Nimeria - zmajica, lavica, strahovučica
11 kol 2012, 09:37
Došao je i taj dan - sjela sam napokon 
2 tjedna po porodu, još uvik malo nezgrapno i ukočeno al to je to - a sad kako san i obećala....
Za one prestrašene evo kratkog sadžaja nakon čega ne čitati apsolutno ništa dalje - dakle trudovi nekih 11 sati, otvaranje dovoljno brzo da ne triba drip i evala žabac se rodila, ljubimo se, grlimo, plešemo liliputanski ples sreće.
----------------------------------------------------------------
A vi koji nastavljate čitati unaprijed se ispričavan na pomalo blogerskoj široj formi, stare navike teško umiru.
Znaš da ti je trudnoća savršena kad se u 9 misecu probudiš i gotovo zaboraviš da si trudna sve dok se ono malecko u tebi ne odluči također dobrojutarno rastegnit pa zaplešu dvi kvrge na trbuhu - guzna i nožna.
Muka mi je bilo iti pisat ovdi kako neman nikakvih tegoba s obzirom da su se cure dosta žalile na nešto šta su meni bila španska sela i baš sam zato bila uvjerena da je žapcu fino u trbuščiću i da ću prinit bar do svog rođendana.
U 8 miseci koliko sam znala da san trudna iščitala san tone što li znanstvenih radova što li čara-bara o trudnoći, o porodu i svem uokolokole toga, no opet to je sve bilo apstraktno za mene, sve dok se dva dana prije termina nije nešto pokrenulo.
27.07. ravno 16:00 h mene nešto divljački stegne, bol slična kao da me tjera na wc al mnogo intezivnija, krene boli boli boli ja se znojim, boli, grčim, boli, spominjem svetce, boli, taman da uguran dragog i cilu mu familiju u tu "molitvicu" bol prestane ko rukom odnešena. Jeli to to? Nije li to to? Štreberski otvaran excel i upisujem sat i intezitet prema nekoj svojoj imaginarnoj ljestvici i čekam što slijedi. 40 minuta poslije evo ga opet, pa za 10 minuta pa opet 40 - odmahujem rukom i otpisujem ih kao lažnjake. No ti "lažnjaci" su se ustalili na 30 minuta i ja obavještavam svoju vozačicu/mamu da bi mogli mi večeras u skitnju do rodilišta. Do 22h su se javljali na 8-10 minuti i bili su prilično jaki. S obzirom da sam entuzijastično očekivala da ću dobit neke "droge" za bol u bolnici tamo smo se i uputili nešto prije 23h. Petak večer, ulice su pune ekipe koja ide van u život, ples, pijaču, a ja se grčin u autu i osjećan se ko da putujen i nikad se neću vratiti, što je donekle u prenesenom značenju i točno. Zbogom bezbrižni živote, briga koja će me uskoro preplavit mislin da ne prestaje do kraja života pa taman ti djeca imala godina za izvoz, ostaju uvijek tvoja djeca.
Rodilište, hitni prijem, nigdi ni pasa - uspavana sestra me zaprima, šalje mamu da obavi papirologiju, a mene da se ogolim i obučen onu njihovu vriću za kumpire/spavaćicu. Čekam mamu, nema je već dobra 3 truda a ja sama ko siroče u čekaoni, u tišini - Pale sam na svijetu.
Dolazi mama, papiri (bolnički) minjaju ruke i sestra me vodi negdi liftom (jel iša gori ili doli pojma neman). Daljnji događaji su me uvjerili da je baš ova sestra na prijemu koja mi je rekla ukupno dvi rečenice (ne računajući "dobra večer") bila najuljudnija, najmilija, najdraža od svih i nisan se osjećala kao srdela spremna za filetiranje. Uvertiru u šta me čeka dobro je napravila sljedeća sestra na tom drugom prijemu na tom nekom drugom katu. S obzirom na nedostatak prozora a i danjeg svjetla malo je reć da san se osjećala kao u bunkeru par kilometara ispod zemlje. Zavezalo me za CTG i započela svoje rutinske nimalo ugodne ručne preglede. Nakon šta je rukom (i čini mi se još nečim za mjerenje) natjerala suze u mom oku rekla je jedva čujno 4 cm, nakon čega mene oplete trud. E sad nisam mimoza i imam priličan prag tolerancije na bol al ovi moji trudovi su sami pomicali moje tijelo, prije nego bi došla sebi nakon instant zacrnjenja pred očima, moje ruke bi zgrabile bilo što u blizini, a tijelo se grčilo uglavnom na desnu stranu. U takvom stanju kad mi je tijelo u egzorcističkoj pozi, a i um malo pomućen ta ista sestra bi se počela derat na mene "prodiši!". #$?%&!
