22 sij 2010, 15:20
U utorak 12.1.2010 (dan nakon službenog termina) sama sam se odvezla na kontrolu kod moje ginekologice. Ko za vraga CTG joj je pokvaren. Urin ok, tlak ok, na UZ dijete ok. Maternični vrat smekšan i skraćen, nisam otvorena još ništa. Nakon pregleda kupujem za cure neke skijaške majice na rasprodaji, pa za prijateljicu kojoj sam dala stara kolica plastične trake za pojaseve na kolicima jer su joj se raspali, u marketu još neku hranu i dodatni paket pelena. Vozim toj istoj prijateljici neku robicu od cura za njenu djecu i te trake, a onda se vraćam kući. Popodne ne radim ništa posebno. Navečer legnem oko 22 sata i zaspim. MM legne u krevet oko ponoći, a točno 20 minuta iza ponoći čujem "puk" u trbuhu i osjetim da sam malo mokra i da mi je sigurno puknuo vodenjak. Pucanje je bilo tako glasno da ga je čuo i MM koji je ležao kraj mene. Ustanemo, obučemo se, vidim da nema neke strašne poplave. Žao mi je MM-a koji nije još ništa spavao i upravo se obukao u pidžamu. Obavijestimo baku na gornjem katu da krećemo u rodilište - sad ni oni neće od uznemirenosti moći spavati cijelu noć! Na sreću djeca mirno spavaju. Stižemo u rodilište oko 1 ujutro. U autu osjetim tri truda na 9 minuta. Na prijemu me pogledaju, otvorena 3 cm, plodovnica više ne teče iako je babica pogurala djetetovu glavicu da vidi da li će još priteći. Test uzorka kaže da to nije plodovnica, ali ja znam da je sigurno puknuo vodenjak zato se ne uznemiravam puno. Opaža da imam puna crijeva. Stavi me na CTG koji pokaže dosta nizak djetetov puls (oko 115), dijete je vrlo mirno. To ju malo zabrine jer je obično puls 120-140. U međuvremenu MM ode u susjednu zgradu po set za oduzimanje matičnih ćelija (nismo stigli podignuti prije), na sreću tamo su uvijek dežurni (zavod za transfuziju). Ja sam već obučena u spavaćicu i druga sestra me vodi u porođajni blok. U sobi za klistir stavljaju me još jednom na CTG koji pokazuje malo brži djetetov puls ali ne puno. Odlučuju da idem ravno u rađaonicu bez brijanja i klistira. U rađaoni opet CTG koji konačno počne pokazivati normalne vrijednosti. Čekamo, čekamo. MM je pospan i još mora sjediti na nekom malom tvrdom stolcu. Meni vrijeme brzo prolazi ali njemu se vuče. Trudovi su neredovni, malo na pola sata, pa na 10 minuta, pa opet na pola sata. Otvorena sam 4 cm. I liječnica i babice opažaju da imam puna crijeva, pričamo o prijašnjim porodima i o mogućim varijantama. Napominjem da nikad nisam bila rezana i da se nadam da ni sad neću biti. Kako je CTG super šalju me iz rađaone nazad na klistir. Tamo mogu sat vremena šetati i uspijevam isprazniti crijeva - falatibože odmah se osjećam sto puta bolje! Tuširam se i nazad u rađaonu. U međuvremenu MM priča s drugim očevima u čekaonici za očeve – propustio je priliku da malo zadrijema. U rađaoni bez promjena, trudovi kao i prije. Najprije mi daju infuziju – bocu glukoze jer sam već malo dehidrirana. Oko 6:15 daju mi umjetne trudove. Stiže smjena (miriši kava po cijelom hodniku i čak netko pali cigaretu) i nova babica, mlada, smirena i jako ljubazna. Ostaje uz mene cijelo vrijeme i vodi me kroz svaki trud i disanje. Trudovi su postali konkretni pa mi daju masku da dišem (dušikov oksidul, plin za smijanje – lagano ošamuti). Ponavljaju se na nekoliko minuta. Dobivam upute neka nikako ne zadržavam ako osjetim bilo kakav poriv za tiskanje, mokraću, blato, neka sve pustim da ide. U jednom momentu osjećam kako mi dio utrobe kreće prema dolje, dijete se spušta po porođajnom kanalu. Istovremeno se ispraznio i sadržaj debelog crijeva (na sreću da sam prije dobila klistir pa toga valjda nije bilo puno). Stenjem i dahćem. Okreću me na leđa, podupiru me, već je tu cijela ekipa babica i sestara. Dobivam upute da se uhvatim za koljena, zadržim zrak, bradu na prsa, zažmirim i tiskam pri slijedećem trudu. Tako i radim uz stenjanje. Osjećam kako me peče i boli međica, babica