Strah

[Mica]

Imam strah,veliki strah,da bi nekako sve moglo krenuti po zlu .Bez razloga...Da bi se nešto loše moglo dogoditi njoj ili nama...Ona treba na operaciju bruhića,a ja imam izvjesnih problema sa zdravljem,nije ni bitno.Svjedoci smo svakodnevnih ružnih vijesti:poginulo/umrlo/ubijeno dijete ili majka ili otac ili obadvoje,ježim se,suze mi idu...Juče sam ležala kraj nje i uspavljivala je,gledala njene vedre okice i plakala,suze su same išle jer sam pomislilila da me ne bi ni zapamtila kad bi mi se nešto desilo ...Uf...

[Stefanova_mama]

Mica jos te drmaju postporodjajni hormoni, popusti s vremenom, ali nikad u potpunosti.

Trudi se da strahove drzis pod kontrolom, da ne upravljaju oni tobom, nego ti njima (to je tezi deo).

Pricaj o tome sa bliskima, pomaze.

[korny]

Mico, potvrdit ću ti ovo što kaže Stefanova mama. Moj mlađi dječak ima 4 godine i još uvijek me nekad stisne oko srca na sličan način kao tebe. Imam osjećaj kao da mi se nakon što sam postala mama neka koprena digla s očiju i kao da stvari vidim jasnije...Ali pripisujem to evoluciji majkama se valjda moraju razviti osjetila za prepoznavanje opasnosti. Vjerujem da ćeš s vremenom taj osjećaj moći i bolje staviti pod kontrolu. Uglavnom, nisi sama u tome.

[mika]

vrlo cesto se nalazim u takvoj situaciji...grlim si curicu, ljubim i stiscem, mazim po noci dok spava...strah me svega...sve sto si spomenula i jos dosta toga...stalno se neki odvratan osjecaj uvlaci u mene...srecom sto imam muza koji je moj glas razuma koji jednim razgovorom sve sredi i umiri me...i tako svako malo...

[tamara1981]

Uh,ovo mi je tako poznato...ja otkad sam trudna ne gledam vijesti niti čitam novine,svaka loša vijest me pogodi stravično i onda moj strah još više naraste.Nekako sam to počela kontrolirati ali je strah ipak prisutan(samo u malo manjim dozama) i sve mislim da će tako biti do kraja života.

[Mama Mia28]

Mica mislim da smo kroz to sve prošle i prolazimo ali sad u manjoj mjeri.
Kad sam rodila, nakon tjedan dana MM je otišao radit na teren, a ja ostala sama sa djetetom, bez igdje ikoga, u velikom gradu.
Svašta mi je prolazilo kroz glavu. Besane proplakane noći, misli "što ako...što ću kada..." Ma što da pričam...
Trudila sam se svim silama otjerat te misli i razmišljati pozitivno.

Kako kaže Stefanova mama

Trudi se da strahove drzis pod kontrolom, da ne upravljaju oni tobom, nego ti njima.

[LiKmama]

Mica, to je potpuno normalno. Postala si odgovorna za još jednu osobu, još jedan život i time moraš više paziti i na sebe i na svog muža...normalno da te lovi panika. Pogotovo sad kad ti dijete mora na operaciju.
Sve će to lagano s vremenom doći na svoje mjesto, naučit ćeš kontrolirati strahove i samu sebe, neki će polako nestati, novi će se pojaviti, ali ono što je najvažnije jest da ćeš naučiti živjeti s njima.

[barboza2]

savrseno razumijem o cemu pricas. mene je jedno vrijeme mucio strah za moje roditelje i brata koji zive u drugom gradu. znalo je ici toliko daleko da bih protrnula na svaku zvonjavu telefona misleci da mi oni javljaju neku losu vijest. muz mi je godinama vozio kamion po citavoj evropi i u pocetku se nisam mogla othrvati al s vremenom mi je preslo u naviku njega docekivati i ispracati. cim bi se on ukrcao u kamion u meni kao da je netko okrenuo prekidac, automatski sam se vracala u svoju svakodnevicu, imala sam nazalost svoj zivot neovisan o njemu. dijete nam je tada bilo malo pa sam valjda bila previse okupirana brigom za nju i hrpom obaveza koje u drugim obiteljima obavljaju oba partnera.
a ovaj strah za obitelj, ne znam, prošlo je nekako samo od sebe, ustvari prvo sam vrijeme autosugestijom uspjela pomalo jer sam si stalno ponavljala da moram prestati jer cu jos tim svojim glupostima i navuc na njih neko zlo. kod tebe se ipak radi o djetetu, to je nesto sasvim drugo. trenutno prozivljavam jednu vrlo tesku fazu jer mi se dijete nedavno jako ozlijedilo. nisam mislila da strah to moze osobi napraviti. ja sam bila doslovno paralizirana. i ruke i noge su mi se zgrcile i deformirale, jedva sam dolazila do daha, a trnci su mi prolazili od glave do pete. zaista, ne pretjerujem ni truncice! a sad sam pak u panicnom strahu pri pomisli se tako nesto moze ponoviti. umirem od straha jer nisam vise tako sigurna u sebe i svoje reakcije. mislila sam da sam jaca. ma proci ce nadam se s vremenom!

[barboza2]

hm, nisam ti bas nesto pomogla al ato da vidis da nisi sama

[Mica]

Naravno da pomaže i sama činjenica da nisam sama.I moji su roditelji i brat udaljeni,i ja se ukočim na zvuk telefona,prepoznala sam se u svakoj riječi...Mojoj kumi je otac poginuo i javljeno joj je telefonom .Stalno razmišljam kako se u jednom trenutku sve promjeni:gledaš film,smiješ se,a onda zvoni telefon...Ali,eto,mislila sam nešto nije u redu sa mnom psihički,jer me taj strah ledi...O.k,nije baš prisutan stalno,ali javi se s vremena na vrijeme...

[Dory]

Ne znam kako se izraziti a da to ne zvuči grubo ...ali iz svog iskustva znam da nesreće ne dolaze kad ih zapravo na neki način očekuješ i kad strepiš...dolaze iznenada, nepozvane. Baš onda kad si najmanje pripremljen za to...Nekako uvijek kad sam se bojala da će se dogoditi nešto loše - sve je prošlo dobro, a kad nisam uopće imala ni na kraj pameti da se nesreća može dogoditi - dogodila se...

[adea]

Ja uvijek kazem da nisam znala sto je strah dok nisam dobila djecu.

Inace ja bas mislim suprotno od Dory. Uvijek treba biti ubijedjen da ce bas sve biti u redu i tada bude. Ako ocekujes lose, lose se i dogodi.