Naša priča s poroda
08 lip 2007, 11:22
Evo, napokon ću i ja podijeliti svoju priču sa vama. Porod mi je bio izuzetno bolno iskustvo i dan danas se pitam da li je morao protječi na dolje opisani način. No, o tome sami prosudite...
....Klarina, tatina i mamina priča....
Naša priča počinje početkom 9. mjeseca 2005. g. nakon što se jedno jutro oko 3 h na testiću za utvrđivanje trudnoće pokazao vrlo blijed, ali velik, najveći na svijetu, plusić. Nitko nije bio sretniji od muža i mene. Ja sam trudna. Htjela sam odmah svima reći, objavit cijelom svijetu ovu sretnu vijest. Već nakon par dana, otišla sam ginekologu koji je potvrdio da u meni kuca jedno malo srčeko. Tjedni i mjeseci su prolazili, bebica je rasla, trudnoća je odmicala bez i najmanjeg problema. Termin poroda je bio 31/05/2006. U 37. tjednu trudnoću sam počela pratiti u OB Sveti Duh kod dr. Matijevića. Pred kraj 39. tjedna, dr. Matijević mi je rekao da je plodna voda besprijekorna, bebica zdravija ne može biti, no nije se spustila u zdjelicu jer postoji nesrazmjer između veličine bebe i moje zdjelice. Naime, ja sam prilično sitna, a bebica je već tada premašila 3 kg. Sumnjao je da će se i spustiti, te me naručio na carski rez 01. 06.2006. Izašla sam iz bolnice gdje me dočekao muž i počela plakati. Cijelu trudnoću sam bila uvjerena da ću roditi prirodnim putem, a sada odjednom se sve promijenilo. No, u slijedećih dan-dva sam se pomirila s time jer ipak je najvažnije da se bebica ne muči previše i da s njom bude sve u redu......
28. 05. 2006., nedjelja, u 4 h ujutro probudim se s osjećajem „Kako mi je lijepo toplo tamo dolje“, kad se malo razbudim i shvatim da je plahta na mom dijelu kreveta u potpunosti mokra. Probudim muža i pitam ga je li moguće da sam se popiškila??? Dignem se da presvučem plahtu, a iza sebe ostavljam mokri trag. Moje drago pametno kaže: „Isuse, pa tebi je pukao vodenjak“. ??? Ajme meni, puko vodenjak, kaj sad? Brzo se nas dvoje bacili na brijanje, uzeli torbu i uputili se na Sveti Duh. U autu iz mene izlaze nevjerojatne količine plodne vode, a suvozačko sjedalo biva poplavljeno. Glavni izljev se desio kad sam na SD izašla iz auta. Hlače su mi se u potpunosti priljepile za tijelo. Penjemo se prema rađaoni, a pred ulazom stoje još dvije trudnice. Sestra pita „Koja će prva“, ugleda moje hlače i kaže „Mislim da ćete vi“. Unutra me pregleda jedna mlada doktorica, vidi dijagnozu i kaže kako bi bilo najbolje da o carskom odluče doktori iz druge smjene jer je ona gore najmlađa. Ništa se nisam bunila budući da druga smjena počinje za jedan sat. Bila sam jedan prst otvorena i sa neznatnim trudićima. Uglavnom, oko 7 ujutro dolazi druga smjena, dva doktora me pregledaju i kažu kako nema potrebe raditi carski, te da će to „ići“ prirodnim putem objašnjavajući da će trudovi gurnuti bebu u zdjelicu. I tak oni odu, a ja si mislim kak je ovako još i bolje. Cijelo vrijeme se čujem sa mužem koji je u čekaoni, a svako malo se i vidimo jer mi sestre dopuštaju da izlazim van. Vrijeme prolazi i prolazi, u čekaonu mi dolazi i mama..Trudove ni ne osjećam. Oko 17 h popodne se šokiram kad mi počnu davati antibiotike jer je već prošlo više od 12 sati otkad mi je pukao vodenjak. Cijelu trudnoću sam se suzdržavala od najraznijih lijekova, štetnih tvari i sl., a sad odjednom- antibiotici. Znam da su mi ih dali da zaštite dijete, no svejedno sam se iznenadila. Tek oko 20 h, nakon 16 h od puknuća vodenjaka, počinjem osjećati jake trudove, sve jače i jače. Oko ponoći postaju neizdrživi, te tražim doktora da mi da nešto protiv bolova. Nešto mi je sestra i dala, no nikakvo olakšanje nisam osjetila. Još uvijek sam bila u predrađaoni i to sama, nakon što sam otpratila barem 15-ak trudnica. Cijelo to vrijeme sam, naravno, slušala jauke, vrištanje i zapomaganje iz rađaone. Budući da sam bila sama, tražila sam sestru da pusti mog muža unutra, al me ona samo prijekorno pogledala i odbila. On je jadan gotovo cijelo vrijeme bio u čekaoni i nitko se nije ni udostojio da ga obavjesti što se dešava sa mnom i bebom. Osjećala sam se kao da sam sama na ovom svijetu, u mračnoj predrađaoni, a u daljini jauci iz rađaone.