da san mogla na noge stat gučak bi joj iščupala u maniri našeg gradonačelnika. Nakon što mi je još par puta provjerila otvorenost taktikom koju je valjda učila u nekom gestapovskom štabu i po nekoliko puta pitala kad san rođena (jel to da provjeri moju lucidnost ili joj prestavlja preveliki napor zapamtit 4 broja ja stvarno ne znan) odvezala me sa mučeničke stolice i rekla da je pratim. I tako ide ona 10 metara ispred mene a ja ko čerge za njon. Dolazim do sljedeće postaje - klistir. Sljedeća sestra, a očigledno joj se nije dalo, je nekih par minuta vagala oće li mi dat klistir ili ne... Hamlet je mala beba za nju, garant je vaga u horoskopu. Kad je ipak odlučila (valjda prema mojim lijepim očima) da to meni apsolutno nije potrebno odvela me do boksa. Ti bogca koji Sheraton - sve je divno, friško, novo, krasno, složeno, moderno, udobno a i miriši.
I tako kreće novo poglavlje ove avanturice. Smjestih se ja na taj fini krevetac koji ima rukohvate svud uokolo (šta se posli pokazalao ultra korisno), opet me vežu za bip-bip strojeve i ostavljaju samu samcatu. Ispred vidin pult - nema nikog, čujem neko stenjuckanje pa plač bebe - aaaaaa to mora da je neko rodio ultra brzo i bezbolno, tako ću i ja da da, ptičice pjevaju, leptirići letaju - lalaland. No za mene je ipak bio drugačiji plan. Trudovi više ni ne znan na koliko bacali su me u Hulkovsko stanje - od netrudovskog smješka pretvara me u živinu koja se iskrivljava i čupa neke cijevi?? u blizini kreveta dok gutam vlastite vriskove. Tu i tamo bi neko povirio sestra/doktor - svakog bi dočekala s upitom za epiduralnu - al šta je za očekivat em vikend em noć klasični odgovor "ma ne treba tebi to, sve su rodile i ti ćeš". Mamicu ti tvoju #$?%&! "ja bih ju rado ako mogu" pokušavan što uljudnije kazat al ništa ne prolazi, nema za mene droge.
Prva dobra vijest - dobro se otvaram - ne treba drip. Malojereć da san ostala razogoračenih očiju jer san očekivala da ću morat spominjat mitraljeze minobacače i tenkove u opsadi zgrade da mi ga, u bolnici u kojoj te spoje na njega prije nego ustanove da si uopće trudnica i pred porodom, ne daju. Al svaka dobra vijest ima svoju cijenu. Ulazi dokica i probuši mi vodenjak, ono samo tako, i ode. Šok, nevjerica, srdela, fileti!! Prvi put u životu san imala napad panike, nekontrolirani plač i hiperventilacija. Nitko se nije na to obazirao. Trebalo mi je nekih 4-5 trudova da se "smirim". Dolazi mladi doktor, al toliko mlad da san se prepala da nije kakav student na praksi/obilasku koji će eto malo učiti o porodništvu na meni. Na sreću on je bio prva osoba koja je malo popričala sa mnom, iako mi nije bilo do priče šta mogu radit sa svojin fakson, opet san se osjećala malo manje ko ona na početku spomenuta srdela pred filetiranje. Pitan i njega za epiduralnu - opet negativan odgovor koji u nastavku ima "ali". To ali je bio spasonosan dolantin za kojeg san prije mislila da će me bacit u mantanje i riganje al odkad ga primih smirila san se i spavala među trudovima. Tako fino omađijana nakon 37543 trudova odjednom panika u mom boksu - u trudu žapcu padaju otkucaji sa 130 na 50 i vrištanje sestre "prodiši!". Sad san već bila u bunilu i nikakve tehnike me nisu mogle izbavit jer ja u trudu nisan mogla disat uopće a tijelo bi se samo zgrčilo i tiskalo. Koliko god oni vikali na mene i koliko san god ja cijelin svojim bićen pokušavala - nisan to mogla spriječit. Sad je već postala gužva u mom separeu - doletilo je par doktora sestara pa me okriću, pa me rastežu, šire (sjećan se da je to bolilo, al u tom trenu nisan više reagirala na ništa). Položaj za porod i ajde čekaj trud i tiskaj. Na moju žalost, preuzak kanal i žabac neće van. Nisan mogla izbjeć opetovano nalijeganje na stomak i onaj cap-rez (koji se na kraju ispostavio popriličan, a niko mi nije htio reć koliki samo san im na licim očitavala da su me ipak na kraju izfiletirali kao srdelu!). Ne čuje se prodorno kmeeeeee! Srce mi je počelo manijakalno lupat, ne dišen uopće, osluškujem. Moj žabac je samo starodjedovski progunđala 3-4 puta, nije bilo kmeee al je bilo dovoljno. Stavljaju je na mene tako šokiranu ovim svijetom, oči širom otvorene a usne u pozi duckface-a. Gleda u mom pravcu a ja kmezim utiho dok je gledan. Ima boksački nos
i ja već kalkuliran kako ću počet štedit za plastičara al me sestra uvjerava da će to sve doć na svoje da je to zbog položaja zadnjih dana/tjedana u maternici i bila je u pravu.
