strah od odvajanja
12 stu 2010, 18:23
nisam znala gdje da otvorim temu, moderatorice vi rpocjenite pa premjestite ako treba...
imam problem s Vjeranom.
nakon operacije postao je jako osjetljiv. ne odvaja se od mene. ne smijem ni u drugu sobu već nervozno cendra i juri za mnom.
tako je bilo prvih njegovih 15 mjeseci, a onda su se pregledi prorijedili, i sve je postalo super. mogla sam ga ostaviti s mojoj mamom bez problema, htio je i otići s mojima negdje. s drugima nije baš rado ostajao, ali nije bio ni ovakav. bilo je par situacija kada sam ga ostavila s mojoj tetom koju poznaje jako dobro. rekla je da je malo cendrao u početku, kasnije još koji put pitao za mene, ali nije bilo nekih većih problema.
a sad je skroz čudan, i umjesto da ide na bolje, čini mi se da je zadnjih par dana sve gore. ne želi ostati sam s mojima. čak ne želi kod njih na ruke, sjesti u krilo, što je prije najnormalnije radio. ako ga ostavim, ne smiruje se dok ne dođem.
druge ljude, osim mojih s kojima živimo, potpuno ignorira. kada mu priđu, ne pogleda ih. ne odaziva se kada ga zovu, ne odgovara na pitanja. u njihovom prisustvu je strašno nervozan. ne želi ići kod nikoga, jako je volio kod rodbine koja nam je blizu, uvijek bi nekome navratili iz šetnje, skoro svaki dan. od kad smo došli iz bolnice, hoće ući samo u trgovinu, nigdje drugdje. moram ga nagovarati da izađemo iz kuće, a prije me je on sam vukao van, uvijek je tražio da idemo negdje.
da je situacija drugačija, ne bi mi bio problem, i pričekala bi da se stanje smiri.
ali imam obaveza na faxu. u srijedu moram u Zg, izlažem seminarski rad. počinju i rokovi, prijavila sam dva ispita u 12. mjesecu, moram učiti.
ne znam kako ću ga ostaviti, mama mi radi, opet će ga ona teta čuvati, a ne želi joj više ni blizu, plače kad mu se ona približi (kao i svi drugi).
kraj njega ne mogu ništa učiti, nemam koncentracije, stalno me vuče za ruku, stiska se uz mene, penje se da mi sjedne u krilo, traži moju pažnju...
a bojim se da ako se izoliram, da će stvar biti još gora.
nisam pametna, ne znam šta napraviti. fax mi je jako važan, konačno sam se pokrenula na tom području, jako dugo mi je trebalo.
a s druge strane, šta ako će s njim biti sve gore?
zadnja dva dana je prestrašno, ne mogu vam opisati kako se ponaša, kao da to nije moje dijete.
i prije je bio jako vezan uz mene, ali nije bio toliko nervozan, plačljiv, inatljiv.
maloprije sam krenula raditi na tom seminarskom, zuatvorila se u sobu. odmah je počela predstava, plač, ljutnja, za minutu je došla mama reći da je na nju bacio šalicu punu kave.
je li uopće dobro da ga sad u takvom stanju ostavljam?
mama mi kaže da ga baš trebam ostaviti, da se što prije navikne, ali nekako ne mogu, nemam mira i imam osjećam da bi s tim napravila nešto jako loše.
jel pretjerujem?
imam problem s Vjeranom.
nakon operacije postao je jako osjetljiv. ne odvaja se od mene. ne smijem ni u drugu sobu već nervozno cendra i juri za mnom.
tako je bilo prvih njegovih 15 mjeseci, a onda su se pregledi prorijedili, i sve je postalo super. mogla sam ga ostaviti s mojoj mamom bez problema, htio je i otići s mojima negdje. s drugima nije baš rado ostajao, ali nije bio ni ovakav. bilo je par situacija kada sam ga ostavila s mojoj tetom koju poznaje jako dobro. rekla je da je malo cendrao u početku, kasnije još koji put pitao za mene, ali nije bilo nekih većih problema.
a sad je skroz čudan, i umjesto da ide na bolje, čini mi se da je zadnjih par dana sve gore. ne želi ostati sam s mojima. čak ne želi kod njih na ruke, sjesti u krilo, što je prije najnormalnije radio. ako ga ostavim, ne smiruje se dok ne dođem.