Sati i sati su prolazili, svako malo me zovu muž, mama, tata i pitaju što se događa. Muž kaže da sam mu odgovarala potpuno nesuvislo, nevezano uz ono što me pita. Negdje oko 4 h ujutro (sad je, dakle, već ponedjeljak) dolazi dežurni doktor, pregleda me i kaže (mislim da ću se ovih riječi sjećati cijeli život) „Bravo, napredujemo, otvoreni ste dva prsta“. Nisam mogla vjerovati, tolika bol, neizdrživa bol koja traje već osam sati, a ja sam se otvorila jedan, jedini prst. Tad sam prvi put pomislila da neću izdržati. Muž u to vrijeme traži od sestre da zove doktora kako bi mu rekao što se točno događa. Nakon što mu je rekao koliko sam otvorena, muž ga moli da napravi carski, no on kaže da sve protječe u najboljem redu i da će bebica doći na svijet vaginalno. Sati i dalje prolaze, ja se tog razdoblja uopće više ne sjećam jer mi je prošlo kao u nekom polusvjesnom stanju. Napokon, oko 7 h ujutro me odvode u rađaonu. Ne znam koliko sam bila otvorena. Muž je u to vrijeme tražio po bolnici dr. Matijevića, no nije ga našao. Oko 8 h mužu su rekli da nikud više ne ide, da će uskoro ići k meni u rađaonu. Oko 9 h, jaki trudovi traju već 13 sati, napokon ugledam muža kako ulazi u rađaonu i odmah mi bude puno lakše. Držao me za ruku, prolazio sa mnom trud po trud, poticao da pravilno dišem i bilo mi je neopisivo lakše. Oko 10 h dolazi babica i kaže da mogu početi s tiskanjem, da sam u potpunosti otvorena. Ja sam bila već potpuno iscrpljena, prošlo je već 14 sati iznimno teških trudova i uopće ne znam kako sam izdržala. U točno 10 h i 33 min, nakon pola sata napornog tiskanja i izvršene epiziotomije, rodio se naš mali anđeo, naša mala Klara. Kad je izašla glavica, babica je povikala „Ajme, kako je lijepa!“ . I doista, bila je to najljepša bebica na svijetu. U tom trenutku plakali smo i muž i ja, samo Klara nije. Babica je nakon par sekundi počela dozivati doktora i, na svu sreću, nakon nekog vremena muž i ja smo začuli tihi plač naše Klare. Neopisive emocije, neopisiva snaga. U tom trenutku sam se osjećala kao da bih mogla trčati maraton! Tad je uslijedilo šivanje kojeg se uopće ne sjećam jer sam zaspala, a bebicu su odnijeli. Nakon što sam se probudila, odveli su me na krevetu u čekaonu da budem malo sa mužem. Vrlo brzo su me opet vratili unutra, u hodnik, gdje mi je doktor pokušao izmasirati maternicu. Kad god bi me pritisnuo prstima, ja bih od silnih bolova počela vrištati. Nakon što me zamolio da mu dopustim samo još jedan jači pritisak, iz mene je izletilo (po mojoj procjeni) sigurno više od litre krvi, sukrvice i različitog sekreta. Potom su me uspavali, rašili, napravili kiretažu i opet