Pa da krenemo od početka....
Trudnoća mi je potvrđena početkom listopada 2009. i od samog početka je bila 2 tjedna manja - zbog mojih produženih ciklusa i nešto kasnije ovulacije.Termin po zm je bio 28.05.2010, ali po mjerama bebice 11.06.2010.
03.06. - dolazim na redoviti pregled plodne vode i ctg, otvorena 2 prsta, ali bez ikakvih bolova i kontrakcija.Doktorica mi govori da bi me komotno mogli danas poroditi pošto je cerviks potpuno nestao, ja otvorena i bebica se spustila....ali ipak me šalje kući da čekam hoće li što krenuti samo od sebe....Prolazi vikend, ali bez ikakvih promjena....ja se i dalje osjećam odlično!
07.06. - opet onaj famozni pregled....ovaj put me prima jedan stariji doktor koji je ujedno i šef ginekologije i nakon malo neugodnog pregleda plodne vode
preporučuje mi indukciju u srijedu 09.06. (naravno, ako se prije toga ne porodim)Napokon je stigao i taj 09.06., dan kad ću ugledati svog malog miša...
Oko 08h se javljam sa stvarima u bolnicu i čekam sestru da me uputi dalje....dolazimo u predrađaonu i sestra me sređiva ( brijanje sam obavila sama, tako da sam to izbjegla ) i klistir koji mi nije bilo tako strašno iskustvo kako sam čula od drugih.Oko 10h dolazim u rađaonu, priključuju mi drip i slijedi čekanje....lagani bolovi počinju 15-ak minuta poslije....kako vrijeme prolazi, boli sve jače....al ja sam i dalje smirena, koncentrirana na disanje i okrenuta leđima od sata, da ne gledam kako vrijeme prolazi....
Nakon sat vremna dolazi jedna mlada i ljubazna doktorica i probija mi vodenjak, otvorena 5 prstiju....bušenje vodenjaka nisam ni osjetila.
E, sad se bolovi pojačavaju,a razmak između trudova je sve manji i imam jako malo odmora između njih, skoro pa ništa.Al i dalje se dobro držim i mislim kako će sve uskoro biti gotovo....
Sad sam već i pošteno ožednila, tražim vode, barem malo ali sestra kaže da mogu dobiti jedino namočenu gazu, ma adje mislim si, barem nešto....malo sam čak i uspjela ocjediti, a sa ostalim sam brisala lice jer mi je bilo poprilično vruće. U jednom trenutku osjetim jaki pritisak na guzu i vičem sestri da beba izlazi...ona se samo nasmijala i laganini počela pripremati sve za dolazak bebe, dolazi i ostala ekipa, okreću me na leđa, stavljaju noge u one nogare i veži ih
i u tri truda naš mali dječak dolazi na svijet. Bilo je točno 13,35.....Dok sam tiskala oči su mi bile zatvorene, ali kad sam ih otvorila ugledala sam najljepše malo stvorenje, još uvijek ne vjerujući da sam napokon i to dočekala, da sam donjela na svijet jedan novi život, da ću napokon u naručju držati našeg sina.....Nakon vaganja i mjerenja stavili su mi taj mali zamotuljak od 3300 i 49cm na prsa....predivan osjećaj.....Jan je odmah ko veliki uhvatio siku i sikio punih sat vremena.Za to vrijeme me doktorica šivala jer su me malo reznuli, ali ništa strašno 2-3 šava....a ja sam cijelo vrijeme gledala mog malog sisavca, pričala mu i mazila ga.....porod mi je ostao u lijepom sjećanju, istina da boli i da nije ugodno, ali sve se izdrži kad znaš da ćeš nakon toga pored sebe imati nešto što se voli više od ičega....što daje novi smisao životu i zbog čega se isplati živjeti.To je za mene naš Jan koji je sada već veliki dečko i svaki novi dan mi je ispunjen zahvaljujući njemu....A i ja sam sad napokon kompletna osoba...ja sam jedna ponosna mama!A što više od toga treba za sreću?
