Kako potaknuti sramezljivo dijete?

Moja K, (pet godina) ne razgovara prakticki ni s kim osim s ljudima koje dobro poznaje. Ne pozdravlja susjede, nikom ne kaze hvala (npr u ducanu), iako to me bas i ne dira, ali kad sretne prijatelje iz vrtica oni je prvi pozdravljaju, prilaze, nesto pitaju, a nas noj gleda svoje cipele i ni makac dok osoba koja joj se obraca ne ode. Htjela bih je potaknuti da se malo oslobodi. Moze li se to, treba li se?

Moj nacin je da ja prva pozdravljam komsije, prijatelje, ljude koji su u prodavnici, kasirke i sl. i sa osmjehom i glasno, tako da dam primjer svom djetetu kako bi trebala izgledati komunikacija sa drugim ljudima. Potaknuti je da udje u prodavnicu i kupi sama nesto, malo je osamostaliti, a ne ciniti umjesto nje sve sto vec ona moze sama. ali sve to nekako usput, ne nametati.

trebas, da. Ponukaj ju da sama vrati neki proizvod u trgovinu. Kad hoce nesto od nekog djeteta, neku igracku, reci idem s tobom, ali ti zamoli. Pitaju ju zeli li nekoga upoznati na igralistu, kad vidis da zeljno gleda neko dijete, reci, idemo se upoznati, ja idem s tobom. Potakni ju da komunicira s ljudima koje vidja svakodnevno, u trgovinama. Itd. itd.

I sama sam u dilemi jer moja starija izbjegava kontakt i razgovor sa nepoznatim. Sa poznatim se i pozdravi, ali onako ovlas i obicno posmatra ispod obrva, a iza maminih kuta :oops:

Ljetos sam je dosta forsirala i vidim da sam izazvala suprotnu reakciju, kao da se "inati" i jos vise povuce. Sad je ne forsiram, nego se ponasam kao da je normalno da ce uzvratiti pozdrav, i nonsalatno joj "napomenem"

Ja sam bila grozno stidljiva kao dijete, ali to vremenom prodje :proljece

Meni je proslo u ranim 20-tim :tom

svaka ti cast ako je nekako uspijes osloboditi, jer...ja sam bila takva...jos se zivo sjecam neugodnosti, srama kad me netko nesto pitao...naravno da sam se ( do nekih godina) doslovno skrivala iza mame, tate i crvenila se...odgovor sam rekla, ali teskom mukom , sram strasan

najgore bi mi bilo da me netko na nesto tjerao, pokusao me osloboditi srama, na bilo koji nacin, jer najsretnija sam bila kad mi se nitko nije obracao, kada nista nisam morala govoriti

s pocetkom puberteta, ili malo kasnije, ne sjecam se sada tocno, osvjestila sam taj problem ( a za mene je to bio ogroman problem) i svjesno se dovodila u situacije da nekoga moram nesto pitati, da sama moram otici u nepoznatu sredinu...i uspjela sam si dici samopouzdanje...danas sam cista suprotnost :mah

nekada bi mi stvarno bilo bolje da znam zasutiti

dakle, moj je zakljucak-ne guraj je, tako joj samo odmazes

potpisujem cure da ne treba nista forsirati, nista ne treba raditi na silu. ona je takva i malo po malo ce se toga osloboditi. mozda za mjesec dana, a mozda kroz par godina.
isto se tako moze dogoditi da dijete koje je jako otvoreno, odjednom u nekoj dobi postane sramezljivo.
i ja sam bila uzasno sramezljiva, pa i jos ponekad jesam u odredjenim situacijama. prije od srama i uzasa nisam mogla na telefon nazvati npr. naruciti pizzu, to mi je bilo nesto prestrasno. a kad kazem prije mislim cak i na vrijeme kad sam imala preko 20 godina. :dunno

Ja bi razdvojila sramezljivost prema nepoznatima, narocito odraslima i sramezljivost prema drustvu iz vrtica.