sašili. Uslijedio je odlazak na odjel gdje počinje Klarino i moje druženje, no ne bez problema. Zbog kiretaže se nisam smjela dizati, pa mi je stavljen kateter. Zbog količine izgubljene krvi, primala sam krv i nisam dobivala (čitaj: dojila) Klaru. Treći dan su mi se upalile grudi, no na svu sreću sam bila jako uporna i nakon 6 sati masiranja, razbila i najmanju kvržicu. Drugi dan sam je počela uspješno dojiti, a dojim je i danas. Dakle, već trinaesti mjesec. U bolnici sam dva puta pala u nesvijest zbog slabokrvnosti, a zbog dugih trudova i napornog tiskanja, na guzi sam imala hematom 10*10 cm još mjesec dana, a i sad imam ožiljak. Na svu sreću, doktor me nakon epiziotomije lijepo zašio, pa nisam osjećala neke posebne bolove, a i dojenje je izvrsno krenulo, pa sam bila jako sretna. Klara je nakon poroda imala temperaturu višu od 38 stupnjeva, a bila je i na granici urino infekcije.
Danas kad gledam na sve što se zbilo, a ovdje nisam htjela opisivati neke ružne riječi i stavove od strane doktora i drugog osoblja, pitam se da li je moralo sve biti baš tako. Da li je doista moralo proći više od 14 h groznih trudova i da li je moje djetešce moralo to sve proživjeti. Ne želim se više uopće prisjećati nekih trenutaka, važno je da sam ja već nakon nekoliko dana počela razmišljati o drugoj bebici, al sigurno je jedno, da se na Sv. Duh više ne vraćam.
....Klarina, tatina i mamina priča....
Naša priča počinje početkom 9. mjeseca 2005. g. nakon što se jedno jutro oko 3 h na testiću za utvrđivanje trudnoće pokazao vrlo blijed, ali velik, najveći na svijetu, plusić. Nitko nije bio sretniji od muža i mene. Ja sam trudna. Htjela sam odmah svima reći, objavit cijelom svijetu ovu sretnu vijest. Već nakon par dana, otišla sam ginekologu koji je potvrdio da u meni kuca jedno malo srčeko. Tjedni i mjeseci su prolazili, bebica je rasla, trudnoća je odmicala bez i najmanjeg problema. Termin poroda je bio 31/05/2006. U 37. tjednu trudnoću sam počela pratiti u OB Sveti Duh kod dr. Matijevića. Pred kraj 39. tjedna, dr. Matijević mi je rekao da je plodna voda besprijekorna, bebica zdravija ne može biti, no nije se spustila u zdjelicu jer postoji nesrazmjer između veličine bebe i moje zdjelice. Naime, ja sam prilično sitna, a bebica je već tada premašila 3 kg. Sumnjao je da će se i spustiti, te me naručio na carski rez 01. 06.2006. Izašla sam iz bolnice gdje me dočekao muž i počela plakati. Cijelu trudnoću sam bila uvjerena da ću roditi prirodnim putem, a sada odjednom se sve promijenilo. No, u slijedećih dan-dva sam se pomirila s time jer ipak je najvažnije da se bebica ne muči previše i da s njom bude sve u redu......