druge ljude, osim mojih s kojima živimo, potpuno ignorira. kada mu priđu, ne pogleda ih. ne odaziva se kada ga zovu, ne odgovara na pitanja. u njihovom prisustvu je strašno nervozan. ne želi ići kod nikoga, jako je volio kod rodbine koja nam je blizu, uvijek bi nekome navratili iz šetnje, skoro svaki dan. od kad smo došli iz bolnice, hoće ući samo u trgovinu, nigdje drugdje. moram ga nagovarati da izađemo iz kuće, a prije me je on sam vukao van, uvijek je tražio da idemo negdje.
da je situacija drugačija, ne bi mi bio problem, i pričekala bi da se stanje smiri.
ali imam obaveza na faxu. u srijedu moram u Zg, izlažem seminarski rad. počinju i rokovi, prijavila sam dva ispita u 12. mjesecu, moram učiti.
ne znam kako ću ga ostaviti, mama mi radi, opet će ga ona teta čuvati, a ne želi joj više ni blizu, plače kad mu se ona približi (kao i svi drugi).
kraj njega ne mogu ništa učiti, nemam koncentracije, stalno me vuče za ruku, stiska se uz mene, penje se da mi sjedne u krilo, traži moju pažnju...
a bojim se da ako se izoliram, da će stvar biti još gora.
nisam pametna, ne znam šta napraviti. fax mi je jako važan, konačno sam se pokrenula na tom području, jako dugo mi je trebalo.
a s druge strane, šta ako će s njim biti sve gore?
zadnja dva dana je prestrašno, ne mogu vam opisati kako se ponaša, kao da to nije moje dijete.
i prije je bio jako vezan uz mene, ali nije bio toliko nervozan, plačljiv, inatljiv.
maloprije sam krenula raditi na tom seminarskom, zuatvorila se u sobu. odmah je počela predstava, plač, ljutnja, za minutu je došla mama reći da je na nju bacio šalicu punu kave.
je li uopće dobro da ga sad u takvom stanju ostavljam?
mama mi kaže da ga baš trebam ostaviti, da se što prije navikne, ali nekako ne mogu, nemam mira i imam osjećam da bi s tim napravila nešto jako loše.
jel pretjerujem?
Re: strah od odvajanja
13 stu 2010, 00:22
jedan od mojih blizanaca je jako vezan za mene. nije to tako izrazeno kao kod vjerana i nije prosao u svom malom zivotu toliko koliko je tvoj vjeran ali svejedno je tesko ga gledati kad tuguje. on zaista tuguje bez mene. po noci ga samo ja mogu smiriti ako place zbog ruznog sna. kad vidi da je baka parkirala auto u dvoristu slozi tuznu fačicu i krene onako tuzno cviliti da mi se srce kida, zna da ja sad idem a da baka ostaje s njima. mislila sam da ce biti problema s vrticem ali eto super su se adaptirali. zadnjih dana primjecujem da sve lakse prihvaca moj odlazak, valjda je shvatio da se ja ipak vratim, prije ili kasnije.
mozda da ga pokusas pomalo "trenirati", postupno, svaki dan malo pomalo ga ostavljas s osobom s kojom ce ostajati dok te nema. prvi dan se vrati nakon pola sata, drugi dan nek te nema malo duze, postupno produzuj izbivanje. nemam pojma, tesko je znam... plakat ce, jako, al ce s vremenom kad skuzi da se vracas, to ipak biti manje.
mozda da ga pokusas pomalo "trenirati", postupno, svaki dan malo pomalo ga ostavljas s osobom s kojom ce ostajati dok te nema. prvi dan se vrati nakon pola sata, drugi dan nek te nema malo duze, postupno produzuj izbivanje. nemam pojma, tesko je znam... plakat ce, jako, al ce s vremenom kad skuzi da se vracas, to ipak biti manje.
Re: strah od odvajanja
13 stu 2010, 11:21
Moj D,je isto jako vezan uz mene tako da svaki moj odlazak na posao njemu (i meni) je najgori dio dana.Plače i kad ostaje s tatom...
Tvoj Vjeran je prošao puno toga u kratko vrijeme i njemu ta razdvojenost još teže pada,ali možda stvarno nije loše početi sa ostavljanjem na pola sata,pa nakon toga sat vremena.Tako barem rade u vrtićima zbog prilagodbe.
