Moj prvi put
03 tra 2010, 18:49
Hm, ... kako bi počela? Pa najbolje ispočetka.
Moj tadašnji dečko/danas mm i ja smo nakon petogodišnje veze odlučili da nemamo više što čekati nego probati vidjeti možemo li imati dijete. Na naše veliko i očekivano iznenađenje nismo dugo čekali tu radosnu vijesticu. Kad sam posumljala nakon prve jutarnje mučnine, još u krevetu mi se diglo na povraćanje, nisam vjerovala da je istina dok nisam kupila svoj prvi test ikad. Očito nisam nešto dobro napravila jer test nije pokazao ništa kad sam u uputama pročitala da jedan posto testova nije valjan, tj. da test može biti neispravan. Ma naravno, ali mi je neka ženska intuicija šaptala na uho da to nije to. Naravno da sam otišla po drugi i tada sam zapravo ostala zapanjena koliko je brzo test bio pozitivno gotov.
U ovoj prilici i moja kuma sa vjenčanja je bila jako skulirana što se tiče moje prvotne nevjerice sa smješkom na licu. Žena je samo izvalila: trudna si i to je to, nemaš što misliti, odi kod ginekologa na pregled.
Moj tadašnji dečko/ danas mm je non šalantno pitao: jesi bila kod doktora, ko ti je rekao da si trudna?
Pa kako znaš??? 
Znači, moja prva trudnoća je tekla, pa školski, rekla bih. Sve je teklo idilično.
Na svaki smo pregled išli skupa sa leptirićima u želudcu od uzbuđenja što čemo vidjeti i čuti. Naime, moj ginekolog ima onaj 3D ultrazvuk i lijepih nam je slikica i filmića nasnimio. Čovjek je ko malo dijete kad je trudnica na pregledu, ma u najmanju ruku sestra ga mora uljudno potjerati da nastavi dalje sa radom jer je čekaonica poprilično puna. Da se razumijemo, jako je temeljit i na sve pazi pa mi je to više značilo nego što bi glumio filmaša.
I tako smo negdje na sredini termina odradili i taj takozvani bolnički tečaj i, moram priznati da mi je jako značio. Kad nas je zadnji dan predavačica pitala želimo li muževe na porodu i što oni misle o tome, svi su odgovorili ( na partnere mislim) da žele biti i da vjerovatno i hoće. samo je moj rekao da nije o tome razmišljao. Ja i znam zašto; jer čovjek ima patološki strah od bolnice i igala i svega vezanog za to. Pomirila sam se da neće biti samnom i tako je naš razgovor o tome bio gotov.
Usljedilo je i naše vjenčanje pa sam na pregled otišla i prije i poslije pira. Sve je bilo, hvala dB, ok i trudnoća je i dalje išla svojim tokom.
Od 37tj ginekolog je odredio tjedne CTG-e i preglede da provjeri koliko se i ako sam se počela otvarati. CTG totalno zabetoniran, od trudova ni traga. Otvaranje nula bodova.
I dođem ja tako na CTG i na 40+2, petak ujutro, sve pet, a on će meni da dođem i popodne u bolnicu jer on je dežuran pa će me samo pregledati jer ja kao vikend pa da ne dolazim do ponediljka. Aj dobro, ali meni se učinilo totalno nepotrebnim jer sam se osječala dobro i ništa me nije boljelo.
Došli smo na prijem oko 15.00, kako nam je i rekao.
Naravno da me je ostavio u bolnici na induciranom porodu i tako zapravo kreće ova moja priča sa poroda.
Odradili smo rutinu; brija( iako sam se doma lijepo uredila), klistir( koji mi je ekspresno pomogao, nakon mjeseci mučenja sa zatvorom, a da nisam ni bila svjesna koliko je toga u meni), piđama i šetanje po hodniku prije rađaone. U predrađaonu me uopće nisu ni stavili nego sam samo sačekala na hodniku mm da mi donese stvari i upiše me u bolnicu. Tada ga je primalja pitala želi li biti na porodu na što sam ja niječno počela klimati glavom. A on ispali ko iz topa: da, želim! Ne moram vam ni objašnjavati kako mi je bilo drago.