28. 05. 2006., nedjelja, u 4 h ujutro probudim se s osjećajem „Kako mi je lijepo toplo tamo dolje“, kad se malo razbudim i shvatim da je plahta na mom dijelu kreveta u potpunosti mokra. Probudim muža i pitam ga je li moguće da sam se popiškila??? Dignem se da presvučem plahtu, a iza sebe ostavljam mokri trag. Moje drago pametno kaže: „Isuse, pa tebi je pukao vodenjak“. ??? Ajme meni, puko vodenjak, kaj sad? Brzo se nas dvoje bacili na brijanje, uzeli torbu i uputili se na Sveti Duh. U autu iz mene izlaze nevjerojatne količine plodne vode, a suvozačko sjedalo biva poplavljeno. Glavni izljev se desio kad sam na SD izašla iz auta. Hlače su mi se u potpunosti priljepile za tijelo. Penjemo se prema rađaoni, a pred ulazom stoje još dvije trudnice. Sestra pita „Koja će prva“, ugleda moje hlače i kaže „Mislim da ćete vi“. Unutra me pregleda jedna mlada doktorica, vidi dijagnozu i kaže kako bi bilo najbolje da o carskom odluče doktori iz druge smjene jer je ona gore najmlađa. Ništa se nisam bunila budući da druga smjena počinje za jedan sat. Bila sam jedan prst otvorena i sa neznatnim trudićima. Uglavnom, oko 7 ujutro dolazi druga smjena, dva doktora me pregledaju i kažu kako nema potrebe raditi carski, te da će to „ići“ prirodnim putem objašnjavajući da će trudovi gurnuti bebu u zdjelicu. I tak oni odu, a ja si mislim kak je ovako još i bolje. Cijelo vrijeme se čujem sa mužem koji je u čekaoni, a svako malo se i vidimo jer mi sestre dopuštaju da izlazim van. Vrijeme prolazi i prolazi, u čekaonu mi dolazi i mama..Trudove ni ne osjećam. Oko 17 h popodne se šokiram kad mi počnu davati antibiotike jer je već prošlo više od 12 sati otkad mi je pukao vodenjak. Cijelu trudnoću sam se suzdržavala od najraznijih lijekova, štetnih tvari i sl., a sad odjednom- antibiotici. Znam da su mi ih dali da zaštite dijete, no svejedno sam se iznenadila. Tek oko 20 h, nakon 16 h od puknuća vodenjaka, počinjem osjećati jake trudove, sve jače i jače. Oko ponoći postaju neizdrživi, te tražim doktora da mi da nešto protiv bolova. Nešto mi je sestra i dala, no nikakvo olakšanje nisam osjetila. Još uvijek sam bila u predrađaoni i to sama, nakon što sam otpratila barem 15-ak trudnica. Cijelo to vrijeme sam, naravno, slušala jauke, vrištanje i zapomaganje iz rađaone. Budući da sam bila sama, tražila sam sestru da pusti mog muža unutra, al me ona samo prijekorno pogledala i odbila. On je jadan gotovo cijelo vrijeme bio u čekaoni i nitko se nije ni udostojio da ga obavjesti što se dešava sa mnom i bebom. Osjećala sam se kao da sam sama na ovom svijetu, u mračnoj predrađaoni, a u daljini jauci iz rađaone.