Šivanje ću preskočit jer svim mogućim silama želin zaboravit apsolutno sve vezano za taj hororastičan čin. I tako nas dvi u vlastitim izlučevinama čekamo 4 puna sata da nas odvedu iz te Sheraton katakombe a ja zaljubljeno blesin u njeno miće uhašce, fascinirana činjenicom iz čega je sve to u relativno kratkom roku nastalo. Sljedeća 3 dana proživjeli smo glad uz žvakanje mojih praznih sisa, neprospavane noći, prvi osjećaj da san grozna majka koja za svoje dijete ni hranu nemože proizvest (hvala super cimerici koja je rodila svoje 3 dijete i bila puna razumijevanja i mudrih riječi). Koliko god novo rodilište bilo krasno - doć kući je nezamjenjiv osjećaj. I sad kako ja i moj žabac krećemo u potpuno nov i nepoznat život i stvaramo prve navike i uspomene kad se okrenem prema rodilišnim događajima mogu reć da nisan jedna od onih koja to sve instant zaboravi. Da je vrijedilo - vrijedilo je, svakog truda, svakog reza, svakog šava, svih neprospavanih noći, grčeva, pokakanih pelena, plakanja razložnih i bezrazložnih šta me čekaju, al sumnjam da ću se, bar u dogledno vrijeme, upuštat opet u ovaj izazov.
2 tjedna po porodu, još uvik malo nezgrapno i ukočeno al to je to - a sad kako san i obećala....Za one prestrašene evo kratkog sadžaja nakon čega ne čitati apsolutno ništa dalje - dakle trudovi nekih 11 sati, otvaranje dovoljno brzo da ne triba drip i evala žabac se rodila, ljubimo se, grlimo, plešemo liliputanski ples sreće.
----------------------------------------------------------------
A vi koji nastavljate čitati unaprijed se ispričavan na pomalo blogerskoj široj formi, stare navike teško umiru.
Znaš da ti je trudnoća savršena kad se u 9 misecu probudiš i gotovo zaboraviš da si trudna sve dok se ono malecko u tebi ne odluči također dobrojutarno rastegnit pa zaplešu dvi kvrge na trbuhu - guzna i nožna.
Muka mi je bilo iti pisat ovdi kako neman nikakvih tegoba s obzirom da su se cure dosta žalile na nešto šta su meni bila španska sela i baš sam zato bila uvjerena da je žapcu fino u trbuščiću i da ću prinit bar do svog rođendana.
U 8 miseci koliko sam znala da san trudna iščitala san tone što li znanstvenih radova što li čara-bara o trudnoći, o porodu i svem uokolokole toga, no opet to je sve bilo apstraktno za mene, sve dok se dva dana prije termina nije nešto pokrenulo.