Poslali su ga vani da čeka dok se nešto konkretno počne događati, a on lijepo otišao na topli sendvić, kavu i kolu, da mu ne pofali. A ja gladna jer nisam računala s tim da ću ostati roditi nego na povratku, u miru, pojesti. Koja zabluda.
Spojili me na CTG i drip i rekli da čekam. I čekala ja. Svraćali oni do mene da me provjere i pitaju za bol, a ja, naivna, odgovaram da me ništa ne boli. Oni stalno pojačavaju drip i provjeravaju moju otvorenost koja se baš i ne mrda. Natrackali su me i tim gelom za otvaranje, zaboravila sam mu ime, ma znate na što mislim.
Nakon pet uri mene nešto i počelo probadati, a probadala me i ta ukočenost u ležećem nepokretnom položaju. Muža nigdje, meni već dosadilo, namam s kim pričati jer osoblje ima posla. Već su tri žene rodile, a ja se ni otvorila. Ah, to slušati ...
I pustiše ga oko osam kod mene, a meni sunce zasjalo. Doduše, prvo zeleno pa žuto jer je i on tako izgledao kad je ušao. Mislila sam da neće dugo izdržati ali je sve bilo ok, skulirao se i sad mi je već bio podrška.
Trudovi rasturaju, on me drži za ruku, a sestra samo pojačava drip i odlazi odraditi druge rodilje, brže od mene. Oko ponoći se sve raščistilo, jer su u međuvremenu rodile još dvi mame, mir i tišina zavladali, mi sami u rađaoni. Vide oni da to ne ide baš po njihovom planu pa mi sad sestra govori da malo prestanem tiskati da vidimo hoće li se što promjeniti. Kaže doktor da nije očekivao ovako duk porod ali da sam ja vjerovatno sita i imam snage pa čemo još malo biti gotovi. SITA!?!? Kad se sjetio da sam tu od tri sata naredio je da mi se spoji glukoza na drugu ruku da se malo vratim.
Možete misliti kako mi je bilo biti u tom nepokretnom položaju sa dvije žice u rukama, a položaj ne mogu promjeniti.
Sad su već češće dolazili do mene i gledali glavicu mog djeteta kako se nazire na samom izlazu, a nigdje ne mrda. Ustvari zapela je glavicom za pubičnu kost i stalno se vraćala unutra van bez učinka. Mučilo se djete, mučila se ja. Probili su mi vodenjak i ama baš ni kap nije izašla van, na opće čuđenje svih. U jednom trenutku mlađa sestra na stažu kaže kako ima crnu ricavu kosicu i da malo fali da izađe, a moj muž pusti mene u pola truda i ode viditi kako to izgleda. Ostala sam kao riba na suhom jer je njemu bilo važno sudjelovati.
A da samo podsjetim kako je inače trtko kad su bolnice u pitanju i sa negodovanjem je ušao u moj boks u rađaoni. Poslije su me pitali jel on od struke i u kojoj bolnici radi kad je tako htio "bez straha" vidjeti sve (je, on je električar i radi u marini na brodovima, ali ima ludu znatiželju koja očito prevlada strah kad treba).
Kod sljedećeg jakog truda voda izlazi iz mene, a ja mislila da se popišah. Joj koji sram. Tek poslije sam shvatila da je to bio vodenjak.
I tako drž-nedaj, povuci-potegni, okreni se ovamo- onamo, tiskaj-ne tiskaj i doktor sjeda na moj trbuh i mala izlazi vani na upoznavanje. Ja od šoka nemam pojma da više ne trebam tiskati i nastavljam dalje. Jer čekam posteljicu. Jako su me obradovali kad su rekli da se sad samo odmaram da će oni sve.
Malenu pregledavaju, važu i mjere, a mi uredno i strpljivo čekamo da nam je donesu. I tada je došao i taj tako priželjkivani trenutak; naš prvi susret, naše upoznavanje. Koja mala savršenost.
