na moj način...

nije baš tipična priča s poroda ali je moja, drukčije je ne mogu ispričati, pa evo...

Dugo već planiram podijeliti svoju priču s vama, ali nikako ne nalazim vremena ni inspiracije pretočiti neke emocije u riječi... možda mi sad uspije.Neke sam sitnice već spomenula, ali sada ću sve, onako iskreno...

Upoznala sam ga sa 17 godina, u vrijeme kad sam bila vrlo ranjiva, ali i željna malo pažnje i nježnosti, a on se pojavio niodkud i počeo mi se približavati, ispunjavao je moje želje, pazio me držao kao malo vode na dlanu...
Upoznala sam ga s mojima i starcima se nikad nije svidio, bili su uvijek pristojni prema njemu, ali ja sam znala da duboko u sebi ne odobravaju moj izbor, ali ja sam oduvijek tvrdoglava i stvari volim učiti na teži način...
Veza je polako postajala sve ozbiljnija, za razliku od mojih, mene je njegova mama obožavala, vjerojatno zato što je napokon naišao netko tko će preuzet "brigu" oko tog velikog djeteta, kako se kasnije ispostavilo...
Ja sam krenula u četvrti razred i bila puna planova za budućnost, smišljala i zamišljala svoj "odrasli "život, a on je bio tu i podržavao svaku moju ideju, hranio svaki san...
Danas više nisam sigurna dal sam voljela njega ili činjenicu da on voli mene...

Inače, oduvijek imam problema sa ciklusima i još 100 različitih dijagnoza u teoriji, a niti jednu službeno potvrđenu, pa se nisam pretjerano zabrinula kad je prošlo više od 60 dana od posljednje menge, pogotovo zato što smo se uvijek čuvali, jer...ja imam plan, zar ne, i ništa ga ne može poremetiti...

A onda, negdje iza nove godine počela sam se sve čudnije osjećati, tlak me mučio više nego prije i tako sam bila pospana...
Otišla sam ginekologu na redovan pregled, a iz ordinacije izašla u suzama...BILA SAM TRUDNA VEĆ VIŠE OD DVA MJESECA...
Plakala sam od jada, od straha, od nemoći...
što sad? kako? pa čuvali smo se...
kad sam mu rekla, on je samo šutio.nije me zagrlio, nije rekao da će sve biti dobro, nije me utješio...
Razočarao me po prvi put, a od tada su se samo nizala razočarenja, kao da mi je spoznaja da sam trudna napokon otvorila oči i sad sam vidjela ono što su vidjeli i drugi davno...
Odlučila sam si pojednostavniti život, pa sam u školi prešutila saznanje...
Nisam imala skoro nikakav trbuh,pa sam mogla tako...
Nije da sam se sramila, ali da sam rekla, morala bi na bolovanje i razredni ispit, a to nisam željela jer se nisam osjećala loše i smatrala sam da mogu držati korak sa svojim kolegama...
da bi barem nešto mogla priuštiti svojoj bebi, ja sam usput držala instrukcije, pisala maturalne radnje iz struke, odgovore na mat. pitanja i svašta, po noći...
Maturirala sam sa čistom peticom, otplesala maturalni ples, izludirala se na norijadi i odlučila da ne odustajem od svojih snova...
upisala sam fakultet i prostalo mi je samo čekanje...
On je sve manje bio uz mene, sve smo se više svađali i polako sam ga počela izbacivati iz svojih planova čudeći se sama sebi koliko su ugodnija razmišljanja u kojima nema njega, u kojima nas nije troje, nego samo dvoje, dva srca koja kucaju kao jedno...
Došao je i termin poroda, a mi još ništa nismo pripremili za bebu, jer ja nisam dala u nadi da će on preuzeti inicijativu, pomoći barem u tome... uzalud mi nada...
tek što je otkucala ponoć i nastupio dan koji je bio termin poroda, moj je anđelak odlučio doći na svijet.
U 00.30 pukao mi je vodenjak i trudovi su krenuli... odradili smo ih ja i moja beba sami, u tihom zamišljenom razgovoru, u okrilju noći dok mi je topli zrak milovao lice, a vruće suze tekle niz obraze...
Došli smo u rodilište, mama i ja s hitnom negdje pred zoru, a moje djetešce su doslovno izvukli iz mene bez truda jer mu je srce prestalo kucati, a pupčana vrpca se omotala oko vrata...MORAŠ SAD TISKAT!!! vikala je dr, a ja bez truda, vičem, oni ga čupaju (doslovce) iz mene... molim te bože ne bude dobro su tada bile jedine misli koje su mi prolazile glavom...
Rodila sam savršenog dječaka crne kose od 3420 g i 49 cm.
I ništa više nije bilo važno, svi moji planovi u trenu su uključili njega, sve je postalo nevažno osim njega...
Novopečeni tata je došao tek nakon 5 sati bez osmjeha, bez cvijeća, bez zagrljaja , samo sa hrpom zamjerki meni, umornoj, prikopčanoj na infuziji i polusvjesnoj, i tada je potpuno ispao iz priče.
pokušavali smo još 3 mjeseca nekako funkcionirati u troje, ali nije išlo, pa sam zauvijek zatvorila to poglavlje svog života.
Ostali smo sami, moja buckasta beba i ja, sami protiv svih, u svom svijetu u kojem se sunce ogledalo u sjaju velikih smeđih oka...
Faks je počeo, a uz pomoć mame, tate, prijatelja i uviđavnih profesora, ja sam svaki dan bila korak bliže ostvarenju sna.
Predavanja prijepodne, moj anđeo poslijepodne, vježbe predvečer, samo naši rituali navečer i učenje po noći...
podočnjaci do koljena i 20 kg manje u 3 mjeseca...
Nije mi bilo lako, ali znala sam da vrijedi, i kad sam htjela odustati, bio je dovoljan jedan poglad u te oči i nasmješeno lice da mi da snage za dalje...
On se nije javljao, a nije nam ni falio. rasli smo, beba i ja i bili sretni.
Samo bi se ponekad u mom oku pojavila suza kada bi se u parku prolomio smjeh djeteta koje se igra sa svojim tatom i pitala sam se dali sam bila u pravu kada sam svom djetetu to uskratila...
Prošle su dvije godine. kažu da Bog nikada ne zatvori vrata, a da pritom ne otvori bar jedan prozor, pa se tako na našem prozoru pojavio jedan novi, poseban ON.
sa velikim smeđimočima u kojima sunce ogleda svoj sjaj ušao je u naša srca i ostao... zauvijek.
Svoju smo ljubav ozakonili pred Bogom i ljudima još dvije godine kasnije, a najponosniji uzvanik bio je naš sin.
jer on je postao naš od prvog trena kad su se njih dvojica sreli.
Blagoslovljeni smo još jednim zajedničkim djetetom kojem je sad dvije godine.

Moji snovi dobili su novu dimenziju i sada znam, kada pogladam u ta tri para velikih smeđih očiju, da je sve vrijedilo.

mazilica,kako je to tužna priča,a u stvari tako sretna i prepuna emocija,prvo sam se skoro rasplakala od tuge,a onda zbog radosti dok sam čitala da tvoja priča ima sretan kraj.
Baš mi je drago da si ti ipak našla čovjeka koji će te razumjeti i tvojeg sina prihvatiti kao svojeg :hug