Attachment parenting

[nevenera]

i ja isto mislim da ne treba davati savjete ako nije zatraženo. ja znam kroz priču npr tipa pročitala sam, jesi li vidjela na tv-u nekome nešto reći no svi rade kako im paše.
primjer: jedna moja kolegica je unazad 2 godine ludila zbog svog sina od 3 godine. po njenim standardima je bio jako zločest. po mojim standardima to je skroz normalan dečko za tu dob. nije mi padalo na pamet da je savjetujem ili išta govorim. on nije reagirao na njena uporna neneneneneeeee (na skoro sve što on napravi) pa sam jednom joj rekla što sam negdje pročitala a to je da mu kad kaže ne kaže i nešto pozitivno kao alternativu. npr nećemo sad ići tamo, kad obavimo što imamo onda ćemo uićio gdje ti želiš. nije me poslušala. po meni, bitno je njeno viđenje i njene odluke jer ona mu je majka, i ona odlučuje o njegovu odgoju.

[boysmama]

a također treba uzeti u obzir da su ti prolazni roditelji iz vaših priča možda u tom trenutku bili umorni, nenaspavani, bio im je pun kufer svega i tad su instinktivno, poneseni trenutnim raspoloženjem, odreagirali onako kako i sami inače znaju da nije dobro (što ih apsolutno ne opravdava) i što inače možda u normalnim okolnostima ne rade... tad ako se umiješate i negativno komentirate njihovo ponašanje, nećete ništa postići jer ćete samo naići na dodatan revolt ionako izrevoltiranog roditelja, koji će možda i razmisliti o tome kad se smiri, ali će se prethodno još i izbedirati jer mu je neki stranac ili poznanik solio pamet, kao da je njemu tad bilo lako.

naravno, ovo se odnosi samo na neprimjerene "normalne" ispade bijesa u granicama, što dakako ne uključuje fizičko ili teže psihičko traumatiziranje djeteta, iako je to opet stvar osobne procjene u tom trenutku.

po meni, u takvim situacijama se prvo treba zapitati da li se to nama ikad dogodilo, da reagiramo na neprimjeren način u odnosu prema svom djetetu kad baš i nismo na vrhuncu snaga (dragi bože, meni se to prvoj desilo ne jednom, a ipak mislim da imam emocionalno zdravu djecu) i onda tu neugodnu situaciju okrenuti u svoju korist izvlačeći vlastitu pouku, nastojeći da se takvo što ubuduće ne događa tebi, a za ovog drugog se možeš samo nadati da će to i sam shvatiti...dakle, prvo počisti u svom dvorištu ili ona stara sa kamenom i grešnicima...

čisto iz toga razloga se slažem sa prethodnim mamama da ne možeš teoretski ništa tvrditi i slijepo se povoditi za pravilima literature dok i sama ne postaneš mama i ne doživiš taj vrtlog majčinstva, koji sa sobom nosi bujicu predivnih iskustva, ali ponekad i ona manje lijepa, koja se uvijek izgube zbog siline majčinske ljubavi

[marcella89]

hvala vam drage mame mislite li da je potrebno,ako smo npr iživcirani i udarimo dijete ili viknemo na njega,kasnije kada razmislimo o svom postupku reći.oprosti sine(kćeri) mama te nije htjela udariti ali itd itd,mislite li da je to dobar način?reći djetetu žao mi je zbog mog postupka ali ja sam čovjek pa isto pogriješim,volim te najviše ali tvoje ponašanje me ponekad zasmeta.tako otprilike moja prijateljica kaže svojoj kćeri kada izgubi živce pa se malo izviče

[Svrco]

apsolutno. mislim da isprika nemre škoditi.

[nevenera]

kad sam pitala jednu frendicu jel se ikad ispričala djetetu ako je shvatila da je pogriješila ili ako bi napravila nešto tipa gore navedenog, ona je rekla da je bi jer time ruši svoj autoritet. po njenom i kad pogriješiš drži se toga. ja osobno ne znam. tin je mali pa mu se znam ispričati ako npr podviknem na mma a on se rasplače.