"Dobro nam došla, mi smo tvoji tata i mama, to smo ti mi. Nadamo se dugom druženju."
Da, bila je subota 02.20 kada je naše zlato ugledalo svjetla reflektora rađaone. Sreći nije bilo kraja i onaj glupi smješak s lica nije nikako silazio.
Postala sam mama! Postali smo roditelji!
Tako smo je dočekali i malo se podružili s njom dok nam je nisu odnijeli na daljnje preglede. Moram priznati da sam bila zatečena koliko je bila duga, zapravo njene duge noge, i s kolikom pažnjom i budnosti nas je promatrala.
Rastop ipo.
Moj tadašnji dečko/danas mm i ja smo nakon petogodišnje veze odlučili da nemamo više što čekati nego probati vidjeti možemo li imati dijete. Na naše veliko i očekivano iznenađenje nismo dugo čekali tu radosnu vijesticu. Kad sam posumljala nakon prve jutarnje mučnine, još u krevetu mi se diglo na povraćanje, nisam vjerovala da je istina dok nisam kupila svoj prvi test ikad. Očito nisam nešto dobro napravila jer test nije pokazao ništa kad sam u uputama pročitala da jedan posto testova nije valjan, tj. da test može biti neispravan. Ma naravno, ali mi je neka ženska intuicija šaptala na uho da to nije to. Naravno da sam otišla po drugi i tada sam zapravo ostala zapanjena koliko je brzo test bio pozitivno gotov.
U ovoj prilici i moja kuma sa vjenčanja je bila jako skulirana što se tiče moje prvotne nevjerice sa smješkom na licu. Žena je samo izvalila: trudna si i to je to, nemaš što misliti, odi kod ginekologa na pregled.
Moj tadašnji dečko/ danas mm je non šalantno pitao: jesi bila kod doktora, ko ti je rekao da si trudna?
Pa kako znaš??? Znači, moja prva trudnoća je tekla, pa školski, rekla bih. Sve je teklo idilično.
Na svaki smo pregled išli skupa sa leptirićima u želudcu od uzbuđenja što čemo vidjeti i čuti. Naime, moj ginekolog ima onaj 3D ultrazvuk i lijepih nam je slikica i filmića nasnimio. Čovjek je ko malo dijete kad je trudnica na pregledu, ma u najmanju ruku sestra ga mora uljudno potjerati da nastavi dalje sa radom jer je čekaonica poprilično puna. Da se razumijemo, jako je temeljit i na sve pazi pa mi je to više značilo nego što bi glumio filmaša.
I tako smo negdje na sredini termina odradili i taj takozvani bolnički tečaj i, moram priznati da mi je jako značio. Kad nas je zadnji dan predavačica pitala želimo li muževe na porodu i što oni misle o tome, svi su odgovorili ( na partnere mislim) da žele biti i da vjerovatno i hoće. samo je moj rekao da nije o tome razmišljao. Ja i znam zašto; jer čovjek ima patološki strah od bolnice i igala i svega vezanog za to. Pomirila sam se da neće biti samnom i tako je naš razgovor o tome bio gotov.
Usljedilo je i naše vjenčanje pa sam na pregled otišla i prije i poslije pira. Sve je bilo, hvala dB, ok i trudnoća je i dalje išla svojim tokom.
Od 37tj ginekolog je odredio tjedne CTG-e i preglede da provjeri koliko se i ako sam se počela otvarati. CTG totalno zabetoniran, od trudova ni traga. Otvaranje nula bodova.
I dođem ja tako na CTG i na 40+2, petak ujutro, sve pet, a on će meni da dođem i popodne u bolnicu jer on je dežuran pa će me samo pregledati jer ja kao vikend pa da ne dolazim do ponediljka. Aj dobro, ali meni se učinilo totalno nepotrebnim jer sam se osječala dobro i ništa me nije boljelo.
