Postao/la flower power » 24 sij 2004, 23:22
Dostojanstvo na ljuljački <
>Poštovan ne znači biti uslužan <
> Zavirimo u uobičajenu scenu iz parkića. <
> Mama ljulja Anu i kaže: "Ajde Ano, dosta si se naljuljala." <
> Ana odvraća: "Nisam, nisam, još bih se ljuljala". <
> Mama na to kaže: "Kako se nisi naljuljala, već se pola sata ljuljaš i još ti nije dosta!" <
> Ana plačljivo: "Nije, nije, molim te, ljuljaj me još." <
> Mama će: "Kako ti nije dosta! Tebi nikad nije dosta! Stvarno pretjeruješ, baš si tvrdoglava!" <
> Ana i dalje cvileći moli za još malo ljuljanja, a mama je ljutito skida s ljuljačke i odvodi govoreći: "Sram te bilo, ti nikad nisi zadovoljna, sad ćeš još i plakati!" <
> Zamislimo istu scenu s ponešto promijenjenim tekstom. <
> Mama ljulja Anu i kaže: "Ajde Ano, dosta si se naljuljala." <
> Ana odvraća: "Nisam, nisam, još bih se ljuljala". <
> Mama na to kaže: "Aha, ti bi se još ljuljala, ali mene boli ruka, ne mogu te više ljuljati, a i moramo kući jer moram skuhati ručak za sutra i nazvati baku". <
> Ana molećivo: "Molim te, još me ljuljaj, ja bih se još ljuljala." <
> Mama odgovara: "Vjerujem da bi i žao mi je što više ne možemo, ali sad stvarno moramo ići jer te ne mogu više ljuljati." <
> Ana i dalje moli, a mama je skida s ljuljačke i odvodi govoreći: "Žao mi je, ali sutra možemo doći malo ranije, pa ćeš se više ljuljati". <
> Bitna je razlika u tome da je u oba slučaja Ana nezadovoljna, jedino je mama malo mirnija. Točno je, međutim, da Ana u drugom slučaju ne samo što nije proglašena tvrdoglavom djevojčicom koja pretjeruje i nikad nije zadovoljna nego je i viđena i prihvaćena, poštovana je njezina želja da se ljulja. Ono što često radimo djeci (i ne samo djeci) jest da ih, kad ne možemo udovoljiti njihovim željama, uvjeravamo ili da ne žele to što žele, da se ne osjećaju tako kako se osjećaju ili da nisu do
a zato što to žele. To su situacije u kojima se osjećaji, želje i potrebe djece razlikuju od naših. Tada možemo napraviti dvije stvari; možemo prihvatiti njihove i pokazati im da ih vidimo i poštujemo, zatim reći svoje i odlučiti da bude po našem jer smo mi odrasli, odgovorni za sebe i njih i imamo cjelovitiji pogled na situaciju. Tada gradimo (kako kaže Jesper Juul u knjizi "Vaše kompetentno dijete" koju toplo preporučujem) odnos ravnopravnog dostojanstva u kome su djeca i to kako se osjećaju i što žele poštovana, što dakako ne znači i uslužena. <
>Jasenka Pregrad, psihoterapeutkinja DORA (13.05.2002.) <i></i>