[marcella89]

ja mislim da se djeci ispričati nije rušenje autoriteta nego priznanje da je i roditelj čovjek koji s najboljim namjerama nekad pogriješi ili ima "loš" trenutak.naravno,ako je roditelj zaista svjestan da je pogriješio.mislim da to još više učvrščuje autoritet koji ne treba graditi na nepogrešivosti već na ljudskosti i ljubavi roditelja.dosta mojih poznanica i prijateljica se ispričaju djetetu makar ono bilo i premaleno da to skroz shvati.

[boysmama]

e, u ovom se slažem s tobom, marcella

mislim da je bitno vlastitim primjerom djetetu dati do znanja da smo svi mi ljudi i da griješimo, tek tada će i ono biti u stanju samo kad odraste izustiti drugome tu tešku riječ oprosti... joj, koliko samo ljudi poznajem koji to jednostavno ne mogu premoliti preko svojih usta jer nisu tako odgajani, kao da je reći oprosti znak slabosti, a ne unutarnje snage da spoznaš vlastitu pogrešku.

ne mislim da je to rušenje autoriteta, već dapače, učvršćivanje odnosa između djeteta i roditelja te direktan rad na iskrenosti, koja će na toj relaciji biti itekako potrebna pogotovo u pubertetu... kako će ti dijete sutra moći doći iskreno reći da je nešto zaj.... (vidjelo nešto loše u društvu, probalo, dobilo lošu ocjenu..) ako i samo misli da se ti držiš visoko u odnosu na njega i da ga nećeš shvatiti kao roditelj.
isto tako ne mislim da se moraš ispričavati malom djetetu koje to ne razumije ako misliš da si ga neprimjereno kaznio, dovoljno je da ga uzmeš k sebi i podariš mu zagrljaj, toplu riječ, pusu, pročitaš slikovnicu... da dijete vidi da ga ti i dalje voliš, bez obzira na onu grubost ranije.

[marcella89]

i mislim da je vrlo destruktivno djeci govoriti-ti si zločest/a ili nešto još gore što neki znaju reći na rubu nemoći-ako budeš zločest mama će umrijeti pa će ti biti žao.. e to mi je glupo do boli

[nevenera]

ja isto mislim da se treba ispričati i radim to tinu iako je mali. a što se zločest si tiče..... uredno mi j to sveki govorila tinu jer nije mogao zaspati. kako dijete od 4 mj može bit zločesto!?!?!?

[MALA2006]

Meni je normalno da joj se ispricam. Od banalnih situacija kad me npr.trazi da joj nesto dodam, a krivo ju razumijem pa dodam nesto deseto. Kad skuzim po automatizmu kazem- oprosti nisam te razumjela.
Isto tak ak sam nabrijana zbog neceg desetog pa viknem na nju, kazem joj oprosti mama je ljuta/tuzna/itd.
Isto tako joj nikad nisam (ni ja ni itko u blizoj okolini) nista dala/primila bez izvoli i hvala.
automatski to radim, ni ne razmisljam o tome, ali je rezultiralo time da ona te rijeci upotrebljava svakodnevno i u pravom kontekstu.
Nema sanse da udje u npr. ducan i automatski ne kaze dobar dan.
Hvala, molim, izvoli, oprosti, ljuta, tuzna, vesela, volim, fino, lijepo,itd, sve te rijeci smisleno upotrebljava jer je naucena da ih i mi koristimo u svakodnevnom zivotu.
Mozda to nekome ide pod normalno, ali meni je drago da smo u tome uspjeli,a jos vise jer je ona progovorila tek sa navrsenih 2 god.

[snamnom]

Marcela ne kuzim ti primjer u kontekstu teme. Ali no...
Opcenito me ljute pametovanja roditeljima po cesti. Nemojte tako trebate ovako i slicno.
Iz aviona je jasno da mama o kojoj pricas ima neadekvatne roditeljske postupke. Ali sto joj to na cesto treba govoriti studentica psihologije?! Ma zna ona to i sama samo nema pojma sto da radi. Lako je reci sto je lose i sto ne treba, puno je teze reci sto umjesto toga i kako. Takvim dijeljenjem savjeta po cesti koje je meni "pametovanje" samo stvaras otpor prema bilo kakvoj promjeni.

