Moj carski rez u NY

[Trini]

Lijepa prica <
>Cestitke roditeljima a bebacu puno srece! <i></i>

[Melissa3]

Darchi, ! <i></i>

[Potica]

Jako lijepo. <
>PATRIK (26.05.2001)<
>HANA i ERNA (prevelike za ovaj forum) <i></i>

[Sunshine]

Veliki pozdrav hra
oj mami,a malom Filipu pusica... Dora,19.3.2003.<i></i>

[Darchi]

Sjecam se da sam dok sam citala sve i svasta o trudnoci i porodu uvijek preskakala dijelove koji su se odnosili na carski rez, kao "to mi nece ionako trebati".<
>A onda je moj doktor u 35. tjednu rekao da se beba jos nije okrenula i da joj damo fore jos 2 tjedna. Nista se nije promijenilo ni u ta dva tjedna pa sam isla u bolnicu da ga doktor pokusa okrenuti, no ni to nije bilo uspjesno. Termin mi je bio 20.12. ali je doc nazvao bolnicu i zakazao moj carski za 17.12. malo me je bilo frka ali me je moja sogorica koja je rodila blizance na carski uvjerila da nije strasno. <
>Bila sam prva na redu to jutro, MM i ja ustali smo u 5, istusirali se i pravac u bolnicu. Prvo smo ispunili neke papire i zatim je dosla jedna ljubazna sestra i povela nas u jednu sobu gdje su bila jos dva kreveta osim moga, jedan prazan a na jednom kineskinja, sama. <
>Dali su mi spavacicu i tople carape te vrecicu za moje stvari koje sam ja onda dala MM. Legla sam na krevet i sestra mi je mjerila temperaturu, tlak, slusala srce. Onda me je o
ijala (iako sam ja to pokusala sama doma dan prije ali kak kad nisam nis vidjela u tus kabini od trbuha) i zatim mi pokusala uvesti infuziju (cijelo vrijeme MM je sa mnom sjedi pored kreveta). Infuzija nije uspjela iz dva pokusaja pa je pozvala nekog mladog doktora i onda je on konacno do
o to zapiknuo na vrlo cudno mjesto.<
>Zatim su mi stavljali kateter, mrzila sam to ali nije bilo bolno, vise malo nelagodno.<
><
>Zatim je dosao moj doktor da vidi jeli sve o.k. i jesam li spremna. Pitao su mog muza ide li u operacijsku salu i nakon sto je on (siroce, mrzi bolnice i njihov miris) odgovorio pozitivno dali mu vrecicu s opremom.<
>zatim su me odgurali u salu.<
>bilo je dosta hladno i ja sam se sva tresla, ali ne toliko od zime koliko od tog iscekivanja i pomalo straha valjda. Tu je bilo dosta ljudi, bila sam iznenadjena, moj doktor, njegov asistent, par sestara, anesteziolog, nekoliko studenata...<
>I tako prenesu me s jednog kreveta na drugi (onako kao u E.R., na jen, dva tri) i ja lezim i cekam sto ce biti. Onda cujem kako neko izgovori na glas moje prezime i pita me odakle sam. Ja kazem "Iz Hrvatske", a on se nasmije i progovori na nasi i kaze "Ja sam iz Sarajeva". To je bio anesteziolog. Eto tko bi rekao! <
>Rekao mi je da sjednem na krevetu s nogama da vise sa strane i da se savijem sto vise prema naprijed (koliko sam mogla od trbuha) i zatim mi upiknuo tu spinalnu anesteziju. to nista nije bolilo. Legla sam ponovo i cekala da pocne djelovati. U visini mog struka sestre su razapele plavu plahtu tako da se nista nije vidjelo. Nakon 15tak min. doktor me je upitao "Osjecate li ovo", ja kazem "Ne". Anesteziolog mi je pojasnio da su me ustipnuli za nogu klijestima i da bi boljelo ko vrag.<
>Doktor je povikao "O.K. everybody, we're ready - pozovite muza unutra"! Ulazi MM sav u plavom ko doktor s kapom na glavi i maskom preko usta, bas mi je bio smijesan.<
>Pokusavala sam ne misliti "Sad rezu, sad rade ovo ili ono" i misliti o nekim lijepim stvarima. Osjecala sam samo kako nesto stalno vuku tamo i vamo i cula sisaljku za krv kako non-stop radi. MM je sjedio pored mene i drzao me za ruku. Nakon nekoliko min. cula sam mog doktora kako vice "Pridrzi bebu!" i jos par minuta poslije, kao iz daljine zacuo se plac. Pogledala sam s nevjericom u MM i pitala "Je li to beba?" tek sada svjesna sto se zapravo dogadja ovdje. On je kimnuo i vidjeli smo sestre gdje nose naseg sina u malu plasticnu kadicu oblozenu plahtama, ispod svjetla i
isu ga. Pomislila sam tada "Tako velika beba je bila u mom trbuhu?!" MM se digao i otisao ga vidjeti i sjecam se da sam tada molila Boga da je sve u redu, nije mi bilo vazno ni koliko je dug ni koliko je tezak, samo da je sve o.k. Vratio se i ja sam pitala ako je sve u redu, a on je odgovorio da je i da je savrsen i suze su mi potekle niz lice, a bome su bile i u njegovim ocima!<
>Doktor je rekao da mu je pupcana vrpca bila omotana oko vrata tri puta i to ga je bilo sprijecilo da se okrene. <
>Zatim je sestra dosla i pitala zelim li ga vidjeti, i donijela ga svega zamotanog s kapicom na glavi i bio mi je sada tako mali i slatki.<
>Rekli su da je Filipov Apgar 9/10, da ima 3600g i dug je 52 cm.<
>Zatim su ga odnijeli napraviti jos neke testove a mene su zatvorili i izgurali iz sale. Sjecam se da sam molila sestru de me ne gura "naglavacke", strasno mi se vrtilo u glavi. Taj i slijedeci dan oporavka bili su mi najgori jer je svaki pokret od struka na nize bolio, jesti nisam smjela nista taj dan, a drugi samo zele, i odlucila sam Filipa dojiti a bilo je jako tesko namjestiti se.<
><
>Donijeli su mi Filipa u sobu nakon mozda sat vremena i tad je dosla konzultantica za dojenje i pokazala mi kako se namjestiti. Bez te dvije zene nikad ne bi uspjela. Ni bez MM koji je bio velika podrska. <
><
>Sve u svemu, bilo je ovo jako pozitivno iskustvo, nemam nikakve zamjerke nikome u bolnici. MOj doktor je obavio odlican posao, rez je sada samo jedna linija, jako nisko odmah iznad pubicne kosti i dug je mozda najvise 10 cm.<
>Filip prekrasno napreduje, sada je vec dvomjesecna beba koja se vec smije i pomalo guce i ima prekrasne debeljuskaste o
ascice! <
> <i></i>