27.07. ravno 16:00 h mene nešto divljački stegne, bol slična kao da me tjera na wc al mnogo intezivnija, krene boli boli boli ja se znojim, boli, grčim, boli, spominjem svetce, boli, taman da uguran dragog i cilu mu familiju u tu "molitvicu" bol prestane ko rukom odnešena. Jeli to to? Nije li to to? Štreberski otvaran excel i upisujem sat i intezitet prema nekoj svojoj imaginarnoj ljestvici i čekam što slijedi. 40 minuta poslije evo ga opet, pa za 10 minuta pa opet 40 - odmahujem rukom i otpisujem ih kao lažnjake. No ti "lažnjaci" su se ustalili na 30 minuta i ja obavještavam svoju vozačicu/mamu da bi mogli mi večeras u skitnju do rodilišta. Do 22h su se javljali na 8-10 minuti i bili su prilično jaki. S obzirom da sam entuzijastično očekivala da ću dobit neke "droge" za bol u bolnici tamo smo se i uputili nešto prije 23h. Petak večer, ulice su pune ekipe koja ide van u život, ples, pijaču, a ja se grčin u autu i osjećan se ko da putujen i nikad se neću vratiti, što je donekle u prenesenom značenju i točno. Zbogom bezbrižni živote, briga koja će me uskoro preplavit mislin da ne prestaje do kraja života pa taman ti djeca imala godina za izvoz, ostaju uvijek tvoja djeca.
Rodilište, hitni prijem, nigdi ni pasa - uspavana sestra me zaprima, šalje mamu da obavi papirologiju, a mene da se ogolim i obučen onu njihovu vriću za kumpire/spavaćicu. Čekam mamu, nema je već dobra 3 truda a ja sama ko siroče u čekaoni, u tišini - Pale sam na svijetu.
Dolazi mama, papiri (bolnički) minjaju ruke i sestra me vodi negdi liftom (jel iša gori ili doli pojma neman). Daljnji događaji su me uvjerili da je baš ova sestra na prijemu koja mi je rekla ukupno dvi rečenice (ne računajući "dobra večer") bila najuljudnija, najmilija, najdraža od svih i nisan se osjećala kao srdela spremna za filetiranje. Uvertiru u šta me čeka dobro je napravila sljedeća sestra na tom drugom prijemu na tom nekom drugom katu. S obzirom na nedostatak prozora a i danjeg svjetla malo je reć da san se osjećala kao u bunkeru par kilometara ispod zemlje. Zavezalo me za CTG i započela svoje rutinske nimalo ugodne ručne preglede. Nakon šta je rukom (i čini mi se još nečim za mjerenje) natjerala suze u mom oku rekla je jedva čujno 4 cm, nakon čega mene oplete trud. E sad nisam mimoza i imam priličan prag tolerancije na bol al ovi moji trudovi su sami pomicali moje tijelo, prije nego bi došla sebi nakon instant zacrnjenja pred očima, moje ruke bi zgrabile bilo što u blizini, a tijelo se grčilo uglavnom na desnu stranu. U takvom stanju kad mi je tijelo u egzorcističkoj pozi, a i um malo pomućen ta ista sestra bi se počela derat na mene "prodiši!". #$?%&!
da san mogla na noge stat gučak bi joj iščupala u maniri našeg gradonačelnika. Nakon što mi je još par puta provjerila otvorenost taktikom koju je valjda učila u nekom gestapovskom štabu i po nekoliko puta pitala kad san rođena (jel to da provjeri moju lucidnost ili joj prestavlja preveliki napor zapamtit 4 broja ja stvarno ne znan) odvezala me sa mučeničke stolice i rekla da je pratim. I tako ide ona 10 metara ispred mene a ja ko čerge za njon. Dolazim do sljedeće postaje - klistir. Sljedeća sestra, a očigledno joj se nije dalo, je nekih par minuta vagala oće li mi dat klistir ili ne... Hamlet je mala beba za nju, garant je vaga u horoskopu. Kad je ipak odlučila (valjda prema mojim lijepim očima) da to meni apsolutno nije potrebno odvela me do boksa. Ti bogca koji Sheraton - sve je divno, friško, novo, krasno, složeno, moderno, udobno a i miriši.I tako kreće novo poglavlje ove avanturice. Smjestih se ja na taj fini krevetac koji ima rukohvate svud uokolo (šta se posli pokazalao ultra korisno), opet me vežu za bip-bip strojeve i ostavljaju samu samcatu. Ispred vidin pult - nema nikog, čujem neko stenjuckanje pa plač bebe - aaaaaa to mora da je neko rodio ultra brzo i bezbolno, tako ću i ja da da, ptičice pjevaju, leptirići letaju - lalaland. No za mene je ipak bio drugačiji plan. Trudovi više ni ne znan na koliko bacali su me u Hulkovsko stanje - od netrudovskog smješka pretvara me u živinu koja se iskrivljava i čupa neke cijevi?? u blizini kreveta dok gutam vlastite vriskove. Tu i tamo bi neko povirio sestra/doktor - svakog bi dočekala s upitom za epiduralnu - al šta je za očekivat em vikend em noć klasični odgovor "ma ne treba tebi to, sve su rodile i ti ćeš". Mamicu ti tvoju #$?%&!
