meni je nakon poroda točno prvih mjesec dana mama bila s nama i to stalno jer ne živimo u istom gradu. meni je to bilo neprocjenjivo
ja sam se često osjećala izgubljeno i bila sam puna nekih iracionalnih strahova - kako ovo, kako ono, šta ako ovo, šta ako ono (u stilu ako sad zaspe, kad će onda opet jest - sad mi je to smiješno), osjećala sam se i nesigurno i stalno sam se sebi čudila kako sam ja to sada tako sva izgubljena i nesigurna i zašto se toliko brinem oko svega, kako drugima to ide tako lako (vidiš na reklami mamu koja bezbrižno doji, pa mamu koja sređena hoda gradom s djetetom, stalno sam nas uspoređivala s tim nekim drugim ljudima koji mi ništa nisu značili ...), zašto je meni teško, kakva sam ja mama, ma svašta mi je znalo proć kroz glavu, smijala bi se i plakala istovremeno, znala sam buljit u dijete i suze mi idu koliko mi je lijep i savršen, rijetko je plakao pa je mene svak i plač stavljao u situaciju da se pitam šta je sad, kako sad s njim ...
sad kad razmišljam, mislim da je moja nesigurnost i strah išla iz toga što nisam mogla kontrolirat situaciju, nego je situacija kontrolirala mene, a ja sam navikla uvijek sve imat pod kontrolom, eto. uz to, imala sam jako visoka očekivanja od sebe u ulozi mame, pto isto nije pomoglo ... pomalo sam se opuštala i počela razmišljat - pa bit će nekako, malo po malo, počela sam razmišljat u kratkim relacija - danas, večeras, a ne kako ćemo sutra, sljedeći tjedan i slično. rješavala sam stvari kako su dolazile. mislim da sam se potpuno opustila tek nakon jedno 3-4 mjeseca, a dijete nije bilo nešto zahtjevno, štoviše - jedino što je po danu malo spavao, ali zato noć - za poželit. i bilo je ljeto tako da smo puno bili vani, šetali među ljudima, a meni je to puno značilo.
poslije sam si milsila šta svi dižu frku oko poroda, kad je ono nakon toga najteži dio
ali to je sve individualno naravno ...
mama mi je pomogla oko kuće, ali najviše u emocionalnom smislu kao potpora i kao kao netko s kim sam mogla proći kroz svoje sumnje i neigurnosti. mm je isto pomogao, ali i on je navikao da ja uvijek sve imam pod kontrolom, tako da se on zapravo uopće nije brinuo, samo bi mene pitao nakon mog monologa - a šta ti misliš?
imali smo svoju privatnost jer je mama spavala na drugom katu tako da smo noću bili sami s bebom i sami odrađivali šta je trebalo, zajedno. ali je bilo lijepo kad te ujutro dočeka doručak, kad ne moraš mislit šta će se ručat i sl., nego se možeš usmjerit samo na bebu, kad mm ode na posao imaš nekog s kim možeš razgovarat ... ona je poštivala moje granice i meni je bilo jako drago da sam je imala uz sebe u tom početku.