Nadam se da će to proći što bezbolnije...
Tvoj Vjeran je prošao puno toga u kratko vrijeme i njemu ta razdvojenost još teže pada,ali možda stvarno nije loše početi sa ostavljanjem na pola sata,pa nakon toga sat vremena.Tako barem rade u vrtićima zbog prilagodbe.
Nadam se da će to proći što bezbolnije...
Re: strah od odvajanja
13 stu 2010, 12:06
prošle godine kad je naš malac bio na operaciji isto je proživljavao što i Vjeran, baš je bio koma, pravi priljepak 
nismo ga smjeli nositi a nije ni tražio (bolilo ga je) ali stalno smo morali biti uz njega ili bar da nas vidi, i mene i mm
užas mi je bilo gledat tu paniku u njegovim očima, strah da ne ostane sam, stalno sam mu ponavljala "tu je mama, mama tebe puno voli, neda tebe mama nikome" i sl.
ajme suze mi krenu kad se sjetim, uglavnom nakon para dana takvog tješenja shvatio je da je to stvarno istina, da sam zbilja tu i smirio se
meni iskreno nebi nikada došlo u obzir da ga na silu odvajam od sebe, nemam ja želudac za to
sretno Danči
nismo ga smjeli nositi a nije ni tražio (bolilo ga je) ali stalno smo morali biti uz njega ili bar da nas vidi, i mene i mm
užas mi je bilo gledat tu paniku u njegovim očima, strah da ne ostane sam, stalno sam mu ponavljala "tu je mama, mama tebe puno voli, neda tebe mama nikome" i sl.
ajme suze mi krenu kad se sjetim, uglavnom nakon para dana takvog tješenja shvatio je da je to stvarno istina, da sam zbilja tu i smirio se
meni iskreno nebi nikada došlo u obzir da ga na silu odvajam od sebe, nemam ja želudac za to
sretno Danči
Re: strah od odvajanja
13 stu 2010, 21:10
Danijela nakon svega sto je prosao, njegovo ponasanje je sasvim normalno. S. i ja smo se od trodnevnog boravka u bolnici (a bila je "samo" sumnja na potres mozga) oporavljali tri meseca. Daj vremena i njemu i sebi, a pokusaj da ucis kad spava. Znam da ti nije lako
Re: strah od odvajanja
13 stu 2010, 21:15
saljem ti veliki i poptisujem SM. normalna faza nakon onoga sto ste prosli. moja starija cura je u toj dobi bila u bolnici 15 dana, a iduca tri tjedna smo vidali emotivne rane kod kuce.
i poptisujem SM. normalna faza nakon onoga sto ste prosli. moja starija cura je u toj dobi bila u bolnici 15 dana, a iduca tri tjedna smo vidali emotivne rane kod kuce.
Re: strah od odvajanja
16 stu 2010, 21:40
hvala vam
bilo je pakleno ovih dana.
nije se odvajao od mene. mama bi ga uspjela zavarat pa popodne malo odvuć van, ali kaže da bi se u trenu sjetio i na sred ceste počeo plakati da "ide kući maaaaamiiiiiii".
moje spremanje seminara je izgledalo tako da sam sjedila za kompom, on bi došao do mene, vukao me da se idemo igrati, grebao, skakao, vrištao, plakao, vikao, sjedao mi u krilo, i na kraju se pomirio da "mama mora učit" i smirio. ali se ne bi odvajao, nego sjeo do mene, stisnuo se što je bliže mogao, i onda tužno molio da mu pustim na laptopu "kad si sretan".
i kako da mu kažem da ne može, da mama uči?
prosjedili smo tako ove dane.kad bi tako sjeo do mene, ja bi forumarila jer se kraj pjesmica često nisam mogla koncentrirati, on sjedio često s dekicom u krilu, tih i miran kao bubica jer "mama uči"
pitala sam jednu psihologicu, rekla je da ne bi ni bilo dobro da se odvajamo, da će ta faza brže i lakše proći ako budem uz njega, jer očito je da me treba.
ne pada meni to teško, jer kad smo sami nas dvoje, i kad mu se totalno posvetim, opet je ona moja mala dobrica, i baš se lijepo igramo, smijemo...
