a tijelo se vec pripremalo…blizila se vecer, mene su sve cesce hvatali grevi, tek nesto malo intenzivniji.. bilo mi je cudno, jer su dolazili samo iz donjeg dijela trbuha, a buduci da nisu pocinjali iz kriza i spustali se u trbuh, kao u prvoj trudnoci, bila sam uvjerena da to nikako ne mogu biti trudovi…Spremala sam rutinski kcer za spavanje, pustala muza da na miru odgleda utakmicu svog omiljenog “Hajduka” i oko 22 su poceli jaci bolovi, skakutala sam na lopti, prodisavala bol, koja je i dalje bila tek nesto jaca od one pocetne…muzu se sve to skupa nije svidjalo, paznja mu je sa utakmice bila usmjerena na moje lice…on je posto poto htio krenuti odmah u bolnicu… ja se nisam dala, odgovorila sam mu da je bolje sto je duze moguce biti doma, ali da ti bolovi nisu jaki, od njih nema pravih trudova niti se njima moze dijete roditi… 
Muz se uzasnuo kada je shvatio da bolovi dolaze svake 2-3 min. i da su pravilni, da traju bar minutu i da se nema sta vise cekati…Nazvao je svoje da dodju k nama cuvati Lenicu i mi krenuli u bolnicu…Meni je jos bilo neugodno, sto ljude gnjavimo jer sam bila uvjerena da ce me vratiti doma uz objasnjenje da trudova jos nema i da su to nekakvi blagi laznjaci…
Stizemo u bolnicu oko 23, prima nas jako mlada babica, koje li slucajnosti ista ona koja nam je par tjedana prije bila vodic pri obilasku radjaone…pomislih kako se povijest ponavlja, jer mi je i na prvom porodu bila babica koja nam je bila vodic pri obilasku bolnice…Kroz glavu mi je samo proslo da bi bilo vise nego sjajno kad bi se cijela prica sa prvog poroda ponovila, jer je iako bolan, trajao poprilicno kratko za prvi porod, nesto manje od 3 sata… Uglavnom, babica nas je primila, saslusala kratku povijest bolova, prikopcala me na ctg, izmjerila tlak, i ispostavilo se da su bebini otkucaji srca jako visoki…nije znala zasto, pretpostavla je da sam jako uzbudjena, a i beba je bila super aktivna…to mi i nije bila novost jer je cijelu trudnocu bio turbo ziv, udarci su mu bili bolni, toliko da su mi suze tjerali na oci…cim sam cula da su otkucaji preko 200, a normala je oko 150, uhvatila me nekakva tjeskoba i strah da je nesto krenulo po zlu…babica i muz su me smirivali i govorili da ce sve biti u redu…ctg je pokazivo tek nesto malo slabijih trudova… nakon ctg-a, babica predlaze da me pregleda rucno ne bi li utvrdila jesam li otvorena…nakon pregleda slavodobitno uzvikuje, super, 4 cm, ostajete ovdje, nema povratka doma, pitanje je samo koliko ce trajati dok ne rodite…
Sad kad sam skuzila da povratka nema i da je to, to, pokusala sam se sama sa sobom dogovoriti..znala sam da zelim sto je moguce prirodniji porod, bez lezanja na krevetu, ako uspijem izdrzati i ako me tijelo ne iznevjeri, mozda cak i u vodi… sve su opcije bile otvorene. Dok sam bila na ctg-u, moja “alternativnim nacinima ublazavanja bolova” sklona babica, mi je za smirenje ubola jednu akupunkturnu iglicu u glavu…nisam sigurna je li to pomoglo smirivanju, ali sam sigurna da sam u polusatnu setnju oko bolnice, u pola noci, s muzem, izasla sa tom iglicom zabodenom u glavu i muz i ja smo se tome smijali…
Nevjerojatno, ali u tih pola sata sto smo krenuli setati, bolovi su promijenili karakter, postali su vrlo intenzivni i oduzimali su dah…svakog sam odradila u cucnju, jer sam bila sigurna da sila teza odradjuje posao i za naseg bebacha i pomaze mu da se sto lakse i brze spusti u zdjelicu…
U 00.30 ulazimo opet u bolnicu, ovaj put nas babica vodi u radjaonu, opremljenu svim i svacim, laknulo mi je kad sam vidjela da ima i kadu, znaci nije bila zauzeta… Babica nas svako malo ostavlja nasamo, da muz , beach i ja odradjujemo trudove onako kako zelimo…ja se prebacujem sa hodanja i cucanja na uze, svaki trud prolazim objesena o uze… bolovi su vrlo jaki i u momentu mi kroz glavu prolazi misao, kako sam tu bol mogla zaboraviti, jesam li ja normalna ili sam mazohista kad sam si opet priustila takve bolove…
naravno da sam bila euforicna i ljuta na cijeli svijet jer mene tako jako boli, a nitko mi nista ne pomaze… babica me masira skupa s muzem, cijelo vrijeme trudove prodisuje skupa samnom, hrabri me, donosi mi homeopatske globule, male tabletice koje me tjeraju na smijeh, jer znamda mi nece ublaziti bol, ali ih ipak uzimam, tada bi vjerojatno uzala bilo sto…. 
