Drage trudnice, ne znam u kakvim ste "filmovima" ovih dana kako nam se polako bliže termini, ali ja sam u laganom rasulu.
Promjene raspoloženja me peru strašno. Evo, sad mi se konkretno plače i moram to negdje ispucati... dobro smo i beba i ja što se tiče trudnoće, ali.. od tog sad već iščekivanja poroda me iskreno strah, kako će sve proći, hoće li sve biti u redu s bebom, sa mnom... zabrijala sam čak trebam li pisati nekakva oproštajna pisma djeci i mužu
ma grozno se osjećam. Mužu to spomeem kao u nekoj polušali, ali ne mogu maknuti te misli.. mm neće biti sa mnom na porođaju, realno nismo imali kad odraditi trudnički tečaj, a i da jesmo, on to ne bi mogao odraditi. Mislim, biti sa mnom u pri porodu. Njemu je zlo od pogleda na igle, cijevčice, mirisa bolnice i sl. S jedne strane ga potpuno razumijem, Bože, takav je, ne može protiv svoje prirode, ali da nije bio u stanju prevladati te svoje strahove i biti mi potpora u tim trenucima kojih se, eto, plašim.. to opet ne razumijem i to me malo razočarava. Kažem, nismo ni odradili tečaj, tako da svakako ništa od toga, ali i da jesmo ne bi ni pod razno bio sa mnom. Inače je zaista divan suprug i otac, ali ovo me uz trudničke hormone baš pogađa.
Osim toga, trenutno smo, što se tiče stanovanja, čardak ni na nebu ni na zemlji. Kupili smo kuću koju preuređujemo i već je trebala biti gotova, no naravno da nije. Pola stvari smo preselili, dio toga je još u stanu gdje ćemo očito dočekati i moj porod, i to me isto lagano izluđuje. Pripremila sam ja što treba za bebu, ali sve je to tako napola, a htjela bih da je sve lijepo spremno da u miru odem u rodilište kad dođe trenutak..
Nisam inače neki frik koji traži da je sve po špagi i perfektno, oboje smo zapravo dosta fleksibilni za neočekivane obrate i drukčije puteve nego su planirani, ali ovo mi je trenutno sve malo previše.
Oprostite što sam oduljila, morala sam negdje istresti sve ovo.
Nadam se da ste mi vi bolje...