Došli smo na prijem oko 15.00, kako nam je i rekao.
Naravno da me je ostavio u bolnici na induciranom porodu i tako zapravo kreće ova moja priča sa poroda.
Odradili smo rutinu; brija( iako sam se doma lijepo uredila), klistir( koji mi je ekspresno pomogao, nakon mjeseci mučenja sa zatvorom, a da nisam ni bila svjesna koliko je toga u meni), piđama i šetanje po hodniku prije rađaone. U predrađaonu me uopće nisu ni stavili nego sam samo sačekala na hodniku mm da mi donese stvari i upiše me u bolnicu. Tada ga je primalja pitala želi li biti na porodu na što sam ja niječno počela klimati glavom. A on ispali ko iz topa: da, želim! Ne moram vam ni objašnjavati kako mi je bilo drago.
Poslali su ga vani da čeka dok se nešto konkretno počne događati, a on lijepo otišao na topli sendvić, kavu i kolu, da mu ne pofali. A ja gladna jer nisam računala s tim da ću ostati roditi nego na povratku, u miru, pojesti. Koja zabluda.
Spojili me na CTG i drip i rekli da čekam. I čekala ja. Svraćali oni do mene da me provjere i pitaju za bol, a ja, naivna, odgovaram da me ništa ne boli. Oni stalno pojačavaju drip i provjeravaju moju otvorenost koja se baš i ne mrda. Natrackali su me i tim gelom za otvaranje, zaboravila sam mu ime, ma znate na što mislim.
Nakon pet uri mene nešto i počelo probadati, a probadala me i ta ukočenost u ležećem nepokretnom položaju. Muža nigdje, meni već dosadilo, namam s kim pričati jer osoblje ima posla. Već su tri žene rodile, a ja se ni otvorila. Ah, to slušati ...
I pustiše ga oko osam kod mene, a meni sunce zasjalo. Doduše, prvo zeleno pa žuto jer je i on tako izgledao kad je ušao. Mislila sam da neće dugo izdržati ali je sve bilo ok, skulirao se i sad mi je već bio podrška.
Trudovi rasturaju, on me drži za ruku, a sestra samo pojačava drip i odlazi odraditi druge rodilje, brže od mene. Oko ponoći se sve raščistilo, jer su u međuvremenu rodile još dvi mame, mir i tišina zavladali, mi sami u rađaoni. Vide oni da to ne ide baš po njihovom planu pa mi sad sestra govori da malo prestanem tiskati da vidimo hoće li se što promjeniti. Kaže doktor da nije očekivao ovako duk porod ali da sam ja vjerovatno sita i imam snage pa čemo još malo biti gotovi. SITA!?!? Kad se sjetio da sam tu od tri sata naredio je da mi se spoji glukoza na drugu ruku da se malo vratim.
Možete misliti kako mi je bilo biti u tom nepokretnom položaju sa dvije žice u rukama, a položaj ne mogu promjeniti.
Sad su već češće dolazili do mene i gledali glavicu mog djeteta kako se nazire na samom izlazu, a nigdje ne mrda. Ustvari zapela je glavicom za pubičnu kost i stalno se vraćala unutra van bez učinka. Mučilo se djete, mučila se ja. Probili su mi vodenjak i ama baš ni kap nije izašla van, na opće čuđenje svih. U jednom trenutku mlađa sestra na stažu kaže kako ima crnu ricavu kosicu i da malo fali da izađe, a moj muž pusti mene u pola truda i ode viditi kako to izgleda. Ostala sam kao riba na suhom jer je njemu bilo važno sudjelovati.
A da samo podsjetim kako je inače trtko kad su bolnice u pitanju i sa negodovanjem je ušao u moj boks u rađaoni. Poslije su me pitali jel on od struke i u kojoj bolnici radi kad je tako htio "bez straha" vidjeti sve (je, on je električar i radi u marini na brodovima, ali ima ludu znatiželju koja očito prevlada strah kad treba).
