Postao/la Wawayuq » 02 tra 2004, 12:19
ja sam mama koja vice.<
>Nekad se osjecam totalno bespomocna - kad decki divljaju bez kontrole- i ne daju se zaustaviti - ma nema nacina da ih umirim. U tim situacijama se derem na sav glas (jedino tako me cuju) oni stanu, gledaju me kako se tresem i onda kuze da je dosta.<
><
>Kazne su im razni kutovi kuce, nekad dvogodisnjaka moram odvuci do kuta dok on mlati rukama i nogama u hiru, polegnem ga tamo i pustim da svoje odglumi. Kad se smiri, dodjem i pitam zasto je u kutu - i uvijek odgovori s tocnim odgovorom (tukao sam
ata itd.) on zna sto se ne smije, a eto, morao je to napraviti a ja ga moram kazniti. Kad zavrsi s objasnjenjem, vodim ga
atu, i oni se grle i ljube, i kazu oprosti.<
><
>Nekad sam vukao starijem sinu usi, ali sam se toliko lose osjecala zbog toga, tolike griznje savjesti, da sam poslje toga trazila da on mene oprosti, i obecala da vise necu to njemu napraviti - takve kazne stvarno ne valjaju. <
><
>jos nesto, nekad se ja maknem kontrole (decki valjda na mene... ) i u svojoj ljutnji izgovorim ruzne stvari njima- ne psujem, nego vrijedjam - e to me stvarno ljuti kod sebe i to stvarno moram prestati jer mrzim kad to radim. Kad se to dogodi, to su situacije kad sam na rubu ruba s zivcima, totalno bespomocna i ocajna.<
> <i></i>