Evo kako knjiga izgleda -
http://i443.photobucket.com/albums/qq16 ... gafoto.jpga evo i odlomaka
,,...pustaju nas unutra i odvode do onog daljeg inkubatora, u kojem je nas stariji sin. Sestra mi otvara dvoja okrugla vratanca i kaze da mogu da ga dodirnem. Gledam ga, dlanovi mi se znoje, lagano mu vrhom kaziprsta dodirujem saku velicine tresnje. Istog trena, aparat pocinje ludacki ubrzano i pojacano da pisti, pa u strahu istrgoh ruke iz inkubatora i, uplasena da sam nesto pokvarila, da sam ga povredila, gledam po prostranoj sobi, trazeci pomoc. Ali, umesto trcanja i panike koju sam ocekivala, iza jednog ugla izlazi zena u beloj bluzi i pantalonama, prilazi nam i obraca mu se blago, uz lagan osmeh - ,,Sta je, bebo, dosla je mama?,, Pitam da li je sve u redu, da li je on dobro, da li sam nesto poremetila, a ona mi pruza ruku i odgovara da je to njegov puls, da se ubrzao na moj dodir, da bebe prepoznaju svoje majke i nekada tako reaguju. Od neverice i uzbudjenja, brada mi se lagano trese a teme me, pod kosom, uzasno svrbi.
Odvele su nas potom do drugog decaka, koji je nesto svetlije puti, okrugliji i potpuno miran. I njegov dlan dodirujem kaziprstom, ali on ne reaguje. Ni trzaj, ni pistanje aparata, nista. Zapeklo me je nesto u grudima od pomisli da me on ne prepoznaje, da nije shvatio, da me nije osetio, ali nemam previse vremena da razmisljam.,,
,, (...) nikada nismo videli paniku. Mozda smo samo imali srece. Jer, ovo je i mesto bola, nepravde i smrti. Sve su bebe drugacije, uprkos sterilnom ambijentu i jednolicnom izgledu nizova inkubatora, ne lice jedna na drugu. Ali sve su te malene duse nevine i ciste, nikome krive. Nepodnosljivo je nepravedno sto sve ne dobiju sansu da zive, ma sta kasnije ucinile od svog zivota. A sve se, boreci se za svoj, bore i za sivote svojih roditelja, svaki je njihov novi dan nova roditeljska nada, a svaka njihova smrt, smrt roditeljskih dusa.
U nezaboravu mi je ostala majka koju smo danima vidjali kako odlazi iz posete. Uvek je stizala prva i odlazila kada mi tek stignemo. Uvek sama, tela deformisanog od neke bolesti, svakoga dana izlazi sporo, uplakana. Jedva razgovetno, cinilo se da nama a, u stvari, sebi, tiho ponavlja - ,,Opet krvari,,. Onda je jednog dana nestala. Nestala je devojcica koju je tako kratko imala. Nestala je svrha njenih dolazaka i svrha njenog tuznog postojanja.,,