"ja bih ju rado ako mogu" pokušavan što uljudnije kazat al ništa ne prolazi, nema za mene droge. Prva dobra vijest - dobro se otvaram - ne treba drip. Malojereć da san ostala razogoračenih očiju jer san očekivala da ću morat spominjat mitraljeze minobacače i tenkove u opsadi zgrade da mi ga, u bolnici u kojoj te spoje na njega prije nego ustanove da si uopće trudnica i pred porodom, ne daju. Al svaka dobra vijest ima svoju cijenu. Ulazi dokica i probuši mi vodenjak, ono samo tako, i ode. Šok, nevjerica, srdela, fileti!! Prvi put u životu san imala napad panike, nekontrolirani plač i hiperventilacija. Nitko se nije na to obazirao. Trebalo mi je nekih 4-5 trudova da se "smirim". Dolazi mladi doktor, al toliko mlad da san se prepala da nije kakav student na praksi/obilasku koji će eto malo učiti o porodništvu na meni. Na sreću on je bio prva osoba koja je malo popričala sa mnom, iako mi nije bilo do priče šta mogu radit sa svojin fakson, opet san se osjećala malo manje ko ona na početku spomenuta srdela pred filetiranje. Pitan i njega za epiduralnu - opet negativan odgovor koji u nastavku ima "ali". To ali je bio spasonosan dolantin za kojeg san prije mislila da će me bacit u mantanje i riganje al odkad ga primih smirila san se i spavala među trudovima. Tako fino omađijana nakon 37543 trudova odjednom panika u mom boksu - u trudu žapcu padaju otkucaji sa 130 na 50 i vrištanje sestre "prodiši!". Sad san već bila u bunilu i nikakve tehnike me nisu mogle izbavit jer ja u trudu nisan mogla disat uopće a tijelo bi se samo zgrčilo i tiskalo. Koliko god oni vikali na mene i koliko san god ja cijelin svojim bićen pokušavala - nisan to mogla spriječit. Sad je već postala gužva u mom separeu - doletilo je par doktora sestara pa me okriću, pa me rastežu, šire (sjećan se da je to bolilo, al u tom trenu nisan više reagirala na ništa). Položaj za porod i ajde čekaj trud i tiskaj. Na moju žalost, preuzak kanal i žabac neće van. Nisan mogla izbjeć opetovano nalijeganje na stomak i onaj cap-rez (koji se na kraju ispostavio popriličan, a niko mi nije htio reć koliki samo san im na licim očitavala da su me ipak na kraju izfiletirali kao srdelu!). Ne čuje se prodorno kmeeeeee! Srce mi je počelo manijakalno lupat, ne dišen uopće, osluškujem. Moj žabac je samo starodjedovski progunđala 3-4 puta, nije bilo kmeee al je bilo dovoljno. Stavljaju je na mene tako šokiranu ovim svijetom, oči širom otvorene a usne u pozi duckface-a. Gleda u mom pravcu a ja kmezim utiho dok je gledan. Ima boksački nos
i ja već kalkuliran kako ću počet štedit za plastičara al me sestra uvjerava da će to sve doć na svoje da je to zbog položaja zadnjih dana/tjedana u maternici i bila je u pravu.Šivanje ću preskočit jer svim mogućim silama želin zaboravit apsolutno sve vezano za taj hororastičan čin. I tako nas dvi u vlastitim izlučevinama čekamo 4 puna sata da nas odvedu iz te Sheraton katakombe a ja zaljubljeno blesin u njeno miće uhašce, fascinirana činjenicom iz čega je sve to u relativno kratkom roku nastalo. Sljedeća 3 dana proživjeli smo glad uz žvakanje mojih praznih sisa, neprospavane noći, prvi osjećaj da san grozna majka koja za svoje dijete ni hranu nemože proizvest (hvala super cimerici koja je rodila svoje 3 dijete i bila puna razumijevanja i mudrih riječi). Koliko god novo rodilište bilo krasno - doć kući je nezamjenjiv osjećaj. I sad kako ja i moj žabac krećemo u potpuno nov i nepoznat život i stvaramo prve navike i uspomene kad se okrenem prema rodilišnim događajima mogu reć da nisan jedna od onih koja to sve instant zaboravi. Da je vrijedilo - vrijedilo je, svakog truda, svakog reza, svakog šava, svih neprospavanih noći, grčeva, pokakanih pelena, plakanja razložnih i bezrazložnih šta me čekaju, al sumnjam da ću se, bar u dogledno vrijeme, upuštat opet u ovaj izazov.
