Postao/la Natasa36 » 23 sij 2008, 12:43
22.1.2007.
21.10 h
Dovršavam tortu, bit će krasna... sa Pepeljugom i apricot ružicama. Joj kad to vide te okrugle sjajne oke!
MM ulazi u rađaonu, kako sam sretna što ga vidim! Još jedan trud... nije strašno. Pa još jedan. Osjećaj straha, neizvjesnosti i uzbuđenja istovremeno. Na putu sam prema najvećem događaju i uspjehu u našim životima – rađam dijete! Naše, dugo željeno, voljeno i prije nego je začeto. Djevojčica? Dječak? Ma svejedno...
22.30 h
Dvojac luduje po krevetima, nikao da zaspu. Znam, princeza je uzbuđena, nikad do sad nije bila svjesnija svog rođendana. Sutra ju čeka mini proslava u vrtiću, zna da ju i u frižideru čeka torta (ali ne zna kakva)... Pa tko će spavati uz toliko uzbuđenje?!
Nešto su mi dali, protiv bolova, a nisam tražila. Spava mi se. Opet trud, sad već zbilja boli. Ali meni se strašno spava. Jedva čekam da rodim da se mogu naspavati. MM mi nešto govori ali ga čujem samo iz daljine, ne razabirem baš sve. Još jedan trud. Babica priča o centimetrima, potrajat će to...
23.1.2007.
00.00 h
Pozaspala vojska, napokon. A i otac im. A mene čeka pranje suđa – pun sudoper zdjela, posuda, tacni, pa vješanje veša (dječjeg – to volim, bude mi uvijek nekako toplo oko srca) i pranje kose. Opet ću ići spavati u dva. Umorna sam.
Gospođo, sad ćemo vam dati drip. ?!. Još malo... Idu ti trudovi, lijepo... još malo. Malo?! Nije dosta, sestro dodajte još malo. MM je predivan, mislim da mi nikad nije bio draži. Priča, zafrkava se, mazi me. A ja mu frčem ruke, kao klinci smo to zvali „indijanska vatra“. I onda mu govorim da mi je žao ako ga boli ali meni pomaže. Disati između trudova. Ne čekati trud nego pauzu među njima. Pauzu? Ja bih tiskalaaaaaaa. Ne još gospođo, reći ćemo Vam kad trebate tiskati
Još malo, još samo malo i vidjeti ćemo dijete... DIJETE!
01.20h
Sve obavljeno. Gledam u park, hladno je i mračno. Još tuširanje i pranje kose... Sad sam već jako umorna.
Tiskajte, još samo jednom! Glavu na prsa! MM mi jastukom pritišće glavu na prsa, doktorov lakat na mom trubuhu, još samo jednom i – kakvo olakšanje! Rodili ste curicu! Vidim ju! Kakva je? Pa, malo plava... Ma nije plava, super je, govori babica. Ali zašto ne plače?! I onda nježni mili mali glasić „neeeeeeeeeeeeeeeeee...“ Proplakala je! Dobro je dobro... Pola minute na prsima, malo krvava, sluzava – PREKRASNA, NAŠA DJEVOJČICA! Ide posteljica, super, cijela je... Beba je super, apgar 10/10... Idem ti ja sad... Nazovi moje! Hoću, sad odmah, čujemo se.
02.00 h
Napokonu krevetu. MM hrče, Princeza mirno spava, malac se vrti i kašlje... dolazi k nama u krevet. Mi se počinje meškoljiti i mrmljati u snu.
Moj mikrosvijet. Jedini. Najbolji.
Na kolicima nekakvim u hodniku. Pa to šivanje je boljelo kao pola poroda, za ne vjerovati. Ali gotovo je. I mogu piti vode, napokon, bila sam neopisivo žedna. Slušam zvukove iz rađaone. Suosjećam, sad znam kako je to... Bože moj, pa ja sam postala mama. MAMA.
09.15 h
Zvone telefoni, stižu mailovi... da, evo sad ću dovršiti taj mail pa ćemo onda provjeriti koliko metara te trake ide na paletu...
Pogled mi slučajno pada na sat.
Donose bebe! Gdje je moja beba? Nisam ju dobila na prvo dojenje u 6, sestra kaže – nakon pedijatrijskog pregleda. Gdje je? Mama M*******? Evo i Vaše bebe... Moja beba. Spava. Sunce malo. Kakva ustašca ima, napućena, ti obrazići, taj miris. Tko zna kakve su okice, da se bar probudi... Evo, budi se, mljacka. Sestro, molim pomoć. I hopla – evo nas. Opet spojene. Ide to, ide!
Moje dijete, naša djevojčica. Ljubav.
Zadnja izmjena:
Natasa36; 23 sij 2008, 15:29; ukupno mijenjano 2 put/a.
Everything will be fine at the end.
If it is not fine, it is not the end