pritišće donji rub međice dok glavica izlazi, čujem kako jedna govori drugoj "pazi da ne bude rezana". Glavica je konačno vani! Svi me hvale, MM mi kaže da se dotaknem glavice i taj dodir mi ulijeva snage za dalje. Vidim da ima tamnu kosicu. Još jedan trud i tiskanje uz podsticanje babica i hop - tijelo je vani! Dječak je, ima "privjesak", komentiraju veselo. To je naš Gregor! Točno je osam sati i jedna minuta. Odmah mi ga daju na trbuh, sav je ljubičast i crven i javlja se plačem, a ja ga tješim i grlim. Pokrivaju ga platnenom pelenom, MM uspijeva napraviti par slika i snima kamerom. Stavljaju nam narukvice s brojem. Reže pupčanu vrpcu (s kamerom u jednoj ruci i škarama u drugoj). Gregora polože na pult pod grijalicu a meni pažljivo izvlače posteljicu. Cijela je i neoštećena. Na jednoj strani imam iskusnu babicu a na drugoj prestrašenu studenticu koju ova prva kritizira i grdi za svaki pokrešno napravljen pokret. Peru me i uređuju, za to vrijeme Gregora uređuju na pultu. Uzimaju uzorak krvi iz pupčane vrpce za matične stanice. Dok se Gregor grije pod grijalicom pregledavaju mi trbuh da li se maternica stisnula. Pod pritiskom babičinih ruku na trbuh (uh kako to boli) izlazi velika količina ugrušaka. Daju mi lijekove koji ubrzavaju stiskanje maternice. Ugruške daju u plastičnu vrećicu i važu – 300g. Još puno puta provjeravaju trbuh i maternicu i pritišću da vide da li se krvarenje zaustavilo. Molim MM-a da mi doda naočale da konačno dobro pogledam Gregora, prije sam mu vidjela samo tjeme. Gledam ga kako leži sam na pultu i otvara usta i traži i jedva čekam da mi ga dodaju. Konačno mi ga daju i odmah ga stavljam na prsa a on jadničak jedva dočekao da zagrabi bradavicu. Tako se dojimo dugo dugo, najprije na jednoj pa poslije na drugoj strani. Ostavljaju nas same u rađaoni uz povremenu kontrolu. Ti trenuci nakon poroda kad ostanemo sami su mi jedni od najljepših. Veliko olakšanje da je sve u redu, da imam u rukama živo i zdravo dijete, da sam uspješno prošla naporno iskušenje poroda, da je konačno TO iza mene! Ne mogu se još naviknuti na Gregorov izgled, sasvim mi je nov i nepoznat ali osjećam da je moj. MM odlazi kući a ja ostajem sama sa svojim majušnim djetetom. Sele me na drugi krevet koji me čeka na hodniku (uz ljubaznu pomoć babice koja pazi da se ne srušim kad ustanem), a Gregor ostaje sam na pultu pod grijalicom. Čujem ga kako plače sam i te minute čekanja mi se strašno vuku. Konačno stižu sestre s odjela i voze nas na gornji kat. Pokrivam mu oči plahtom jer su svjetla u dizalu prejaka. Stižemo u sobu koja će nekoliko dana biti naš dom. Soba je prekrasna, s ovčicama koje skaču po zidovima (kasnije sam saznala da je cijeli odjel obnovljen prošli mjesec). Dvije cimerice me ljubazno pozdravljaju, predstavljamo se i predstavljamo bebice, sve imamo dečkiće.
Prvi dan je naporan jer Gregor nonstop želi biti na prsima. Spremna sam na to pa se samo okrećem s jedne na drugu stranu i nudim mu malo desnu malo lijevu dojku. Poslije svakog podoja obilno se mažem lanolinom (Purelan) koji mi je u potpunosti zaštitio bradavice tako da nemam niti jednu ranicu niti razdraženu kožu.
22 sij 2010, 15:26
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa kako ja uvijek cvilim na priče s poroda
Hajdi je napisao/la: Ti trenuci nakon poroda kad ostanemo sami su mi jedni od najljepših. Veliko olakšanje da je sve u redu, da imam u rukama živo i zdravo dijete, da sam uspješno prošla naporno iskušenje poroda, da je konačno TO iza mene! Ne mogu se još naviknuti na Gregorov izgled, sasvim mi je nov i nepoznat ali osjećam da je moj.
ajme tako divan i tako poznat osjećaj
ljubi ga
22 sij 2010, 15:27
[quote]Ne mogu se još naviknuti na Gregorov izgled, sasvim mi je nov i nepoznat ali osjećam da je moj. /quote]
Toliko istine u ovoj rečenici
22 sij 2010, 15:37
hajdi, prekrasan porod, a posebno to vaše druženje nakon poroda