Muza molim nek je pita za peridural, jer ja to vise ne mogu trpiti… on mi se smije i govori da cu od nje prije dobiti jos nesto homeopatsko, a spritzu nikako… ona malo razmislja i naravno odgovara me od injekcije, jer mi tako dobro ide, pregledava me, otvorena sam 7 cm, predlaze mi da pokusam uci u kadu, sigurno ce mi pomoci…Ja se neckam, iako mi je porod u vodi bio prvi na popisu zelja, ona me nagovara neka probam, ako mi ne bude stimalo lako izadjem i pokusam opet nesto drugo…
Skidam se, ulazim u kadu sa wireless ctg-om oko struka…Dozivljaj kade i ucinak vode je nesto sto si ni danas nemogu objasniti…Toliko sam se opustila i prepustila blagotvornim, toplim kapljicama, da sam na moment pomislila da cu zaspati. Jedino sto me strecnulo je bila cinjenica da par minuta u vodi nije bilo trudova i ja sam opet zdvojno zakljucila da nesto ne stima i da mi voda blokira trudove…Nasrecu, oko mene su bile nesto bistrije i pametnije glave od moje, u tom trenutku, i uvjerili su me da je sve super, da su otkucaji bebinog srca tip-top i da cu se uskoro otvoriti potpuno…Dosao je i ginic koji mi je vodio trudnocu, a koji i inace radi u toj bolnici, jer je na mom kartonu napisao da zeli da ga se pozove kad budem radjala i da zeli biti na porodu. Bila sam i iznenadjena i odusevljena, jer niti mi je ikada to napomenuo, niti sam ja to ikada trazila. To mi je dalo doadtnu snagu, u njega sam imala povjerenje, vjerovala sam da ce sve biti kako treba…
Trudovi su se nastavili, otvorila sam se skroz i osjetila nagon za tiskanjem…Svaki trud sam se izvijala guzom iznad povrsine vode i babica me je upozoravala da je to pogresno, da moram tijelom biti priljubljena za povrsinu kade… Imala sam osjecaj da necu imati dovoljno snage, jos nije puknuo vodenjak, a sjecanje sa prvog poroda kada je od pucanja vodenjaka do izgona trajalo kao cijela vjecnost, me opet obeshrabrilo…gnjavila sam muza neka mi probuse vodenjak, jer ce mozda pozuriti bebacha na izlazak… Dr. je rekao da ce pricekati, jer da je bolje da beba svojom glavom probije vodenjak, jer je to znak da je vec na izlazu i da ce se brzo roditi…sve ja to znam, ali ipak inzistiram i na ponovljeno inzistiranje dr. pristaje i busi vodenjak, potpuno bezbolno…imala sam osjecaj kao da sam samo to cekala i da je taj vodenjak koji nije pucao predstavljao neku nesavladivu prepreku u mojoj glavi…
od busenja vodenjaka do pojavljivanja bebine glavice na uscu, trebala su samo tri nevjerojatno jaka, ali plodna truda…nakon glavice, u slijedecem trudu izaslo je i tijelo…Fascinantno mi je bilo to sto sam ovaj put sve intenzivno dozivjela , i prolazak bebine glavice i izlazak tijela…Sa prvog poroda se toga uopce ne sjecam…Nasa mala ribica je iz topline i utocista u maminom trbuhu doplivao u kadicu, kada ga je dr. podignuo i spustio na moje grudi…oh, kako to malo bice uspije da istog trena svu muku i bol zaboravite, osjecate da sve mozete i suze radosnice vam se slijevaju niz lice…
Bio je prekriven debelim slojem verniksa, ali savrsen i presladak… Izasla sam iz kade i kad sam se uspravila iz mene je samo iskliznula i porodila se i posteljica. Babica ju je pregledala i zakljucila da je u komadu i da je sve ok. Po prvi put te noci sam legla na stol, popucala sam povrsinski, sivanje je tramalo par minuta. Odmah sam dobila Luku na prsa, a on je, misic mali, nagonski nasao bradavicu i dojio. Na obje strane…
Ostavljeni smo neko vrijeme da se utroje mazimo dok Luka cica, muz je zakljucio slavodobitno da smo zaboravili fotic, ali za divno cudo nije mi uopce bilo bitno…posluzila je i camera na mobitelu…Svima koji su Luku zeljeli vidjeti rekli smo da to mogu na web stranicama bolnice, jer slike novorodjencadi stavljaju na baby portal… Nakon tog prvog upecatljivog dojenja, tata je preuzeo Luku, a ja sam se istusirala i presvukla u svoju pidzamu..osjecala sam se odlicno, mogla odmah sjediti i sretna i zadovoljna , ovaj put hodajuci, otisla u sobu za rodilje ponosno gurajuci malena kolica sa najvrijednijim paketicem na svijetu…Povijest se doista ponovila, bila sam smjestena u istu sobu i u isti krevet kao prije 4 god.
I da ne zaboravim ono najvaznije, Luka se rodio 18. 10. 2008. sa 3530gr. i 53 cm., a od ulaska u radjaonu do susreta sa njegovim okicama proslo je 1.40 min. Bio je to nas porod u vodi iz snova!