Sati i sati su prolazili, svako malo me zovu muž, mama, tata i pitaju što se događa. Muž kaže da sam mu odgovarala potpuno nesuvislo, nevezano uz ono što me pita. Negdje oko 4 h ujutro (sad je, dakle, već ponedjeljak) dolazi dežurni doktor, pregleda me i kaže (mislim da ću se ovih riječi sjećati cijeli život) „Bravo, napredujemo, otvoreni ste dva prsta“. Nisam mogla vjerovati, tolika bol, neizdrživa bol koja traje već osam sati, a ja sam se otvorila jedan, jedini prst. Tad sam prvi put pomislila da neću izdržati. Muž u to vrijeme traži od sestre da zove doktora kako bi mu rekao što se točno događa. Nakon što mu je rekao koliko sam otvorena, muž ga moli da napravi carski, no on kaže da sve protječe u najboljem redu i da će bebica doći na svijet vaginalno. Sati i dalje prolaze, ja se tog razdoblja uopće više ne sjećam jer mi je prošlo kao u nekom polusvjesnom stanju. Napokon, oko 7 h ujutro me odvode u rađaonu. Ne znam koliko sam bila otvorena. Muž je u to vrijeme tražio po bolnici dr. Matijevića, no nije ga našao. Oko 8 h mužu su rekli da nikud više ne ide, da će uskoro ići k meni u rađaonu. Oko 9 h, jaki trudovi traju već 13 sati, napokon ugledam muža kako ulazi u rađaonu i odmah mi bude puno lakše. Držao me za ruku, prolazio sa mnom trud po trud, poticao da pravilno dišem i bilo mi je neopisivo lakše. Oko 10 h dolazi babica i kaže da mogu početi s tiskanjem, da sam u potpunosti otvorena. Ja sam bila već potpuno iscrpljena, prošlo je već 14 sati iznimno teških trudova i uopće ne znam kako sam izdržala. U točno 10 h i 33 min, nakon pola sata napornog tiskanja i izvršene epiziotomije, rodio se naš mali anđeo, naša mala Klara. Kad je izašla glavica, babica je povikala „Ajme, kako je lijepa!“ . I doista, bila je to najljepša bebica na svijetu. U tom trenutku plakali smo i muž i ja, samo Klara nije. Babica je nakon par sekundi počela dozivati doktora i, na svu sreću, nakon nekog vremena muž i ja smo začuli tihi plač naše Klare. Neopisive emocije, neopisiva snaga. U tom trenutku sam se osjećala kao da bih mogla trčati maraton! Tad je uslijedilo šivanje kojeg se uopće ne sjećam jer sam zaspala, a bebicu su odnijeli. Nakon što sam se probudila, odveli su me na krevetu u čekaonu da budem malo sa mužem. Vrlo brzo su me opet vratili unutra, u hodnik, gdje mi je doktor pokušao izmasirati maternicu. Kad god bi me pritisnuo prstima, ja bih od silnih bolova počela vrištati. Nakon što me zamolio da mu dopustim samo još jedan jači pritisak, iz mene je izletilo (po mojoj procjeni) sigurno više od litre krvi, sukrvice i različitog sekreta. Potom su me uspavali, rašili, napravili kiretažu i opet sašili. Uslijedio je odlazak na odjel gdje počinje Klarino i moje druženje, no ne bez problema. Zbog kiretaže se nisam smjela dizati, pa mi je stavljen kateter. Zbog količine izgubljene krvi, primala sam krv i nisam dobivala (čitaj: dojila) Klaru. Treći dan su mi se upalile grudi, no na svu sreću sam bila jako uporna i nakon 6 sati masiranja, razbila i najmanju kvržicu. Drugi dan sam je počela uspješno dojiti, a dojim je i danas. Dakle, već trinaesti mjesec. U bolnici sam dva puta pala u nesvijest zbog slabokrvnosti, a zbog dugih trudova i napornog tiskanja, na guzi sam imala hematom 10*10 cm još mjesec dana, a i sad imam ožiljak. Na svu sreću, doktor me nakon epiziotomije lijepo zašio, pa nisam osjećala neke posebne bolove, a i dojenje je izvrsno krenulo, pa sam bila jako sretna. Klara je nakon poroda imala temperaturu višu od 38 stupnjeva, a bila je i na granici urino infekcije.
Danas kad gledam na sve što se zbilo, a ovdje nisam htjela opisivati neke ružne riječi i stavove od strane doktora i drugog osoblja, pitam se da li je moralo sve biti baš tako. Da li je doista moralo proći više od 14 h groznih trudova i da li je moje djetešce moralo to sve proživjeti. Ne želim se više uopće prisjećati nekih trenutaka, važno je da sam ja već nakon nekoliko dana počela razmišljati o drugoj bebici, al sigurno je jedno, da se na Sv. Duh više ne vraćam.
