krenuo je u vrtić na jesen, u već formiranu grupu, kao padobranac.
do sad se činilo sve u redu, tete su ga jako hvalile, kao jako dobro dijete, da nemaju nikakvih problema s njim. samostalan je i jako dobar - njihove riječi svaki put kad pitam.
on je onaj zatvoreniji tip djeteta iz kojeg sve treba izvlačiti van.
istovremeno je doma postao sve "zločestiji". svaki naš, čak i blagi "ne" je završavao vikanjem, dernjanjem, bezobrazlukom... i to se tamo negdje od početka zime do sad samo pogoršavalo.
pomislila sam da nešto tu ne štima, nije mi bilo jasno kako u vrtiću može biti toliko dobar, a doma istovremeno, u istom danu, toliko zločest.
pomislila sam da se tamo možda previše trudi biti dobar, pa onda doma izbacuje to sve van.
a čini mi se da smo danas uspjeli izvući iz njega u čemu je zapravo stvar.
do sada, svaki put kada bi dolazili po njega, on bi bio sam, bilo unutra, bilo vani u dvorištu. ispitivala sam njega redovito je li se s nekim sprijateljio, imao je uvijek neke neodređene odgovore. nisam forsirala, da ne bi pomislio nešto krivo. tete su govorile, a i ja sam tako mislila, da je još rano da se uklopi, da će to već nekako s vremenom prirodno doći.
ali nije došlo, on je još uvijek tamo sam, cijelo vrijeme. npr. pitala sam ga danas je li se nekim igrao, rekao je ne, cijeli dan je sam svirao na instrumentima uz neke pjesme.
u zadnje vrijeme mi je počeo spominjati igračke "za one koji vide i za one koji ne vide", i da se on ne smije igrati npr. s legićima jer ne vidi i mogao bi ih izgubiti. a doma ima legiće, i najnormalnije se njima igra, dovoljno vidi da ih može pospremiti nakon igre, ne izgubi ih više nego neko drugo dijete - samo one koji odu pod kauč ili stol, to mu ja ili pokažem da pokupi, ili sama skupim.
mučilo me je to, ali svaki put kada bi ga pitali tko mu je rekao da se ne smije igrati, odgovor bi bio "nitko, moj mozak mi je to rekao". nekako ne vjerujem da bi mu to tete branile, nego sam posumnjala na drugu djecu.
danas smo jedva uspjeli izvući iz njega, nakon što je pričao to za sviranje, rekao je da mu djeca dozvole svirati, ali ne daju mu da se s njima igra, i da se igra s drugim igračkama. počeli su ga i zadirkivati, i valjda se sve to lagano skuplja u njemu. tamo šuti, igra se sasvim sam, a doma onda izbacuje sve te frustracije.
pitala sam ga zašto ne kaže teti kad ga netko zadirkuje, ili mu nešto ne da, rekao je da tete kažu da se ne smije tužakati, i da sve moraju riješiti sami među sobom.
mene je ovo strašno pogodilo, i nije mi to uopće stvar koju trebaju "riješiti sami međusobno", jer kada je o tome govorio, to nije bio normalni razgovor, nego opet vikanje i izbacivanje frustracija. počeo se derati i vikati na nas da o tome ne smijemo pitati tetu, a nije htio objasniti zašto ne smijemo.
u grupi je još jedna slijepa djevojčica, pričala sam s njezinom mamom, kod nje ista stvar. stalno joj brane da se igra s njima, čak i govore da ju ne vole jer ne vidi. ali ta mala ima jednu prijateljicu tamo s kojom se igra, i nije skroz sama. osim toga, često se posvađa ili potuče - znam da nije poželjno ponašanje, ali nekako mi djeluje bolje nego da trpi i guta u sebi. baš sam poželjela da se i on na bilo koji način pokuša izboriti za sebe, pa makar bilo frke, tučnjave svađe i vike
koji je smisao ovakve "socijalizacije"?
planiram ići tetama na razgovor, i zatražiti roditeljski. kako da im pristupim? što da kažem?
bojim se da bih mogla puknuti tamo, lupaju me trudnički hormoni i preosjetljiva sam, a kad se radi o njemu, mogla bih i gristi. čini mi se da one ne znaju, možda se i ne žele potruditi rješavati tu situaciju. a ja ne mogu promatrati sa strane mirne duše, i gledati kako se u njemu frustracije sve više skupljaju. osim toga, to su sve djeca njegove generacije, s barem pola njih će ići u razred (skoro svi pripadaju istoj školi, koja je mala i ima jedno ili dva odjeljenja godišnje). kako odgoj kreće od kuće, voljela bih da roditelji malo potaknu svoju djecu na drugačije ponašanje. htjela bih i da održimo u vrtiću neku radionicu, ali ne znam je li pametno da to odradimo mi, ili možda bolje netko neutralan, čije dijete nije u grupi.
a što s njim? kako da ga naučim da se malo izbori za sebe? da kad mu kažu da neka igračka nije za njega, da se suprotstavi?
jel da tražim savjet vrtićkog psihologa?
zbilja svašta djeci pada na pamet.
. Treba stvarno dobra metla i pomesti ih, malo.
valjda je mislila da ćemo vikati ili nešto.
po glasu ih je prepoznavao, voljela su ga djeca i skroz je bio dio grupe (svugdje je išao s njima, i u kazalište, na izlete...)...
iskustva ) napisale.. Mene ovo potaklo za nešto napisati "razgovor prošao, samo ne mogu ocijeniti je li prošao dobro ili ne" .. eee to je tako s tim razgovorima ( kojih treba i mora biti da se razumijemo ) za koje ne znaš kako su zapravo " prošli" .. znam da su takvi mene uvijek koštali silu živaca i emocija ... ali ne ide drugačije ..