Moja curka isto jos uvijek ne zeli puno kontaktirati s odraslim osobama tipa susjedi, tete u ducanu, tu i tamo nesto procijedi kroz usta, pretpostavljam da ce to s vremenom doci na svoje.
No kad je u pitanju vrticko drustvo tu je vec drugacije i ovisi i o drugoj strani, tu je raspon pozdrava od cike vike, do razmjene pogleda i mahanja.
Mislim da bi se trebala na ovo drugo fokusirati i kako da se oslobodi kad vidi svoje prijatelje u okolini u kojoj ih ne očekuje. To recimo možete početi vježbati u parku.

ja bih poradila na tome upravo zato da ne bi s dvadeset i kusur godina gnjavila mladju sestru (brata) da zove informacije. :gigl

ozbiljno, ne bih forsirala, ne bih ju gurnula u ducan i rekla snadji se, ali bih, recimo, uzela nesto s police i tri reda dalje joj kazala da sam se predomislila i molila ju da ide vratit. kad to svlada (ako joj je i to problem), onda ju usput zamolis da pita tetu za nesto.
ili se doma igrate, recimo radite predstavu i ona pjeva, glumi... nesto, ali samo pred vama.
pa kad to postane normalno, pozovete baku i dedu, pa nekog prijatelja, uglavnom malo po malo ju izlazete paznji.

Ja mislim da je ok raditi ovako kao sto almira4pts kaze - pokazivati djetetu vlastitim primjerom. Moja nije posebno sramezljiva ali desi se da nece pozdraviti, zna se recimo zaigrati sa nepoznatom djecom a kasnije kad je pitas kako se ko zove, koliko godina ima - nista ne zna jer nije pitala.... govorim joj kako je lijepo pozdraviti kad si novi u drustvu, da je lijepo reci i svoje ime a i da slobodno moze upitati druge za ime ako se vec igra s njima, u koji vrtic idu, koji crtic vole... a pogotovu da je super, super, super stvar - pozdraviti i da nikad neces pogrijesiti ako prva pozdravis neku stariju tetu, susjedu koja ti se uvijek lijepo javi i tako u stilu.
Pokazalo mi se kad bih je na licu mjesta opomenula, ono - daj pozdravi, dobila bih kontraefekt, u njenom slucaju - mrgodjenje i prenemaganje, nije da bi se postidila nego vise kao tlaka joj je...

I L. se srami samo on to što mu je neugodno ne pokazuje šuteći, gledajući u cipele već reži

, viče, pretvori se u malog divljaka i tako pokazuje nesigurnost. Riječi kao Dobar dan, Hvala i Oprosti nema šanse da izgovori, kaže da su to ružne riječi...polako primjerom i razgovorom idemo naprijed.

Sto se tice pokazivanja vlastitim primjerom mislim da nece upalit. naravno da ja pozdravljam susjede i komuniciram u ducanu ili drugdje. zapravo sam i kao dijete bila vrlo otvorena i npr. vracala stvari u ducan. S druge strane, moj brat je od tih koji se crvene kad treba naruciti pizzu. Ima 30 godina i jos uvijek mislim da ima problem. Mislim da ta osobina otezava zivot i htjela bih mic po mic osloboditi je toga. S druge strane ako ce ona sve to dramaticno prezivljavati u sebi kako su cure gore napisale... :dunno

S druge strane, moj brat je od tih koji se crvene kad treba naruciti pizzu. Ima 30 godina i jos uvijek mislim da ima problem. Mislim da ta osobina otezava zivot i htjela bih mic po mic osloboditi je toga. S druge strane ako ce ona sve to dramaticno prezivljavati u sebi kako su cure gore napisale...

u tom je stvar. meni se cini da je lakse to rijesiti sada, prije puberteta pogotovo, prije nego dobije kojekakve komplekse.
a sigurno ju neces tjerati i forsirati, nego pokusati je postepeno osloboditi da joj to ne predstavlja nesto strasno, a onda nema sta dramaticno prozivljavati. kuzis sta hocu reci: radis mic po mic da joj polako takve stvari postanu normalne, nesto o cemu nece razmisljat.

ja bih recimo napravila igru od pozdravljanja: kad se vec pozdravite s nekim na odlasku, odlazis i sve glasnije vices boook (pogotovo ako d. hoce vikat), pa se natjecete ko ce glasnije. pa drugi put pocnes dok je osoba jos blizu.

Identicnu situaciju ja imam sa Larom (3,1)

Nema sanse da progovori ako je u blizini netko koga ona ne pozna.
U vrticu ne komunicira ni sa kime,igra se,cak i potakne igru,ali ne prica :dunno

U ducanu izabere nesto za sebe,da teti na kasi da naplati,ai ne prica.
U kaficu ju posaljemo da ide platiti,ode da novce,uzme ostatak,vrati se,ali takodjer ne progovara.