08 lip 2007, 13:47
Joj joj mišić mali, a kaj da ti drugo kažem nego bravo da si izdržala toliko sati takvih bolnih trudova i da su mužića pustili k tebi, i ja sam bila na Sv.Duhu, o tom bi se dalo pričati isto, ali glavu gore, bitno da je s Klaricom bilo na kraju sve ok, i dojenje, mrak! 
08 lip 2007, 17:24
Bravo, dobro si to sve izdržala. 
za Klaru
za Klaru
08 lip 2007, 23:34
ma to su nase hrabre proljetnice
misic mali znam kak ti je bilo, ni ja se nisam otvarala,a trudovi za zviznut!
puse Klarici!!!
misic mali znam kak ti je bilo, ni ja se nisam otvarala,a trudovi za zviznut!
puse Klarici!!!
20 lip 2007, 10:48
misic mali, VELIKO BRAVO 
na upornosti i hrabrosti, a Klarici veeelike i naravno strpljivom tati 
na upornosti i hrabrosti, a Klarici veeelike i naravno strpljivom tati
04 srp 2007, 16:26
mišić mali tek sam sada pročitala tvoju priču s poroda i baš mi je žao što ste se Klarek i ti toliko namučile 
Svaka čast tebi što si izdržala takav mučan porod
Svaka čast tebi što si izdržala takav mučan porod
04 srp 2007, 18:35
dragi Mali misic...eto, citah i mislim si " zar bi tako trebao biti porodaj jedne zene u danasnje vrijeme?!" 
...pa, mislim...nisam proslo kroz tako nesto, nadam se da cu biti trudnica, ali ovo mi je nekako prstrasno....pa, stvarno kao da smo goveda, oprosti na toj rijeci, ali uz tvoj supac opis i krajnje miroljubiv, ja samo vidim da su bili jako neljudski (mislim od pocetka da ti supruga nisu pustili, pa bolovi... 
pa, te tako pustili...) mislim, svaka ti cast na hrabrosti i jakoooooooooooooooooooooooooooooo sam sretna da si to sve uspjela izdrzati bez razlike na bebaca, koja je hvala dragom Bogu zdrava i ziva, ali nazalost cula sam da Sv. Duh i nije bas nekaj...da su dr relativno flegmaticni jer nemam druge rijeci za to....
jako mi je zao da zene moraju prolaziti kroz tako nekaj, i pretpostavljam da si u tom trenutku toliko uplasena, a nemas nikoga pored sebe dragog?! stvarno nije ljudski, a oni uopce nemaju razloga za to....stvarno nam je briga za trudnice jadna.... rastuzih se....pa, stvarno...to bi trebalo biti najbolje iskustvo i osoblje bi trebalo biti vise nego usluzno i ljubazno.... vjerovatno zivim u oblacima.... pusa vama...
...pa, mislim...nisam proslo kroz tako nesto, nadam se da cu biti trudnica, ali ovo mi je nekako prstrasno....pa, stvarno kao da smo goveda, oprosti na toj rijeci, ali uz tvoj supac opis i krajnje miroljubiv, ja samo vidim da su bili jako neljudski (mislim od pocetka da ti supruga nisu pustili, pa bolovi... pa, te tako pustili...) mislim, svaka ti cast na hrabrosti i jakoooooooooooooooooooooooooooooo sam sretna da si to sve uspjela izdrzati bez razlike na bebaca, koja je hvala dragom Bogu zdrava i ziva, ali nazalost cula sam da Sv. Duh i nije bas nekaj...da su dr relativno flegmaticni jer nemam druge rijeci za to....
jako mi je zao da zene moraju prolaziti kroz tako nekaj, i pretpostavljam da si u tom trenutku toliko uplasena, a nemas nikoga pored sebe dragog?! stvarno nije ljudski, a oni uopce nemaju razloga za to....stvarno nam je briga za trudnice jadna....
rastuzih se....pa, stvarno...to bi trebalo biti najbolje iskustvo i osoblje bi trebalo biti vise nego usluzno i ljubazno.... vjerovatno zivim u oblacima.... pusa vama...
31 srp 2007, 16:42
PUSA I TEBI DRAGA..