meni je najveci shok bio u tome sto se moje dijete i ja toliko razlikujemo u stavu prema ucenju...
ja sam oduvijek bila tip da me sve zanimalo, nitko mi nista nije trebao pokazivati niti se truditi oko mojeg ucenja, no, eto, moje dijete nije takvo.
no, nekako smo mi to popeglali, dug je to bio proces
. ali, sa zadovoljstvom mogu reci da on sad u 2. razredu zna uciti. i ima radne navike (napominjem da mi ne idemo u boravak i da se kod nas ta prica oko ucenja odvijala uvijek doma).
i mozda upravo tu treba traziti razloge zasto je dijete nemotivirano? mozda je doslo iz boravka gdje je bio drugaciji nacin rada, a sad je prisiljeno raditi samo?
jesi se raspitala kako je s drugom djecom u razredu? znaju li oni uciti?
(kazem - znaju - jer kako ce dijete i biti motivirano ako uopce ne zna
kako treba uciti
)
i jos nesto. postoje razliciti tipovi ucenika i razliciti stilovi ucenja. cijela je nauka (mislim, meni je bila nauka ) otkriti koji stil odgovara tocno mojem djetetu. otkriti da li je dijete vizualni tip ili mora cuti ono sto ce uciti pa onda to lakse reprodcira ili je nesto trece u pitanju, zatim da li mu pase mirna atmosfera ili atmosfera s puno poticaja (svjetla, buke...)
i zadnje. gradivo 4. razreda je
. ono malo sto sam kod frendice pregledala knjige (iz prirode i drustva
) ful me shokiralo...