ja sam dobila drip i pola dana provela u rađaoni tak da sam se naslušala svačega. od deranja, vrištanja, stenjanja, plakanja ajme majko. možda me to ponukalo da sama ne vrištim nego sam svaki trud disala na nos usta. od osam ujutro do 3 popodne. trudovi su bili prestrašni, probušili mi vodenjak i čekali da se otvorim do kraja. trudovima nikad kraja, bol za poludit a ne znaš koliko te još čeka. pred kraj došao Zlopaša da nek se okrenem na desni bok da će se prije mala spustit i zaista nisam ni stigla okrenut se vec sam zvala sestru da će mi nešto ispast
samo sam rekla nek mi govore što trebam i kako stiskati i tako je i bilo. svi su se skupili i gledali, a ja sam zažmirila i stiskala koliko sam mogla. ne sjećam se kad je mala zaplakala, samo sam je vidla kak visi naopačke i odmah su mi je dali na prsa. ah olakšanje
ja ne vidim smisao vrištanja, al opet svatko je drugačiji.