Denis je službeno star 2,5 god (korektivno -2,5 mj) i težak je 9 600 gr i dugačak 84 cm (ma ja mislim da je još i duži ali je tako urlao kada smo ga polegnuli da ga nije baš mogla najbolje izmjeriti). Znači, u pola godine je narastao 4 cm (malo, jako malo) i dobio 600 gr.<
>Spava cijelu noć ali samo ako je u našem krevetu. Počeli smo s privikavanjem boravka cijele noći u kinderbetu, ali smo zbog više sile imali prekid u tom privikavanju. Jede apsolutno sve, samo što je kao mala životinjica nepovjerljiv prema novoj hrani: namjesti smiješno njuškicu i skoro kao da njuška i razmišlja da li bi zagrizao ili ne. Još uvijek ga užasava tuta, iako kaže "kakati tuta".<
>Najbolji i to fantastični napredak je na logopedsko-kognitivnoj razini: bez problema spaja 2 riječi, a počeo je i 3 ("daj memi kuce"=daj meni ključeve). POčeo je koristiti zamjenicu meni, a razlikuje i korištenje padeža ("Tko je to?" - "Petra", "Kome si dao pusu?"- "Petri"). Ponavlja kompletnu riječ, a ne kao prije pola godine samo prvi slog. Razlikuje i koristi gore-dole, lijevo-desno (kada sam se popela na stolicu on je sam od sebe komentirao "mama goje"). Ukratko, komunikacijska razina nam se drastično povećala, tako da ga i stranci mogu razumjeti (veći dio). Naravski, ne zna reći "r".<
>Defektološki: problem je na zadržavanju pažnje, ali to je problem s kojim se susreće svako dijete s većim ili manjim poteškoćama. Zato nam jako koristi Functional Learning koji radimo skoro svaki dan. Zna prepoznavati geometrijske oblike, zna razvrstavati predmete prema obliku itd.<
>Motorički: tu smo najslabiji, ali smo se već pomirili da je to:<
>1. veoma sporo područje napredovanja,<
>2. i kod zdrave djece se usporava kada počne intenzivni govor,<
>3. i rečeno mi je da se previše ne opterećujem - njegova budućnost ne leži u savršenom hodu, nego u što boljoj kvaliteti života, a to dobiva s komunikacijom sa svojom okolinom i svojim kognitivnim stupnjem.<
>Okreće se bez problema s leđa na trbuh, gmiže ali nepravilno (komando stil) i užasno je ponosan što sam može doći do željene točke u stanu. EH, tu se kosi Bobath i Vojta: Vojta terapeut kaže da ga pustimo, a Bobath da ga štopamo što jemoguće više. Pa smo odlučili poslušati Bobatha. Četveronožni stav može relativno dugo izdržati (znači skoro cijela minuta ili dvije) bez držanja rukica, nego držim samo guzu da mi ne pobjegne u gmizanje. Dosta do
o stoji, a u 12. mjesecu ćemo nabaviti i stajalicu koju će imati po kući (sada stoji samo 3-4 dana u tjednu po pola sata). Na taj način ćemo, između ostalog izbjeći skraćivanje tetiva i posljedično deformaciju kukova. Šakice su uvijek otvorene i to već jako dugo.<
>Socijalno: šarmantna, vedra beba koja se svima smješka, koja zbilja ima svoju volju i sve više ga dobivamo da napravi što želimo na foru "ajde sam" (vježbanje, hranjenje). Naravski, ljubomoran je na
ata i sestru ako se dođu maziti samnom a on je u mom naručju, onda viče "maki se" (makni se). Mama je
oj 1 u njegovom životu (još uvijek). On je mamin "bonbon", a tatin "seonja" (seronja).<
>Mi: zadovoljni s njim i njegovim napredovanjem (kao i svi stručnjaci), neopterećeni ako iz svih mogućih razloga taj dan nismo uspjeli sve izvježbati s njim (znači Vojtu, Bobatha i Functional Learning) jer on nije naš jedini centar u životu; tu je Monika i Viktor, tu su naše ostale obaveze i tu smo nas dvoje. Češće nego inače, odemo u VL, izađemo samo nas dvoje vani u šetnju, na tulume itd. Naravski, osiguramo mu vrhunsko čuvanje (defektologica) koja radi s njim dok nas nema. Na taj način nemamo grižnju savjesti (jer se s njim kvalitetno radi),a mi se slobodno zabavljamo i na taj način punimo baterije. Pokušavamao što više baviti se samo s jednim od dvoje starije djece tako da se ne osjećaju zapostavljeni. To naravno ne činimo svaki dan, ali kada napravimo, to njima jako puno znači. <
>Sve u svemu, zadovoljni smo s našim životima i jako često se smijemo i zekamo.<
><
> <
><
><i></i>