Ajmo redom
Što se dojenja tiče, u početku su joj usta bila premala i nikako nije uspijevala dobro uhvatiti dojku, a uz to nije imala ni puno snage.
I hranjenje na bočicu je išlo teško, jela bi toliko dugo da sam se bojala da li je do kraja obroka adaptirano mlijeko još dobro.
Jela je malo, sporo i beskonačno dugo. Hranjenje je bilo jako frustrirajuće. Mi smo forsirali dudicu s najmanjom rupicom jer sam je svakako htjela i dojiti, što smo na kraju i uspjeli, ali nikad nismo prešli na isključivo dojenje. Kombinirali smo s adaptiranim do 11 mjeseci, kad je dobila 2 gadne upale uha i jednostavno prestala dojiti.
Sa žvakanjem nismo imali problema, ali jesmo sa novim okusima. U Maloj kući smo dobili vježbice za žvakanje (masiranje vilice) pa smo to počeli raditi uz igru puno prije nego smo počeli dohranu. S dohranom smo čekali 6 korigiranih mjeseci, znači nekorigirano je imala 8.
Prvo smo probali sa sokićem na žličicu, ali to joj se baš nije svidjelo, pa smo se prebacili na rižine pahuljice na adaptiranom mlijeku.
To joj je bio poznati okus, samo je tekstura bila drukčija i to je super prihvatila, samo je zijevala za još.
Kad smo ponovo krenuli s voćnim kašicama, to nam baš i nije išlo tako dobro, stalno ih je pljuvala van. Frustrirajuće, ali ne mogu reći da je to bilo povezano s njenim ostalim problemima, starija sestra joj je bila ista takva, isto je teško prihvaćala dohranu (uvijek sam zavidjela mamama čija su djeca voljela jesti)
Malo- pomalo je ipak prihvatila dohranu, ali su joj najdraže bile kupovne kašice, vjerojatno jer im je svima okus jako sličan.
Od novih stvari, jedino je s novim okusima bio problem, ostalo je prihvaćala super: nove igračke su je veselile, s odjećom isto nismo imali problem. Nove ljude je prihvaćala u skladu s dobi, malo oprezno na početku, ali nakon nekog vremena bi se opustila.
I na pregledima je uglavnom pokazivala što zna, bilo je samo potrebno pustiti je 5-10 minuta da se privikne na novi prostor i nove ljude i ako joj doktor/doktorica/sestra nisu odmah prilazili i unosili se u lice, nakon nekog vremena je lijepo surađivala.
Imali smo zabranu posjeta dok nije došla do neke 4 kile ( 4,5 mjeseca), ali je svejedno u međuvremenu završila na Srebrnjaku zbog bronhiolitisa. Starija seka je išla u vrtić i družila se sa svojim prijateljima, nismo je mogli ni željeli izolirati od druge djece.
Tokom prve godine i po imala je nekoliko bronhitisa, bila je nekoliko puta na Ventolinu. Onda smo joj počeli davati sok od bazginih bobica (kojima su u davna vremena liječili upravo plućne probleme) i stanje joj se popravilo, zapravo od kad joj dajemo taj sok, nije bila nijednom na Ventolinu. Imamo kod kuće inhalator i aspirator i čim bi joj počeo curiti nos, mi bi krenuli sa ispiranjem nosa, usisavanjem i inhaliranjem.
Nakon neke 2 godine joj je imunitet postao i bolji nego kod starije seke.
S 2 godine je krenula u vrtić, prva 3,5 mjeseca na 4 sata, a onda na cijeli dan. Krenuli smo 1.3. tako da smo izbjegli zimu i progurali smo bez respiratornih viroza do kasne jeseni, a kad su i krenule respiratorne viroze, prolazile su relativno brzo.
Nismo je posebno čuvali, neonatolog nam je rekao da je ne možemo držati pod staklenim zvonom. Nismo primali posjete djece s temperaturom i nismo išli u posjetu onima s temperaturom, šmrkavi nosevi su bili prihvatljivi. U vrijeme gripe smo stariju izvadili iz vrtića da nam baš ne donese kući gripu, ostalo vrijeme je bila malo kod kuće, malo u vrtiću.
