27 vel 2004, 14:24
Yaya - jako lijepa priča. Ima dosta sličnosti s mojim porodom: nakon termina, nisam se otvarala, velika beba (4020/55), ležanje babice na trbuhu... - jedino kaj mene srečom nisu nadripali. <
>Lukas 10.12.2003.<i></i>
27 vel 2004, 14:26
Yaya super prica MAMIN MIS 27.02.2002<
><i></i>
28 vel 2004, 01:02
draga moja, pa ti se ne znas ni zaliti <
>Salim se, jako lijepa i pozitivna prica s obzirom na iskustvo (ja jos ne mogu da predjem preko "rucnog" otvaranja ).<
><
>Zelim da ti slijedeci bude lagan,
z i koliko moze bezbolan! Kad dodjes u bolnicu da ti kazu, gospodjo, pa vi samo sto niste rodili. <
><
>superiska, puno pozdrava<
>Ida Esma,8 fe
uar 2003<
>Bebica, 21 avgust 2004<i></i>
14 ožu 2004, 14:38
<
><
> Cestitke na izdrzljivosti gdje si nasla to ime inace je rijetko by the way ja se isto zovem Ajna <i></i>
14 ožu 2004, 20:40
A joj, svaka ti cast. Meni je najgori dio poroda bio kad su me pregledavali. Cim bi me netko takao, bolilo je vise nego ista drugo. A da mi je dosao pomoci da se otvorim... mislim da bih mu pomogla da se onesvijesti. <i></i>
17 ožu 2004, 11:00
Lutalica, Ajna sam nasla u jednoj knjizi cini mi se da se zove "Muslimanska imena u Bosni" ili tako nekako, e tamo je Ajna- nesto bitno, sustinsko, vazno, a onda sam nasla jos objasnjenja, na arapskom i he
ejskom je oko ili nešto čisto. Divno ime imas I znala sam samo jednu Ajnu i cinila mi se divna, a mnogi su mi rekli koju god Ajnu znaju da je predivna, tako da moras i ti biti, sto se ne registrujes? <
>Ajna 05.01.2002. <i></i>
17 ožu 2004, 11:49
SUPER PRICICA. po prici mi se cini da si i ti rodila u drzavnoj bolnici. <
><
><
><
> Din - 08.01.2001.<
><
><
> <i></i>
17 ožu 2004, 17:35
avo selma27 pogodila si . valjda cemo se upoznati na nekoj proljetnoj kafi. <
>Ajna 05.01.2002. <i></i>
02 ožu 2006, 11:12
Moj porod<
>Odlucih i ja da napisem i opisem svoj porod. <
>Uvod cu poceti s tim da sam imala super trudnocu, bila sam poput leptirica lagana do zadnjeg dana. Dr. mi je stalno govorila da mi je beba velika, ali mene to nije plasilo. Isla sam redovno na vjezbe za trudnice, radila kuci neke vjezbe istezanja, radila 15 dana do pred porod. Ali da se ovaj uvod ne oduzi krenucu sa petkom 04.01.2002. godine kad su poceli prvi trudovi (termin je trebao biti kao 31.12.2001). MM i ja smo otisli kod doktora koji je rekao da se uopste nisam otvorila i da idem kuci da
ojim razmake izmedju trudova. Tako je i bilo, sjedim kuci,
ojim razmake koji se stalno smanjuju. Tamo predvece razmaci su bili vec na oko 10 min. Sad me vec strah uhvatio , ali kazem sama sebi mogu ja to. Ti trudovi i nisu bili bog zna sta, pogotovo naspram onih koji ce doci nakon dripa u bolnici. Zovnem dr. kaze on: 'hajte vi u bolnicu pa neka vas kolega pregleda'. Odem ja sa torbom pripremljenom mjesec ranije, vec je bilo 9 sati uvece, dr. me pregleda i kaze niste bas otvoreni ali ako su vam se trudovi smanjili na taj vremenski period hajte vi ostanite pa cemo mi to malo u
zati. Reko do
o, samo imam jednu molbu, nemojte mi molim vas raditi epiziotomiju, ja cu saradjivati i sve cu raditi kako mi vi kazete. Kaze on ma mi rezemo samo kad moramo. E reko super . Mahnem MM-u i mami (koji su me dopratili u bolnicu), uzmem stvari i u sobu. Odusevljena sobom jer je bila dvokrevetna i prazna. Tako se ja fino raspremim, uzmem casopise, volkman, pustim Gibbonija (reko kad vec MM nece samnom na porod nek bude bar neki muskarac) . Dodje sestra zabode mi u ruku iglu, prikljuci drip (kaze ona to je samo malo da vam u
za trudove). Hajde reko do
o, sto se mora nije tesko . Eh sve je do