ali mene je ulovila tolika želja da završim fax, da već sanjam obranu diplomskog, i profesore iz komisije kako mi čestitaju. i dobro da me je ulovila, jer ova godina mi je zadnja prilika da to završim.
a slijedi još jedna operacija, vjerojatno baš kada ćemo se oporavit od ove. i kada da onda učim, i pripremam ispite?
baš me je strah da neću stić diplomirat, i onda mi propadaju skoro svi ovi položeni ispiti. a tako sam blizu kraju.
i sad pored treme pred seminar, još sam nervozna i zbog njega. ostat će sutra dopodne s mojom tetom, popodne s mamom. pitam se kako će one s njim, hoće li plakati, hoće li se ljutiti na mene što sam ga ostavila.
bilo je pakleno ovih dana.
nije se odvajao od mene. mama bi ga uspjela zavarat pa popodne malo odvuć van, ali kaže da bi se u trenu sjetio i na sred ceste počeo plakati da "ide kući maaaaamiiiiiii".
moje spremanje seminara je izgledalo tako da sam sjedila za kompom, on bi došao do mene, vukao me da se idemo igrati, grebao, skakao, vrištao, plakao, vikao, sjedao mi u krilo, i na kraju se pomirio da "mama mora učit" i smirio. ali se ne bi odvajao, nego sjeo do mene, stisnuo se što je bliže mogao, i onda tužno molio da mu pustim na laptopu "kad si sretan".
i kako da mu kažem da ne može, da mama uči?
prosjedili smo tako ove dane.kad bi tako sjeo do mene, ja bi forumarila jer se kraj pjesmica često nisam mogla koncentrirati, on sjedio često s dekicom u krilu, tih i miran kao bubica jer "mama uči"
pitala sam jednu psihologicu, rekla je da ne bi ni bilo dobro da se odvajamo, da će ta faza brže i lakše proći ako budem uz njega, jer očito je da me treba.
ne pada meni to teško, jer kad smo sami nas dvoje, i kad mu se totalno posvetim, opet je ona moja mala dobrica, i baš se lijepo igramo, smijemo...
ali mene je ulovila tolika želja da završim fax, da već sanjam obranu diplomskog, i profesore iz komisije kako mi čestitaju. i dobro da me je ulovila, jer ova godina mi je zadnja prilika da to završim.
a slijedi još jedna operacija, vjerojatno baš kada ćemo se oporavit od ove. i kada da onda učim, i pripremam ispite?
baš me je strah da neću stić diplomirat, i onda mi propadaju skoro svi ovi položeni ispiti. a tako sam blizu kraju.
i sad pored treme pred seminar, još sam nervozna i zbog njega. ostat će sutra dopodne s mojom tetom, popodne s mamom. pitam se kako će one s njim, hoće li plakati, hoće li se ljutiti na mene što sam ga ostavila.
Re: strah od odvajanja
16 stu 2010, 21:55
Joj,Danči,baš mi je žao što to sve morate prolaziti.Nadam se da ćeš ipak uspjeti završiti faks i da će mali junak dobro podnijeti sve to.
Re: strah od odvajanja
16 stu 2010, 22:56
joj danijela ne znam što bih ti rekla
znam da nije dovoljno ali pokušaj što više učiti dok on spava. to su ti popodne oko 2h zar ne? i navečer još jedno 3h. ako toliko uspiješ nije to mala brojka. bit ćeš umornija naravno ali ako se dobro izorganiziraš, dan posvetiš njemu a večeri i noći učenju bit će manje stresa i nervoze i vjerujem da će ići lakše.
držim fige da uspiješ sa faksom, diploma je stvarno papir koji treba u životu. a tako si mu blizu.
znam da nije dovoljno ali pokušaj što više učiti dok on spava. to su ti popodne oko 2h zar ne? i navečer još jedno 3h. ako toliko uspiješ nije to mala brojka. bit ćeš umornija naravno ali ako se dobro izorganiziraš, dan posvetiš njemu a večeri i noći učenju bit će manje stresa i nervoze i vjerujem da će ići lakše.
držim fige da uspiješ sa faksom, diploma je stvarno papir koji treba u životu. a tako si mu blizu.
Re: strah od odvajanja
17 stu 2010, 09:52
danijela81 je napisao/la:ostat će sutra dopodne s mojom tetom, popodne s mamom. pitam se kako će one s njim, hoće li plakati, hoće li se ljutiti na mene što sam ga ostavila.