Re: Nimeria - zmajica, lavica, strahovučica
11 kol 2012, 09:44
priča je odlična, životna, prava i baš sam se nasmijala. treba je isprintat i dijelit trudnicama da vide kako to realno ide 
čestitke na bebici
na ovo sam odvalilaAzzul je napisao/la:Šok, nevjerica, srdela, fileti!!
čestitke na bebici
Re: Nimeria - zmajica, lavica, strahovučica
11 kol 2012, 09:49
Azzul je napisao/la: Da je vrijedilo - vrijedilo je, svakog truda, svakog reza, svakog šava, svih neprospavanih noći, grčeva, pokakanih pelena, plakanja razložnih i bezrazložnih šta me čekaju
To je to
Sve drugo neće više biti važno.Čestitam
Re: Nimeria - zmajica, lavica, strahovučica
11 kol 2012, 09:52
jedna od najboljih priča ikad!
čestitam!
p.s. vidim da se u našem rodilištu nije baš ništo promijenilo osim ambijenta
čestitam!
p.s. vidim da se u našem rodilištu nije baš ništo promijenilo osim ambijenta
Re: Nimeria - zmajica, lavica, strahovučica
11 kol 2012, 10:19
definitno najbolja priča koju sam pročitala!
bravo i za hrabrost i za priču. a onaj dio o zacrnjenju pred očima me tako podsjetio na moj drugi porod. samo što su meni ti trudovi od kojih se crni pred očima krenuli pet minuta pred izgon
bravo i za hrabrost i za priču. a onaj dio o zacrnjenju pred očima me tako podsjetio na moj drugi porod. samo što su meni ti trudovi od kojih se crni pred očima krenuli pet minuta pred izgon
Re: Nimeria - zmajica, lavica, strahovučica
11 kol 2012, 13:51
Baš lijepa i zanimljiva priča, na momente si me i nasmijala ( boksački nos 
)
)
Re: Nimeria - zmajica, lavica, strahovučica
11 kol 2012, 14:21
Čestitke 
Baš lipa priča, super ispričana, realna i zabavna, guštala san čitati
Baš lipa priča, super ispričana, realna i zabavna, guštala san čitati
Re: Nimeria - zmajica, lavica, strahovučica
11 kol 2012, 14:53
Još jedna trećerotka ti čestita od srca!
Re: Nimeria - zmajica, lavica, strahovučica
11 kol 2012, 15:04
Zanimljivo, zanimljivo 
Re: Nimeria - zmajica, lavica, strahovučica
11 kol 2012, 21:56
Jako lijepa priča 
i jako me podsjetila na moj prvi porod, ali ako te tješi drugi put je lakše jer barem znaš što možeš očekivati.
i jako me podsjetila na moj prvi porod, ali ako te tješi drugi put je lakše jer barem znaš što možeš očekivati.
Re: Nimeria - zmajica, lavica, strahovučica
11 kol 2012, 22:55
cestitke jos jednom! i sjajno napisana prica... s trecim ces imati porod kakav si zamislila, ovo je tek proba 
rekoh da je dolantin super droga 
rekoh da je dolantin super droga
Re: Nimeria - zmajica, lavica, strahovučica
11 kol 2012, 23:33
Super, super priča. Baš sam se nasmijala
Re: Nimeria - zmajica, lavica, strahovučica
12 kol 2012, 15:02
Dugo nisam procitala nesto simpaticnije
Re: Nimeria - zmajica, lavica, strahovučica
12 kol 2012, 15:08
Super priča, bravo Azul! (Gdje si ti ono rodila, u kojem rodilištu?)E, btw najbolji dio mi je ovo za boksački nos, tako i meni moja izgleda na slikama sa zadnjeg UZV-a
Bravo i sad samo uživajte!
