Odviknuli smo se, jeeeeeeeeeee
Prica ide ovako: prosli tjedan isli na more. Prvi dan smo bilo kod sveki u stani gdje nema kinderbeta i spavala je sa mnom i MM u krevetu (sto je za nju rijetka situacija). I tako legli spavati, vec je bilo jako kasno, samo sto nismo zaspali, kad odjednom ona veli: Di je moja guda? Mahinalno sam joj rekla jer mi se nije ustajalo: Zaboravili smo dudu u Zagrebu, hajde spavaj sad!
I vise nije trazila tu vece.
Sutradan, u vikendici, u njezinom kinderbetu, opet pita za dudu, ja sad svjesno ponavljam isto jer mi se cini da bi mogli probati s tom pricom .... isto je zaspala, drzeci me za ruku, nije plakala, nije trazila.
Treci dan popodnevno spavanje isto nista, tek uvecer je pocela suze liti i tuzno plakati: Guda! Guuuudaaa! Ajme srce mi se paralo, no kulirala sam se zamisljanjem scena kako se njezina duda povlaci po vrticu i gjde sve ne .... Sjetila sam se da sam joj uzela bebu iz Zagreba, pa sam joj dala, rekla da cemo tatu poslati u Zagreb da ide traziti dudu ... uglavnom proslo je.
Nije se niti jednom budila po noci i trazila dudu, toga sam se u stvari najvise bojala.
I tako je sve to na moru proslo. Malo sam se pitala kaj ce biti u Zagreu. Prvi dan nista, tek trece jutro je nadjem kako ceprka po kinderbetu i mrmlja sebi u bradu: Ma di je moja guda .... tak je bila slatka, opet mi je doslo da odmah odem do dude i dam joj
ali ta napast je trajala milisekundu.
I to je to! Vjerojatno je bila spremna. Iznad svih moji ocekivanja! Hvala Bogu!