Kod sljedećeg jakog truda voda izlazi iz mene, a ja mislila da se popišah. Joj koji sram. Tek poslije sam shvatila da je to bio vodenjak.
I tako drž-nedaj, povuci-potegni, okreni se ovamo- onamo, tiskaj-ne tiskaj i doktor sjeda na moj trbuh i mala izlazi vani na upoznavanje. Ja od šoka nemam pojma da više ne trebam tiskati i nastavljam dalje. Jer čekam posteljicu. Jako su me obradovali kad su rekli da se sad samo odmaram da će oni sve.
Malenu pregledavaju, važu i mjere, a mi uredno i strpljivo čekamo da nam je donesu. I tada je došao i taj tako priželjkivani trenutak; naš prvi susret, naše upoznavanje. Koja mala savršenost.
"Dobro nam došla, mi smo tvoji tata i mama, to smo ti mi. Nadamo se dugom druženju."
Da, bila je subota 02.20 kada je naše zlato ugledalo svjetla reflektora rađaone. Sreći nije bilo kraja i onaj glupi smješak s lica nije nikako silazio.
Postala sam mama! Postali smo roditelji!
Tako smo je dočekali i malo se podružili s njom dok nam je nisu odnijeli na daljnje preglede. Moram priznati da sam bila zatečena koliko je bila duga, zapravo njene duge noge, i s kolikom pažnjom i budnosti nas je promatrala.
Rastop ipo.
Re: Moj prvi put
05 tra 2010, 20:04
prvi dio me nasmijao ali sjedanje na trbuhkika 2 je napisao/la:I tako drž-nedaj, povuci-potegni, okreni se ovamo- onamo, tiskaj-ne tiskaj i doktor sjeda na moj trbuh i mala izlazi vani na upoznavanje.
rastopkika 2 je napisao/la: Koja mala savršenost.
tm svaka čast, odradio je to kao profesionalac
Re: Moj prvi put
05 tra 2010, 20:10
prekrasna priča!!!!!
Re: Moj prvi put
02 lip 2010, 22:09
kao da sam bila tamo 
odlicno pises
odlicno pises
Re: Moj prvi put
02 lip 2010, 22:28
prekrasno si nam to napisala, i meni se cini kao da sam bila tamo.
Re: Moj prvi put
02 lip 2010, 22:33
ah, kako je to lijepo čitati...baš lijepo
Re: Moj prvi put
02 lip 2010, 23:49
cool-lijepa priča a tm je žestok...koja radoznalost...
mm se nije micao od moje glave...niti spuštao pogled niže od sisa...a ni ja baš ne bi imala hrabrosti pogledati "tamo dolje"...svaka mu čast 
Re: Moj prvi put
03 lip 2010, 08:51
Hvala vam cure I sam se još uvijek nasmijem kad se sjetim ovoga. I zbog ovakvog iskustva u meni još uvijek gori želja kao tiha patnja za još dijece.
I sam se još uvijek nasmijem kad se sjetim ovoga. I zbog ovakvog iskustva u meni još uvijek gori želja kao tiha patnja za još dijece.
Re: Moj prvi put
30 lip 2010, 14:11
Predivna priča
Re: Moj prvi put
30 lip 2010, 17:32
TNX 
Re: Moj prvi put
13 sij 2011, 12:58
lijepa prica 
Re: Moj prvi put
21 ožu 2011, 14:09
Jako lijepa priča Liv, i svaka čast tm.....
Re: Moj prvi put
21 ožu 2011, 20:15
Hvala. A mm je jednostavno takav. 
Re: Moj prvi put
22 ožu 2011, 10:37
slatka mala gabica
Re: Moj prvi put
16 svi 2011, 15:00
Hvala ti Rusulice, tak sad registrirala.
Re: Moj prvi put
20 pro 2011, 15:48
divna prica.
jedva cekam da nadjem vremena i za drugu.
jedva cekam da nadjem vremena i za drugu.
Re: Moj prvi put
27 stu 2012, 22:15
Predivna , inspirirajuca prica bravo mama
bravo mama