imam jednu zgodnu priču iz tramvaja. moja starija je bila još mala, tipa 6-7 godina, možda i mlađa. išle smo od doktora i nije baš bila u punoj formi, ali je zato tramvaj bio relativno pun. uglavnom, bez mjesta za sjesti. i tak, stojimo ona i ja kraj jedne mlađe gospođe, moja n blijeda ko krpa i jedva se drži za rukohvat. a mlađa gđa nema mob, ali se zato zapiljila kroz prozor i kao ne vidi nas.
mislim, da se razmemo, nikad nisam inzistirala na tome da dignem nekoga da mi dijete sjedne, ali sad joj je baš bilo loše. i tak, stojim nas dvije, moja n se potiho žali da joj baš nije dobro, ja ju bodrim da izdrži još par stanica, mlađa gđa i dalje pilji kroz prozor, zamišljena i nesvjesna svega oko sebe. u jednom trenu moja n prošapće "mama, mislim da ću povraćati" i stavi ruku na usta. mlađa gđa je čudom postala vrlo prisutna i čula da bi mogla biti uneređena te je ko ubodena je skočila. ne, naravno, da dijete sjedne, već samo da izbjegne moguću katastrofu.
srećom, bila je stanica i ja sam dijete izvela van...mlada gđa je uredno sjela nazad, uzrujana da smo poremetile njen tijek misli.
btw, ta moja starija nema sreće u tramvaju...jednom mi je kolabirala (isto smo stajale, a ja fina nikoga nisam pitala da se digne) tak da su je iznosili van i zvali hitnu...mislim, imam i ja neki problem pretjerane finoće i obzirnosti. kad mi je počela curiti po podu, jedva sam zamolila tipa do sebe da zamoli vozača da nazove hitnu. kao, ne treba raditi paniku niti nikoga inkomodirati, samo javite vozaču. kad je gospon shvatio što mu uopće govorim, brzo ju je uhvatio i iznio na zrak, na stanici angažirao još dva radno sposobna muškarca da rasčiste prostor da legne na klupu i pozovu hitnu...moram malo poraditi na asertivnosti, očito