga u naručje. I sve nestaje. Kao da se dogodila instant amnezija..... I u mene ulazi velika sreća i velika bol i veliki strah.... I nije mi jasno odakle odjednom svi ti osjećaji, ali su tu.
Rodio se u 11.55. - 30.12., 2990g/49cm.
U rađaoni sam bila ravno 12 sati.
Šivana - 4 šava u cerviksu i 3 šava dolje, vani.
Ali kad me ta divna sestra koja me pazila zajedno sa dragim cijelo vrijeme poroda - pitala na hodniku poslije poroda, dok sam čekala da me odvezu na drugi kat, da li se uskoro opet vidimo... odgovorila sam joj da da
)