Re: Nimeria - zmajica, lavica, strahovučica
12 kol 2012, 15:21
plakala sam i crkavala od smijeha istovremeno čitajući ovo. možda i zato što sam čitajući ponovo proživljavala svoju priču koju bi prilično slično opisala. doslovce sam, vođena tvojim riječima, u mislima lutala onih hipermodernim, ultrasterilnim i užasno "hladnim hodnicima " moleći se uzaludno da vidim prijazan izraz na licu od nekih robot-sestara. jednom sam ti rekla da nisam imala neugodno iskustvo s osobljem. upravo tako - nit neugodno, nit ugodno. totalno robotizirano
Re: Nimeria - zmajica, lavica, strahovučica
13 kol 2012, 20:49
thnx cure 
PeekABoo u Splitskom rodilištu
rusulice točno to - robotizirano - jasno je meni da oni rade svoj posal i da imaju po 10ak prosječno poroda na dan al meni je to moj prvi i možebitno jedini porod pa čovik očekuje malo empatičnije ljude, jer ipak ne filetiraju srdele
nego imaju posla s hormoniziranim osjetljivim ljudskim bićima koje se pripremaju za veliku ako ne i najveću životnu promjenu
btw čistačica (starija i malo korpulentnija), koju zaboravih spomenut, mi je bila daleko najomraženija osoba - cilu noć uspavljuješ dite i taman negdi prid zoru uspiješ i tako slomljena padneš u onaj krevet i zaćoriš a ona bum-tras-pljas u 6 uri s prvin zrakama sunca otvara vrata koja lupaju u zid - uzima smeće i baca (ne odlaže, ne spušta, nego baš baca 2 metra) kantu nazad - jel moran reć da mi to probudi žapca, rasplače ju a onda opet muke po uspavljivanju
PeekABoo u Splitskom rodilištu
rusulice točno to - robotizirano - jasno je meni da oni rade svoj posal i da imaju po 10ak prosječno poroda na dan al meni je to moj prvi i možebitno jedini porod pa čovik očekuje malo empatičnije ljude, jer ipak ne filetiraju srdele
nego imaju posla s hormoniziranim osjetljivim ljudskim bićima koje se pripremaju za veliku ako ne i najveću životnu promjenubtw čistačica (starija i malo korpulentnija), koju zaboravih spomenut, mi je bila daleko najomraženija osoba - cilu noć uspavljuješ dite i taman negdi prid zoru uspiješ i tako slomljena padneš u onaj krevet i zaćoriš a ona bum-tras-pljas u 6 uri s prvin zrakama sunca otvara vrata koja lupaju u zid - uzima smeće i baca (ne odlaže, ne spušta, nego baš baca 2 metra) kantu nazad - jel moran reć da mi to probudi žapca, rasplače ju a onda opet muke po uspavljivanju
Re: Nimeria - zmajica, lavica, strahovučica
14 kol 2012, 09:29
znam koja je to. cili se hodnik trese kad ona dolazi. da ne govorim da mi je ispripovidila čitavu svoju životnu štoriju
Re: Nimeria - zmajica, lavica, strahovučica
15 kol 2012, 22:19
ahahah odlicna prica cestitke
cestitke
Re: Nimeria - zmajica, lavica, strahovučica
20 kol 2012, 14:10
Ajme koja prica:( zao mi je za tako traumaticno iskustvo. Mozda da je posaljes i njima, da vide kako se rodilje osjecaju..
Nadam se da ces s vremenom i uz zabca zaaboraviti sve
Iz mog iskustva uz. Ljubazno osoblje porod mozw biti jako bolan, ali humaan i lijep!
Nadam se da ces s vremenom i uz zabca zaaboraviti sve
Iz mog iskustva uz. Ljubazno osoblje porod mozw biti jako bolan, ali humaan i lijep!
Re: Nimeria - zmajica, lavica, strahovučica
07 ruj 2012, 23:01
da ti nije slučajno cimerica bila Martina, koja je rodila treću curicu?
Re: Nimeria - zmajica, lavica, strahovučica
10 ruj 2012, 14:23
lilkillaink je napisao/la:da ti nije slučajno cimerica bila Martina, koja je rodila treću curicu?
nije, zvala se Lada i rodila je dečka