Još prošle godine to je cjepivo bilo na listi HZZO-a (uz navedene indikacije) no mi smo se gotovo morali zaratiti s odgovornima (da ih baš ne imenujem) da ga Matej dobije.
Ove godine je stiglo nešto više cjepiva no opet premalo, pa opet natezanja oko svake doze.
Znam da smo zapravo tek na početku priče s Matejem, ali na trenutke budem tako umorna i bijesna i ne znam kakva sve ne od natezanja oko tog cjepiva, natezanja u vezi mog smještaja u bolnici s djetetom (mama pa što gnjavite, gledajte koliko ih je samih pa im ništa nije), natezanja s liječnicima (mama sada se tu smirite i sjedite pa ću vam tek onda dati vaše dijete u ruke), plaćanja i nadoplaćivanja brojnih stvari koje ti se čine da bi za dijete ipak trebale biti na teret HZZO-a (npr. slušni apratići), itd, itd, itd. A što nas još sve ne čeka!
Zato mi odosmo opet u Kranjsku Goru da udahnemo malo zraka, popijemo kavu, a Domančić i ekipa neka mašu nad Matejem, štete neće biti.