o bilo do negdje 12, bilo je trudova, jesu bolili ali su bili kratki. Ja bi ih predisala i to bi bilo to. Dodje dr. pregleda me, poslusa bebu, kaze vi se nista ne otvarate, reko cudo jedno kako to? Kaze on pojacacemo vam dozu, ma hajte reko sta god treba. Tako ti oni meni dozu pojacaju, e tada pocinju oni pravi trudovi, sve duzi i na kracim razmacima. Ja opet disem i disem. Tu ti i ledja pocnu otpadati, mislim rastavice mi se sve. Ali disem ti ja disem, masiram se malo, a Gibbo i dalje svira. S vremena na vrijeme zvoni telefon pored glave, zove MM i mama da vide dokle sam, reko nemam pojma ne pitajte me, al me boli za poludit . Od 3 sata se vise skoro nicega ne sjecam, oni su me zvali na telefon ja se ne sjecam ni sta sam im govorila, samo znam da sam disala i disala i otjerala i Gibu u pm (sreca da MM nije samnom bio, gdje li bi njega otjerala) jer me sve pocelo nervirati . Kocentrisala sam se samo na disanje. Znam da je sestra dolazila da vidi jesam li ziva, i da me par puta pitala, "pa jel vas sta boli, ni glasa na pustate", ma reko "boli, boli al ja disem". Elem ujutro kad je svanulo dodje dr. valjda je i odspavao (cini mi se da je imao na licu tragove od jastuka) pogleda, kaze 'pa vi se nista ne otvarate, moracu ja malo da pomognem'. E ljudi kako to tek boli, odmah sam pomislila sigurno je ovako bilo ljudima u srednjem vrijeku kad su ih mucili na onim strasnim spravama, mislim da su mi u tim momentima oci ispadale, ali dr. je bio tako divan da mi se stalno izvinjavao, pa mi je bilo nezgodno da se derem. I tako je to bilo negdje do 7-8 sati. Dodje opet dr. kaze e sad ste se ko fino otvorili (da napomenem da mi je on "pomagao" da se otvorim najmanje jos 4 puta), sad mozete lagano tiskati, mora se beba spustiti ako hocete da vas ne rezemo. E tu ti ja pocnem tiskati, tiskam li tiskam, dodje on, kaze nista niste tiskali, ma do
o evo sad cu opet . Opet ja tiskam, tiskam, tu se sjetim sestre sa vjezbi za trudnice koja je rekla nemojte tiskati u sebe nego van sebe. Ma kako to da radim ljudi, aha sjetim se ja, kao da kakim, tako ti ja kao kakim i kakim (kako je samo smijesan taj izraz) dajem sve od sebe, dodje opet doktor, pa kaze izgleda da se nista ne trudite, moracemo raditi epiziotomiju. Sve moze samo to ne, e tu ti ja poludim i sve moguce sto sam imala snage usmjerim na tiskanje (tu su mi izgleda i kapilari u ocima popucali pa sam poslije poroda izgledala kao zombi, crvenih ociju). Dodje dr. kaze 'moja smjena prolazi ali evo sad ce vas poroditi drugi dr. spremni ste', haj reko super jedva cekam. Vodi mene ova sestra sto me pazila cijelu noc, kaze svaka vam cast, drzali ste se kao heroj, tu ti meni srce zaigra, reko hajde yayo jos malo pa ces donjeti na svijet svoje mace. Sjednem ja na sto, kaze dr. i dvije sestre tiskajte, reko evo i push, push (odmah se sjetim americkih filmova) kaze sad predisite da ne puknete, ja disem, disem, sad opet gurajte,gurajte, evo glavice, (joj sad bih zaplakala kad se sjetim svega), tu ti meni dr. se nasadi na stomak, imala sam osjecaj da mi je re
o slomio, i pljus izadje moja lutka od 4,050 grama i 56 cm. To je ipak bio najljepsi zivotni momenat, imala sam osjecaj da me gleda (cak sam citala da je to i moguce), bila je tako slatka onako modra i sluzava, imala je velike o
aze (koji ni dan danas nisu splasnuli ), stavili su je na neki stolic pored i opet sam imala osjecaj da je gledam, gledale smo se, ona svoju mamu ja svoje malo pile (aj zaplakacu). Kaze sestra malo ste pukli moracemo vas siti, ma radite sad sta hocete. I tako su oni mene sili, nista nisam osjetila, samo sam gledala svoje mace malo. E sad bi ostatak vjerovatno trebalo pisati negdje drugo. Uskoro, kad sam se kao malo odmorila (nakon 2 sata), (zaboravila sam reci da sam je rodila u 8:45 ujutro 05.01.2002.), donjeli su mi pilence i onda sam je ko fol dojila, cijelu noc je plakala dok su druge bebe fino spavale, pa joj je sestra morala dati nesto da popije jer meni mlijeko jos nije nadoslo, plakala je jos dugo, mjesec dana poslije, i toliko je bila gladna da je stalno cuclala cicu, a ja mislila da cu poluditi . Dojili smo jos 14 mjeseci iza rodjenja. Teta sestra koja je bila cijelu noc samnom je rekla da opet dodjem da im je dusa kad imaju takve porodilje . Dr. je mojoj sestri poslije rekao da se pravo plasio za mene, iako sam ja mislila da je sve ok jedino sto se oteglo previse. Ali eto sve smo progurali zajedno. <
>Ajna 05.01.2002. <i></i>