Tako mala žena a tako veliki stomak!!

[MammaMaja]

Naša priča počinje na Badnjak '06... Naime, tada je naša mala ljubav začeta... Cijela trudnoća protekla je savršeno... Nikave mučnine, eventualno žgaravica i bolovi u bubrezima, ali sve se to dalo preživjeti... Svi su me pazili i mazili, a beba je to jaako osjećala...

Dva tjedna prije poroda počela sam odlaziti na CTG, pregled plodne vode i ostale preglede u bolnicu. Za mene su bili vrlo brutalni i neugodni, tako da mi je na jednom od njih jedna mlada ginekologinja zaderala vodenjak. Upozorili su me kako je normalno da kod takvih pregleda imam sukrvicu i ostale iscjedke i kada sam vidjela kod kuće mokro na gaćicama, nisam se obazirala. Slijedeći dan na pregledu sam ih upozorila kako meni nešto curi, no odmahnuli su rukom, ništa zapisali na Ambulantni list i nastavili sa brutalnim pregledima (pa što ja mogu što sam duboka)... A te kapljice koje su mi se pojavljivale već su počele dobivati veće razmjere... U subotu popodne (2 dana nakon termina) već mi nije bilo svejedno, posumnjala sam da je vodenjak (iako mi je nepojmljivo da vodenjak curi-pa on u pričama iskusnijih pukne, izlije vodu i dobiješ trudove)... I nakon što me mama uvjerila da bi mi se dijete tako moglo ugušiti, odlučila ipak otići u bolnicu

Nazvala sam mm i rekla mu kako bi me trebao kada završi s poslom odvesti u bolnicu, no ne mora žuriti. Naravno dojurio je brzinom munje, no ja sam još pregledavala završni (iliti) diplomski rad, pospremala stan, otišla do sestre isprintati rad da vidim kako to izgleda i dogovorila se s jednim kolegom da mi još samo umetne slike jer je u ponedjeljak zadnji rok za predaju. Nakon što su svi oko mene već izgubili živce, odustala sam od pranja suđa i krenula put bolnice...

Došli smo tamo i, iako sam na pregledima imala jako ugodno iskustvo sa sestrama, dočekala me neka polućelava isfrustrirana gospođa koja je svojim naderavanjem i cinizmom samo pogoršavala stvar. Pregledali su me i ispljuvali što ranije nisam došla i što nisam nikome rekla za to (a to što sam samo dan ranije to spomenula na pregledu nikome ništa-nigdje ne piše)... Ali meni je najbitnija bila moja beba-da je s njim sve ok i da smo sada ostali na ležanju...
Čak sam se sa suprugom i smijala činjenici koliko neki ljudi mogu biti cinični, isfrustrirani i jednostavno mrziti život...

Ostavli su me na ležanju... Opet ugodna iskustva sa predivnim sestrama. Naručili me u 10 navečer na CTG i to je to. Cure koje su ležale sa mnom u sobi rekle su mi da sam sretnica jer sam dobila "sretan krevet"... Tko je god došao na njega nije se ni raspakirao, već je dobio trudove... Konkretno taj dan su se izmjenile dvije ili tri cure.... Otišla sam na CTG s tom mišlju, no sestra mi je rekla kako imam neke lažnjake, ali nisam ni otvorena ni ništa... Ma neću ja skoro...

Nazvala sam mm, malo si gugutali i rekla mu da ode spavati, ja neću skoro, a on treba raditi... Joooj kako mi fali... Tko će dočekati jutro da ga vidim... Spustila slušalicu, kad ono... bolovi iz leđa prema naprijed... Kao nikada do sad... Nakon 15 minuta opet... Hej! Pa ja imam trudove... Prave pravcate trudove... Nakon 15 minuta opet...Pa 14... Navila sam si štopericu, odspavala tih 10-15 minuta, budila se da prođe trud i opet nanovo... A sve kraće vrijeme na štoperici sve me više bacalo u delirij... Joooj moja beba dolazi... U međuvremenu sestra me obilazila cijelo vrijeme, držala za ruku i bila moj anđeo... Kada su trudovi pali na 5 minuta (oko pola 2) rekla je kako bi trebala zvati doktora da me pregleda, a ja sam sva sretna jedva dočekala da mm dođe... Pregledali me, dali zeleno svjetlo, napravili sve potrebne pripreme i ja sam otišla probuditi mm... Uz napomenu da ne žuri, da dođe polako za nekih sat vremena, ta ja nikud ne idem, a još se nisam kak spada ni otvorila (jedva dva i po prsta). Moram li pričati da, nakon što sam ispunila dokumente i malo popričala sa sestrom (jedva 15ak minuta) on je već čekao na hodniku (živimo na drugom kraju grada) sa smiješkom od uha do uha... Joooj beba stiže...

