Vec neko vrijeme pokusavam srociti svoju pricu s poroda, ali dojmovi mi se mijenjaju sa svakim danom sto odmice. Onda sam shvatila da to moram napraviti sto prije. Termin mi je bio 23.12. Imala sam serklazu u petom mjesecu trudnoce pa stvarno nisam ocekivala da cu docekati termin. Svi su me uvjeravali da nakon skidanja s prepara i skidanja serklaze beba ce doci za cas. No termin je dosao a nista se nije dogadjalo. Dan nakon termina, na badnjak, suprug i ja smo uzivali u maminoj kuhinji i prekrasnoj atmosferi, svi smo bili veseli, osjecala sam se posebno do
o i mislila kako ce bebica pricekati da prodje Bozic pa cemo se onda upoznati. Ali nije...<
>Legli smo spavati prije ponoci, a negdje oko 1 h poceli su trudovi, otprilike na svakih deset minuta. Postupno su se pojacavali, i ja sam, naivna, mislila kako uopce nisu strasni. Naravno da to nije bilo ni t od trudova koje sam kasnije dobila. Uglavnom negdje oko 4 h, trudovi su postali jaci pa smo se lijepo uputili u bolnicu. U bolnicu sam stigla u pet, a onda je slijedio pregled, dezurni lijecnik utvrdio je da sam 6 cm otvorena ali su trudovi slabi. Zatim uobicajena priprema,
ijanje i klistir, sto mi nije bilo osobito neugodno. U sest sam bila u radjaoni. Namjesten mi je CTG, trudovi su bili jos uvijek slabi, ali pravilni. Dalje se vise ne sjecam bas kojim redoslijedom su se stvari dogadjale. Znam da mi je probusen vodenjak, a onda su mi dali drip. A onda je pocelo... Trudovi prakticno bez pauze, i snazan nagon za tiskanjem. Babica mi nije dozvolila jer je bebica jos bila visoko.<
>Na forumu je bio topic "da li ste vristali na porodu"...ja jesam. Poslije me bilo sram jer su u drugim boxovima bile zene koje su radjale duze, ali prakticno bez glasa... Svaki put kad bi trud nailazio govorila sam sebi "prodisat cu trud, necu se derati", ali tijelo je jednostavno bilo izvan kontrole. U biti, bilo mi je zao sto nisam forsirala da suprug bude sa mnom, jer trudovi su me najvise boljeli kad su me ostavljali samu. No dosta jadikovanja, drip mi je prikljucen oko 6.30. a moja curica se rodila u 8.32. Dakle nije dugo trajalo pa se necu zaliti. Uostalom, bez obzira na sve, to je prekrasno iskustvo. Kad se bebica spustila sve je bilo gotovo u dva-tri truda. Gledala sam kako peru moju bebicu, slusala njen prvi plac a suze su mi se slijevale niz o
aze. Onda su mi je stavili na prsa a ona je sirom otvorila ocice i gledala me kao da mi govori " aha tu si". Rez gotovo nisam ni osjetila, kao ni radjanje posteljice. Neugodan dio je bio kad su mi radili nesto sto se zove revizija, cini mi se. Radi se uvijek poslije serklaze da se vidi da li je usce osteceno, meni je bilo pa su sivali nesto unutra. Sivanje medjice nije bilo tako neugodno. Doktor mi je rekao da sam izgubila dosta krvi, pa sam osjecala dosta iscrpljeno nakon poroda. Babica i doktor su razgovarali sa mnom za vrijeme sivanja, ali meni se jezik zapetljavao, i nisam zvucala bas suvislo. Prvo ustajanje, nakon otprilike dva tri sata zavrsila sam na podu, ali kasnije sam bila ok. Puno tecnosti i vitamini sredili su me vrlo
zo. Korinina prva zivotna ocjena bila je 10/10, teska 2850 i 48 cm duga. Sa svakim susretom bolje smo se razumijele vise voljele. Sto jos da vam kazem....vi koje ste prosle kroz to, znate kako je, a ostale ce te se uskoro susresti s tim i vidjeti kako je predivan osjecaj drzati to malo bice blizu svog srca. <i></i>






