Pa sam joj rekla dušo nazovi neki od hrabrih, plavih, zelenih telefona.
Reci da želiš ići i sretan ti put.
Skupa ćemo pogledati kako je lijep život u domovima, uostalom i bile smo.
Odvedi ju negdje tako da vidi.
I kakvi crni minusi pa oduzimanje privilegija.
Ona kaže la la, ti skupljaš telefone, kompjutore, daljinske, sve, sve, sve oduzimaš.
I onda odlučiš i obavijestiš ju, dobit ćeš to i to tad i tad ako bude tako i tako.
S tim da ja svojoj kažem da će možda dobiti, a možda i neće jer nisam sigurna kad će me bijes proći.
Mislim tako nešto ne mogu ni zamislit da mi napravi, ali kad kažem triput pospremi sobu, i onda uđem a nasred sobe su gaće, tad oduzimam stvari koje su joj važne.
Nema rasprave, razgovora, a najmanje ima zamolim ju.
Ti ponavljaš da ju moliš.
Šta ju moliš, jel ona treba odrast u zdravu odgovornu osobu ili debila.
Izdaj zadatke koje treba obavit.
Zamolit ju možeš da ti doda sol kad ručate, a ne moljakat ju da napravi zadaću ili spremi sobu.
I budi čvrsta, istina je, pa sa 16 će radit znaš koja sranja ako sad to radi.
Nije to još ni pubertet, bit će još puuno gore ako ne digneš glavu.
I kakve nagrade i kupovanje stvari.
Sve joj oduzmi.
Samo smo jednom oduzeli sve, sve, apsolutno sve igračke na mjesec dana radi nereda

Nikad više nije trebalo