Par mi je starijih sestara reklo kako s mojim stomakom (bio je preveeliki) i mojom visinom (metar i žilet) se prije automatski išlo na carski, a sada se proba pa što bude-bude... Kada sam ulazila u rađaonicu i babica me s nevjericom pogledala "Tako mala žena, a taako veliki stomak, pa što ćemo mi s vama???" sjetila sam se tih riječi... ali bit će što bude... Smještam se na stol a pored boksa voze na krevetu curu koja je sa mnom bila na pregledima, totalno bijelu, oznojenu i u transu od bolova... Srećom mm mi je odvukao pažnju i nisam razmišljala o tome... Stižu trudovi, usredotočujem se na disanje, a mm mi krijumčari vodu na gazi... Tih nekoliko kapljica vode bili su mi spas... Ne znam kako bih bez toga... Na satu preko puta minute prolaze sporo, trudovi se smanjuju na svakih minutu dvije, a mi pokušavamo primirje prespavati (u takvim trenucima i tih nekoliko minuta sna jako puno znači), ali sama činjenica da je mm pored mene mi je bila najbitnija... U najjačim trudovima pokušavao me nasmijati, odvlačio mi je pažnju od boli, a kada su došli oni najgor trudovi stalno je zahtjevao moj osmijeh.. Ajme što me živcirao s time, no to mu je i bio cilj-da ne razmišljam o boli nego o njemu...

Nakon cijele vječnosti dr je rekao kako vidi čuperak... Joooj u tome sam trenutku mislila kako mogu sve... Dobila sam toliku snagu i volju za svime, mm je valjda bio još ushićeniji od mene, iako malo zabrinut... A onda čekanje... Moram tiskati, a ne smijem, i još čujem njih kako jedu... Uh... Najradije bih se digla i otišla im reći što ih slijedi... Ali ne, ne smijem... Jedino što mogu je pokvariti im zadovoljstvo i vrištati maksimalno... da, da, to ću učiniti... I jesam i kao da su stvarno požurili.. haha... U međuvremenu naši su se digli na noge... Nisam htjela da saznaju da sam u rađaoni da se ne brinu (htjela sam ih iznenaditi), ali mm je morao reći mojoj seki... Uh... I svakih 10 minuta je netko zvao i pitao "Kako je, jel rodila???", mama, tat, svekrva, svekar, našla se tu i jedna sestra koja me trebala dočekati gore na odjelu... I svi su si međusobno javljali što se događa, ali su morali i oni zvati... Joooj kako lijepo. No, osoblje to živcira... ali što da ja tu radim, pa ja sam samo došla roditi...

Onda su došli doktori, rekli da je vrijeme... Ajme... Beba stiže i ozbiljno to planira... Mm me grlio i gledao kako mijenjam boje, jedna mi sestra legla na stomak i pomogla istiskati, a liječnik dočekao dječaka teškog 4010 g i dugačkog 53 cm... No, on se odmah uhvatio za njihove instrumente i ne pušta... I nema šanse da ga odvoje... Naravno, dobio je sve desetke, počeo plakati i dali ga meni... Ajme, pa to je moje dijete... Tu su negdje potekle i suze radosnice, a od njega su napravili i smotuljak i dali ga tati... Taj trenutak kada ga je tata primio a on prestao plakati valjda mi je od svega toga bio najposebniji... I da, prenijela sam ga 10ak dana, kao što smo i procijenili...

Valjda je zato bio tako napredan... I danas je... Već je u bolnici otvarao okice, dizao glavu i povremeno mu se iskrao maleni smješak... Bio je miljenik... Možete li zamisliti većeg ponosa od onoga kada ja idem sa posjeta a sve sestre okupljene u previjalištu oko jedne bebe i maze ga, komentiraju kako je predivan i kako im skoro tako lijepo i napredno dijete nije bilo... I još kada su rekle... Noa, kako imaš lijepo ime... Skužila sam o kome je riječ... Hej, pa maleni je već postao zavodnik... a on uživa i uživa...
Kada smo nakon dugih deset dana konačno krenuli kući (u međuvremenu smo nekoliko puta otpušteni i čekali se međusobno, no zbog različitih liječnika i njihovog mišljenja) svi su nam rekli kako oni ne bi da odemo-odnosimo im najdražu igračku... Najavila sam da se vidimo za godinu dana...

I zaista... Opet sam trudna... Opet to sve ponovno... Iskreno, ne mogu reći da me nije strah, naravno da je... Ali porod je za nas bio jedno predivno iskustvo da s nestrpljenjem čekamo i drugi... Neki kažu da je drugo lakše roditi, netko da im je drugo bilo milijun puta gore nego prvo... A mi (jer mi smo rodili, a ne ja), mi znamo da tisuću stvari može proći po zlu i da može ispasti grozno, ali i prvi puta je moglo a nije...

I svaki puta kada mi netko kaže kako je porod nešto grozno i kako nikada neće roditi, mi im ponovimo svoju priču, priču u kojoj je porod nešto lijepo jer nam se na svijetu pridružio netko bez koga je sada svijet nezamisliv i zato jer smo mm i ja jedno drugome bili neopisiva podrška i iako smo do onda bili jako zaljubljeni i jako povezani, porod nas je zbližio još i više..

Zadnja izmjena: MammaMaja; 04 pro 2008, 13:04; ukupno mijenjano 1 put/a.

[sanelina]

Divna priča toliko toplih i nježnih riječi od jedne tako male i krhke osobe

[zauvijekmama]

Predivno...rasplakala si me...

[cakorka]

I mene.....

[Nina334]

predivna priča!

[sunce]

MMaja, da uskoro citamo jos jednu tako divnu pricu

[penny]

predivno,predivno...stvarno ljubav prsti iz price
prekrasno je sto postoje takve ljepe price o porodu,bas je ohrabrujuce

[Nada]

Bravo!

[Renci]

stvarno lijepa prica