Jedino je opustena doma i kod bake i dede (svekija) sa bakom i Zg. nece niti na tel. pricati,a kada smo dole tek nakon tjedan dana se opusti i progovori i sa njim pokoju rijec :dunno

Ja sam vec razmisljala da ju odvedem kod djecjeg psihologa :dunno

Evo smo i mi u klubu sramezljivih.
Ja sam se ovaj vikend sramila u ordinaciji. Recimo tamo su ljudi koje Jovan jako dobro poznaje koji ga samo pitaju cao kako si? A on ljudi moji ruke na usi i zabije glavu iza. Isto i sa djecom koju tamo poznaje.
Onda ja crvenim kako je moje djete ,,nevaspitano" i ne zna reci ni dobar dan, kamo li odgovoriti na pitanje koliko imas godina?
Inace je uzasan brbljivko. Ali bas uzasno. Jako puno prica i cak su neki od putnika u avionu onako komentirali jaoj ovaj mali kako puno prica. AL on prica samo sa nama i babom i dedom. Svi ostali su out.
Tu spadaju i djeca iz vrtica. :dunno

P.S Mama je jako komunikativna i daje primer al nesto slabo ide. :oops:

Moram priznati da ja kod mog 5-godišnjaka ne potičem razgovor s nepoznatima, već naprotiv, ako netko koga prvi puta vidimo, krene komentirati njegovu nereakciju, ja odgovaram da ga mi učimo da ne razgovara s nepoznatima. Još mi je premali da bi znao razlučiti tko je od nepoznatih OK a tko ne, a danas se nažalost svašta događa, znam da mnogi misle da ne treba gledati kroz tako negativnu prizmu, ali je mene naprosto strah od svih ovim današnjih pojava i događaja, pa mislim da je ovo jedan od načina kako to spriječiti.

A, ja mislim obrnuto. MOj je primjer vlastita sestra, koja se moje dominacije oslobodila tek kad smo otisle na razlicite fakultete. Jedno je biti sramezljiv i skrivati se iza roditelja, a drugo je ne pozdraviti, zahvaliti ili slicno, kad je s tobom roditelj. Roditelj je onaj koji daje sigurnost, znaci, u takvoj situaciji, dijete treba potaknuti da odvrati pozdrav, zahvali, ali ne na silu i sigurno nece ici bas prvi put. Ivana, probaj doma iskonstruirati takvu situaciju, naglasis da je to pristojno, bla bla bla , itd... Sto se pak tice nepoznatih ljudi, da, da, nema razgovora, ali vi ste sve naglasile nepoznatih ljudi, pretpostavljam da se na njih misli kad je dijete samo, ili kad krene u skolu, ili,... kad nitko nije s njim. Mislim, ja s malim skoro pa redovito iza vrtica skoknem u ducan, jer ujutro cesto zaboravim ono sto osim mlijeka i kruha trebam uzeti (a, u ducan idem prije nego se spremam za posao i vrtic), tako da su njemu te tete apsolutno poznate pa ih i pozdravlja.

Mi smo radili po onom principu, kad se ulazi u ducan, lijecniku, bilo kome u kucu, stan, pozdravlja se jer je to lijepo i pristojno.
Kad se nesto dobije, zahvali se, jer je to isto tako lijepo i pristojno. Tu smo igru igrali MM i ja, dok je on jos bio jako mali, tipa, hvala ti lijepa, molim, oprosti ... tak da je moguce da je to usvojio gledajuci nas.

Inace i M. spada u sramezljive, pred nepoznatima mi se obavezno skriva iza noge, ali, sto se tice ovih situacija, kad mu se netko obrati ili ulazimo negdje, govori bez problema.

I da SonjaV i M. rezi kad se srami :cool

K glumata kad se srami, pocne se klatiti s jedne noge na drugu, otvori usta, sirom otvori oci i tupo gleda ispred sebe. izgleda kao....necu rec.
Kad je ljuta rezi.

ivana, sramežljivoj djeci pomaže igranje uloga, gluma. Igrajte se igrokaza, smišljajte situacije, pa neka ona glumi jednom sebe, jednom mamu, jednom nepoznatu tetu ...

Moj brat ima curicu od 11 godina, koja ne samo da je stidljiva i povucena, jako je neodlucna. Primjer: odvedem je na sladoled, kad joj pomognem odluciti koji ce, onda moram i naruciti za nju. Ili bilo sta, odemo izabrati joj igracku, knjigu, majicu, ma sta bilo.
Pokusavala sam joj dati vremena, sacekati, neka sama izabere, ali sam vidjela par puta da se slatke oke skoro napune suzama i onda uzme prvo sto joj dode pod ruku. Naravno, ne zelim je izlagati tolikom stresu, ali kad tad ce se morati nauciti odlukama i izborima. Nije moje da je ja ucim, ko sam ja, samo tetka, a opet mi je draze da sam to ja nego neki stranac.