Vrtić je Nela super prihvatila, već drugi tjedan nije plakala nego je utrčavala u sobu paradnim korakom i šarmirajući sve oko sebe. Uživa biti u centru pažnje i jako je otvorena.
S odvikavanjem od pelena smo imali velikih problema, pokupila je gljivičnu infekciju na moru usred odvikavanja od pelena. Nažalost, pedijatrica je to pogrešno liječila i stanje se toliko zakompliciralo da uopće nije željela kakati. Nije kakala danima, na kraju bi joj morali dati čepić, kakanje ju je toliko boljelo da je zadržavala stolicu. Preko 2 mjeseca smo se patili s tim, razgovarali smo i s psihologicom kako dalje, vratiti joj pelenu ili nastaviti ovako. Bili smo već ludi, jednostavno nismo znali što napraviti.
I onda je konačno pedijatrica prestala sama pokušavati riješiti problem i dala nam uputnice za dermatologa i gastroenterologa.
Dermatologica je riješila infekciju, a gastroenterolog nam je dao Portalak i konačno se sve sredilo.
Spavala je dosta dobro, u svakom slučaju bolje od starije cure. Spavala je us svom krevetiću, jedino smo s uspavljivanjem imali problema, zaspala bi na rukama a mi je bi je odnijeli u krevetić kad zaspe.
Govor je išao super, imala je 50-tak dvosložnih riječi na prvom pregledu kod logopedice (čini mi se da je imala godinu i po tada, moram pogledati u papirima). I danas je brbljavica koju se ne može zaustaviti, u stanju je neprekidno pričati i zapitkivati po 3-4 sata, već se svi umorimo a ona i dalje brblja i ispituje.
Vježbali smo stvarno revno i redovno, ali puno toga smo prolazili kroz igru. Plaćali smo privatno terapeuticu 2 puta tjedno i ona je korigirala motoričke vježbe svaki tjedan i uz to smo išli na Goljak svaka 2 tjedna.
Od prvih dana smo joj davali razne zvučne i taktilne podražaje: dodir raznih materijala (frotir, pliš, pamuk, koža, čičak-trake, plastične i metalne kuglice vezane u trake, alu-folija, tijesto, guma, moja kosa... ma sve što bi nam došlo pod ruku) na kožu, zvučne slikovnice, zvečke i šuškalice (kupovne i domaće izrade), listali smo slikovnice, razgovarali...
Glazbena linija (prava) nam je bila glavna didaktička igračka, zahvaljujući njoj je propuzala i klečala, iako smo imali i prave dječje didaktičke igračke.
S godinu i po je već znala umetati drvene puzzle na pravo mjesto - jer je vidjela stariju seku kako to radi.
Starija kćer nam je bila velika pomoć, poticala ju je na neke stvari kojih se mi uopće ne bi sjetili.
U vrtiću smo je u dogovoru sa stručnim osobljem stavili u grupu u kojoj je bila najmlađa (umjeto da je stavimo u grupu u kojoj bi bila među starijima) i to joj je bio jako veliki poticaj, stvarno je tamo puno napredovala. U grupu je dolazila i vrtićka psihologica, tete su me stalno informirale o svemu, pitale mene za mišljenje i savjet, ja sam pitala njih za mišljenje i savjet, informirala ih o pregledima i mišljenjima specijalista koji su je pratili i imali smo svarno odličnu suradnju.
Sad s 4,5 godine im se grupa raspala i prebačena je u novi prostor, s novim tetama i 23 nove djece (samo sedmero iz stare grupe) i to je odlično prihvatila.
Ne znam šta bi rekla o odnosu sa starijom sestrom (starija je od Nele 2 godine i 8 mjeseci), ima dana kad se savršeno slažu i dana kad se stalno svađaju - koliko vidim, imaju odnos kao i drugi braća/sestre. Vole se jako, i zaštitnički su rapoložene jedna prema drugoj, ali ponekad jednostavno trebaju svaka svoj prostor ili obje žele baš istu igračku i slično.
Ponekad imam osjećaj da stalno rješavam neke sukobe, a ponekad se tako lijepo zajedno zaigraju da ih uopće ne čujem, moram ići provjeriti šta se događa.
Moram sad ići, ako te još nešto zanima (ili sam ti na nešto zaboravila odgovoriti) samo pitaj