i moja N. je imala hipertonus, pružala je ogroman otpor svakom pokušaju vježbanja, po inkubatoru se "kretala" tako da bi se digla u most na pete i glavu
i uz to još i izraženu asimetriju.
nakon prvog pregleda kod fizijatrice bili smo očajni - rekla nam je samo najcrnje moguće prognoze
(tek na drugom pregledu je rekla da tako rade jer inače neki roditelji ne shvate ozbiljnost situacije, a to što je meni skratila život bar za desetljeće - nikom ništa )
ona je imala krvarenje 2. stupnja, ali je na otpustu nalaz bio "uredan" - poslije su mi objasnili da to znači da je krvarenje bilo ili intrauterino ili na porodu, a poslije je prestalo i na otpustu nije bilo daljnjih promjena od tog početnog nalaza . ja sam se kad sam čula riječi "moždano krvarenje" totalno odsjekla i poslije toga imam crnu rupu u pamćenju - zamislila sam si najgore scenarije i slijedeće čega se sjećam su bile riječi "morate ponoviti slušne probe, moguće je da ima i oštećenje sluha" - ja 2 dana nisam mogla doći k sebi, a onda sam se pribrala i organizirala (jedino bi kad su svi zaspali imala prave pravcate napade panike - mislila sam da će me strefiti infarkt ) - nikad u životu nisam bila organiziranija nego tad (svaki tjedan smo prvih par mjeseci bili po par puta ili na nekim pretragama ili na vježbama, u jednu bilježnicu sam si pisala kad je piškila, kakala, koliko je pojela, jesam li joj dala željezo i D3, kuda taj dan moramo ići ili kada trebam nazvati za slijedeći termin, što ću pitati kad odemo na slijedeću kontrolu i sl. - i tu bilježnicu sam nosila sa sobom i odmah nakon pregleda upisivala sve što bi mi rekli
- zovite me štreber), jer to je bilo ono što me držalo - osjećala sam se kao da time držim konce u svojim rukama
njoj je trebalo nekih 9 mjeseci da se počne sama rotirati (tek sa skoro 7 mjeseci joj je prestala padati glava unazad i počela ju je vući prema naprijed, tek nakon toga je počela i pomalo odizati sama nogice s podloge), ali vrlo brzo nakon toga joj se dogodio neki klik i poslije je sve išlo puno brže i sa 13,5 (korigiranih 11,5 je napravila prvi samostalni korak - nešto što je samo par mjeseci prije izgledalo kao nedostižan san)
zašto sam se ovoliko raspisala?
pokušavam opisati u kakvom sam tada bila psihičkom stanju, možda se prepoznaš u nekim situacijama
nama se jedno vrijeme činilo da ni nema napretka, a onda je napredak bio jaaaako spor i to je bilo jako teško za izdržati, psihički, stalno nam se činilo da nas samo šibaju neki novi udarci (bronhiolitis, dijagnoza CMV-a...)
ono što je meni pomoglo: još u bolnici sam se molila : samo da preživi, sve sve ostalo ćemo izdržati i biti sretni da je mrva s nama
- i tako smo i postupali , uz povremene padove, ali nakon njih bi bila samo još jača i odlučnija da ću dati sve od sebe da ona dostigne svoj maksimum (kakav god on bio) i da odraste u sretnu osobu koja će znati da je njena obitelj voli bezuvjetno, takvu kakva je i da ćemo se veseliti svakom i najmanjem napretku
a prognoze i dijagnoze su se na kraju pokazale puno strašnijim nego je na kraju bilo realno stanje: mrva je s 2 godine upisana u stariju jasličku grupu, tamo je bila najmlađa i najmanja, ali po svemu ostalom ravnopravna
, stigla je svoje vršnjake (neke i prestigla) i sad s njom imamo jednake probleme kao i sa bilo kojimdrugim 2,5 godišnjakom
a i da nije tako, opet bi bili sretni jer je ona u svakom pogledu obogatila naš život i smatram pravim blagoslovom što smo ovo proživjeli, jer smo postali drugačije (bolje) osobe, nego bi bili da se ovo nije dogodilo - prestali smo neke stvari podrazumijevati i shvaćti zdravo za gotovo, a nakon početnog šoka i prilagodbe, mogu reći i da nam je brak čvršći nego ikad, postala sam puuuuno zahvalnija i zbog zdravlja i napretka obje kćerke, prioriteti su se promijenili...
i upoznala sam neke prekrasne ljude
koje nikad ne bi upoznala da nam se sve ovo nije događalo
hm
na ovom mom monologu, malo sam si dala oduška u jednom dahu i idem brzo stisnuti "pošalji" prije nego počnem editirati