noa se nikada nije bacao po podu.
on, kada je lud i bijesan (50 puta dnevno ) grize. ne grize nas, ali ugrize to nesto sto ga zivcira ili smeta ili cime ne moze ovladati. jednom je to knjiga, drugi puta autic, treci puta stol, cetvrti puta cipela.... uzas.
i ne prestaje tuliti.
edit: uz sve to, noa ima problem s paznjom i koncentracijom i nema strpljenja niti malo. pa ako mu nesto ne podje za rukom od prve (a malo toga mu podje), odmah krene deracina. i grizenje.
sve kopiram, mogu samo zamijeniti s imenom svog djeteta, osim što ću umjesto glagola
gristi, staviti
sve što mu ne ide baci na pod!poznajem puno takve djece. koja trebaju pažnju 300% 26 i po sati dnevno!!! i opet nije dovoljno.
koja se teško sama sa sobom igraju, jer čim nešto krene naopako pobijesne, čim osjete da nešto ne mogu sama, izgube interes i nastupa agresija. koja se stoga teško koncentriraju.
ali sam primjetila, da kad sam ja naspavanija i kad mi je fitilj duži, da je i on smireniji, hoću reći ima nešto i u onom magičnom krugu iz kojeg je teško izaći, potom ima puno toga i u samom temperamentu djeteta, koji nažalost ili nasreću, ne možemo promjeniti.
trebalo mi je pola godine , samo
, da prokužim sistem kod svog malog.
za sad funkcionira u trajanju od mjesec dana. do kad će, ne znam, ali znam da sam se fakat bila iscrpila psihički i fizički.
kad je ušao u onu terrible two fazu, bilo je puno puno ovakvih trenutaka: gradi kockicama toranj, to mu je uspijevalo milijun puta, ali...slučajno sruši toranj dok je uzimao neku kocku...
= napad bijesa, bacanja svega po stanu, jednom se čak i lupio. i onda cendranje na suho i zapomaganje - vode, vode! on, naime, utjehu stalno traži u vodi. i mi smo od te vodurine već ludi, ludi!
ili, crta, i kako je jako rano uspijevao nacrtati krugove, jedan dan mu krugovi baš i ne idu, mislim smiješno, ili mu se nisu činili dovoljno okrugli
, pa je nastala deračina i sa flomasterom je u bijesu toliko išarao papir da ga je poderao i išarao njime stakleni stol!
ili ona situacija za ručkom kakvu je opisala LIK!
u prosjeku je takvih situacija bilo nekoliko, svaki dan i to samo tijekom onih nekoliko sati koliko sam ja uspijevala provesti s njim.
prije mjesec dana dogodio se preokret. JA sam poludila, više nisam mogla.
nemojte mi se smijati, otišla ja u kupaonu, udarih nogom o zid, poslije si mislim, ajme, koja glupača, vratila sam se nazad i najsmirenije mu rekla, nakon što sam ga pustila da odbjesni svoje, da se sa sljedećom igračkom može igrati tek kad pospremi sve kocke koje je bacio po podu. prvo je uslijedila prekrasna tišina, a onda još veći plač!!!
međutim, ja sam ostala nepokolebljiva. nisam ni ton povisila. hladno sam mu rekla da će ako ne spremi kocke odmah u krevet.
pospremio je kocke, ali jedva. nakon toga sam mu rekla da može uzeti dugu igračku.
danas nakon igre sve mora pospremiti. u jednom dijelu boravka u jednoj su mu kutiji autići, u drugoj kocke, u trećoj slikovnice, u četvrtoj puzzle itd. nekad spremimo zajedno. ali uglavnom on vrati na mjesto i onda dobije pohvalu.
općenito koristim kad god mogu/treba:
kad završiš sa ručkom idemo u šetnju!
kad složiš kocke možeš pogledati crtić! ali ja fakat moram biti smirena, inače, čim uvidi da me može pilat,....pila me do kraja!
i oni proučavaju naše granice. to je sigurno. znam samo da dugo nisam mogla s njim riješiti ovaj problem i da me je to fakat iscrpljivalo. imala sam dojam da se jedino iz našeg stana čuje deračina nekoliko sati dnevno. umorih se od borbe u kojoj sam fakat mislila da to maleno biće od jedva 14 kila ima više snage i volje od mene.
oduuužih, ali, izletjelo iz mene, a tek sad vidjeh ove postove