Nego meni je cijela ova tema suplja, nezivotna. I ne zato sto nema primjera i vlastitih iskustava nego taj teorijski, rigidan pristup necemu kao sto je roditeljstvo mi nikad nece sjesti. Nema idealne teorije, nema teorije za sve. Svatko ima svoju teoriju koja je splet iskustva ali ajde i znanja. I otuda uzmem malo ovo, otamo malo ono, naucim na svom/tudem primjeru jos nesto i tako to ide u zivotu.

Ovakve rasprave su mi za seminar. Referenca jedna druga, istrazivanje ovo ono, statisticki znacajno, uzorak ovakav onakav. Lijpo prucena literatura i to je to.
Ali kad nakon fakulteta krenes u stvaran zivot stvari su vise sive a sve manje crno bijele. To ti ja o svom iskustvu

Slažem se od riječi do riječi,a naročito u onom dijelu o tome da nema idealne teorije i da svatko ima svoju vlastitu ( pa radilo se o roditeljstvu ili bilo čemu drugome u životu)

[Krumpirić]

naravno da se ispričam djetetu, ispričam se i ovom malom koje ne razumije, a kako ne velikom. Pa čovjek je.

[nevenera]

slažem se, to mi je logično i normalno.

[marcella89]

ja isto mislim da se treba ispričati i radim to tinu iako je mali. a što se zločest si tiče..... uredno mi j to sveki govorila tinu jer nije mogao zaspati. kako dijete od 4 mj može bit zločesto!?!?!?

ima takvih primjera milijun,npr.moja teta svom sinu kad on neće da jede(slabo jede)kaže-zločest si.kako 7-godišnjak može biti zločest jer sam od sebe jako slabo jede i nevoli jesti????njemu to predstavlja problem,a nervoza roditelja(koja je normalna jer se odrođenja nose s njegovim antiapetitom) najčešće rezultira plačem i obostranom frustracijom.taj izraz-zločest si ja bi ukinula da mogu.nijedno dijete nije zločesto,neka su hiperaktivna,zahtjevna,živahna...ali nema zločestog.to samo odražava stav onoga tko daje takve kvalifikacije

[maryca]

hvala vam drage mame mislite li da je potrebno,ako smo npr iživcirani i udarimo dijete ili viknemo na njega,kasnije kada razmislimo o svom postupku reći.oprosti sine(kćeri) mama te nije htjela udariti ali itd itd,mislite li da je to dobar način?reći djetetu žao mi je zbog mog postupka ali ja sam čovjek pa isto pogriješim,volim te najviše ali tvoje ponašanje me ponekad zasmeta.tako otprilike moja prijateljica kaže svojoj kćeri kada izgubi živce pa se malo izviče

naravno!
ne udaram, ali znam rondati
uvijek to radim, ispricam se i starijoj curi i pa i ovoj bebici maloj!

starijoj curi objasnim uglavnom ovo sto si napisala, da mi oprosti i ja cu njoj i svaku noc kad se uspavljujemo, zagrljene, padaju isprike i poljupci i zagrljaji i obecanja (ne/ispunjena vec ujutru, al dobro)

[eli]

jasno je da ćemo se ispričati ako smatramo da smo u nečemu pogriješili.
no to nema veze sa AP nego sa bazičnim odgojem pa se i neki najžešći AP ne ispričavaju, a neki kruti tradicionalisti to rade.

[Krumpirić]

jasno je da ćemo se ispričati ako smatramo da smo u nečemu pogriješili.
no to nema veze sa AP nego sa bazičnim odgojem pa se i neki najžešći AP ne ispričavaju, a neki kruti tradicionalisti to rade.

upravo tako.

[† Sanika]

ja znam graknuti od umora, iscrpljenosti, totalno krivo odreagiram ponekad , i ispričam se i malome i velikoj .

[Crvena]

ja znam graknuti od umora, iscrpljenosti, totalno krivo odreagiram ponekad , i ispričam se i malome i velikoj .

I ja. Ponekad osjetim žalac krivnje prije nego završim rečenicu/vrisak.