U javnom prijevozu, što im poručujete?
Postano: 24 stu 2015, 11:55
Bus, tramvaj, štogod.
Gledam svakojutarnje likove s mobitelima potpuno u svom svijetu. Ne vide prst pred nosom, nakon što su naravno sjeli A pred nosom im se ljuljaju i lelujaju o štange obješeni ili ni za što se držeći (radi glupe konstrukcije nekih novih tramvaja ) roditelji s djecom na putu u vrtić (pogotovo tatama nitko ne ustane ), pokoja trudnica ili bakica/ dedek, nađe se i netko šepajuć recimo ili sa zamotanom rukom. Nekad me baš u oko ubode pa zatražim nekog da ustane, zamolim obično nekog samog (društvu se ne obraćam, oni su frajeri(ce) koji se međusobno dokazuju), kom na nosu piše da može odstajati samo treba mali poticaj za to . Nisam doživjela neugodnost pri tom (još ). Kako sama rijetko sjedam, obično me nasmiju i bakice-projektili u ubojitoj misiji zauzimanja mjesta. Razumijem ih opet i jer da nemaju opravdani strah da im ga nitko neće ustupiti, ne bi tako reagirale .
Pričate li sa svojim klincima o tome? Zahvalite li glasno ako vam je s njima dok su mali netko ustupio mjesto? Uđu li sa svojim bakama/djedovima i njih puste sjesti (bake i djedove) kad postanu dovoljno jaki i veliki da se sami drže u tramvaju? Meni se čini da je to jedini put, da se nekom u glavu prvo utuvi refleks da ne sjeda ako baš nije prenatrpan ili ozlijeđen/ bolestan/ nemoćan pa da nešto od tog ostane i za kasnije. Šta kažete?
Nije mi namjera drviti kako su prije generacije bile odgojenije - pogotovo kad se podsjetim kako mi je u trudnoći ustala samo jednom jedna stvarno stara žena koja je teže stajala od mene tad - no Balogov Bonton- kako da ne postanem klipan(ica) mi je jako baš jako fora knjiga. Znate li za njega i jeste li ga tutnuli svojima?
Gledam svakojutarnje likove s mobitelima potpuno u svom svijetu. Ne vide prst pred nosom, nakon što su naravno sjeli A pred nosom im se ljuljaju i lelujaju o štange obješeni ili ni za što se držeći (radi glupe konstrukcije nekih novih tramvaja ) roditelji s djecom na putu u vrtić (pogotovo tatama nitko ne ustane ), pokoja trudnica ili bakica/ dedek, nađe se i netko šepajuć recimo ili sa zamotanom rukom. Nekad me baš u oko ubode pa zatražim nekog da ustane, zamolim obično nekog samog (društvu se ne obraćam, oni su frajeri(ce) koji se međusobno dokazuju), kom na nosu piše da može odstajati samo treba mali poticaj za to . Nisam doživjela neugodnost pri tom (još ). Kako sama rijetko sjedam, obično me nasmiju i bakice-projektili u ubojitoj misiji zauzimanja mjesta. Razumijem ih opet i jer da nemaju opravdani strah da im ga nitko neće ustupiti, ne bi tako reagirale .
Pričate li sa svojim klincima o tome? Zahvalite li glasno ako vam je s njima dok su mali netko ustupio mjesto? Uđu li sa svojim bakama/djedovima i njih puste sjesti (bake i djedove) kad postanu dovoljno jaki i veliki da se sami drže u tramvaju? Meni se čini da je to jedini put, da se nekom u glavu prvo utuvi refleks da ne sjeda ako baš nije prenatrpan ili ozlijeđen/ bolestan/ nemoćan pa da nešto od tog ostane i za kasnije. Šta kažete?
Nije mi namjera drviti kako su prije generacije bile odgojenije - pogotovo kad se podsjetim kako mi je u trudnoći ustala samo jednom jedna stvarno stara žena koja je teže stajala od mene tad - no Balogov Bonton- kako da ne postanem klipan(ica) mi je jako baš jako fora knjiga. Znate li za njega i jeste li ga tutnuli svojima?