sad meni opet dođe da rodim kad tebe čitam
ja nisam imala tu sreću da mi ga ostave na prsima, samo sam ga dobila kratko prije kupanja, dala mu pusu u krvavu glavicu i morao je ići dalje... to išćekivanje da mi ga opet donesu da ga osjetim pored sebe je trajalo vječno
22 sij 2010, 15:51
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa kako ja uvijek cvilim na priče s poroda
i ja
prekrasna prica, prepuna ljubavi i smirenosti

, Hajdi ti si Mama s velikim M
22 sij 2010, 15:53
može jedna gregorova fotkica gdje se mama ne vidi i za nas koje nismo na itsm?
22 sij 2010, 16:38
kakav presladak dečko ... kako pavam ...
priča je toliko divna ... meni je strašno žao što nisam niti s jednim djetetom proživjela takove prve zajedničke trenutke ...uf, sva sam se naježila ... uistinu divno ...
22 sij 2010, 23:28
ajme prekrasna priča,posebno me dotaklo vaše druženje poslije poroda a ono s tatom koji manipulira s kamerom i škaricama
bebač je prekrasan i presladak
23 sij 2010, 00:04
tako lijepo, smireno ispričana priča

divno dijete imaš Hajdi, uostalom, kao i sva druga
23 sij 2010, 00:15
hajdi, malecki je presladak
23 sij 2010, 23:14
kao prvo malecki je med medeni

čestitam!
23 sij 2010, 23:22

mali slatkiš i prekrasna priča
24 sij 2010, 01:45
Hajdi, stvarno predivna prica. I porod za pozeljeti...
24 sij 2010, 21:10
prelijepa beba, svjež i čio
25 sij 2010, 06:33
i ja cvilim, ovako bih i ja cetvrto
25 sij 2010, 10:11
Bravo majko! vrhunski odradjeno

A gregor je
25 sij 2010, 16:33
eto i ja se rasplakala!!! dječak je prekrasan!!!

čestitke još jednom!!!!
25 sij 2010, 16:58
Ah Hajdi super prica! Kako jednostavno zvuci kad ovako procitas.
Dobronam dosao dragi Gregor!!!!
30 sij 2010, 18:55

draga Hajdi, ti i Gregor ulili ste mi snage za moj predstojeći porod. Anđelu i tebi svako dobro...