Bice mu dobro, ostaje s poznatim i ljudima od poverenja, to je kratak vremenski period. Kad odradis seminarski, bice i njemu bolje. Drzim ti palceve.
Re: strah od odvajanja
17 stu 2010, 10:28
Dok spremaš nešto na računalu, i dok se on tako malešan uspijeva primiriti uz "mama uči" pusti mu na slušalice pjesme s računala ili cd-a
Joj nije lako znam, mi nakon jednodnevne operacije (u dobi od 2,5 godine) imali višemjesečnu nepovjerljivost prema odlascima bilo kamo osim super poznatog i sigurnog. Nemoj unaprijed dumati o ispitima pred tobom, ići će nekako (noćno učenje, i sve prođe, pa i najteže stvari ), nema smisla s naglim rezovima (mislim na tjeranje djeteta da se navikne), mekši pristup je kod nas uvijek palio (ma što mi bake npr. govorile, ja sam složila svoj stav i držala ga se, i dijete i bake su tako lakše prihvaćale situaciju, pogotovo bake, mislim 
), bilo je to duuugo razdoblje i spavanja izvan svog krevetića i spavanje uz svjetlo i hrpa raznih strahova (tko zna, možda bi ih bilo i bez bolničkog iskustva ali ono sigurno nije pomoglo 
).
Probaj mu ispričati neku priču (tipa onih Bajki koje pomažu djeci, tamo ima nekih za ublažavanje straha) o mišiću koji je plakao kad je morao ostati s bakom mišicom dok je mama išla po sir , kako se s bakom uspijavao mali mišić krasno igrati i pjevati, kako je vrijeme prošlo, posušilo suze i skupa su se veselili siru kad se mama mišica vratila i slično
Joj nije lako znam, mi nakon jednodnevne operacije (u dobi od 2,5 godine) imali višemjesečnu nepovjerljivost prema odlascima bilo kamo osim super poznatog i sigurnog. Nemoj unaprijed dumati o ispitima pred tobom, ići će nekako (noćno učenje, i sve prođe, pa i najteže stvari
), nema smisla s naglim rezovima (mislim na tjeranje djeteta da se navikne), mekši pristup je kod nas uvijek palio (ma što mi bake npr. govorile, ja sam složila svoj stav i držala ga se, i dijete i bake su tako lakše prihvaćale situaciju, pogotovo bake, mislim ), bilo je to duuugo razdoblje i spavanja izvan svog krevetića i spavanje uz svjetlo i hrpa raznih strahova (tko zna, možda bi ih bilo i bez bolničkog iskustva ali ono sigurno nije pomoglo ). Probaj mu ispričati neku priču (tipa onih Bajki koje pomažu djeci, tamo ima nekih za ublažavanje straha) o mišiću koji je plakao kad je morao ostati s bakom mišicom dok je mama išla po sir
, kako se s bakom uspijavao mali mišić krasno igrati i pjevati, kako je vrijeme prošlo, posušilo suze i skupa su se veselili siru kad se mama mišica vratila i slično
Re: strah od odvajanja
18 stu 2010, 21:35
prošla je i ta srijeda 
teta i mama kažu da je bio skroz dobar. nisam ih mogla zvati, taman je bio onaj problem s mrežama, pa mi nije radio mob. sad, ne znam jel zbilja bio ok, ili mi one ne žele reći da ne brinem.
uglavnom, noćas se probudio oko ponoći s plače, morala sam ga prebaciti na moj krevet. budio se cijelu noć, ništa se nismo naspavali. popodne isto nije mogao zaspati od nervoze.
cijeli dan cendra, glava mi je već ko bundeva. popodne sam išla doktoru, za sebe, pa ga nisam htjela vući sa sobom jer se dugo čekala. mojoj mami je skoro krv popio dok ga nije dovela. pješačio je dva i pol kilometra, došao u čekaonicu, i nije se htio odvojiti od mene dok mu nisam rekla da je iza vrata teta doktorica i da mama ide kod nje po pikicu. tek onda je izašao s mamom malo van, ali brzo se vratio.
prije pol sata je imao ipad, provalu vrištanja, plakanja, suza... nikako se miriti, ništa mu nije odgovaralo, te sad hoće ovo, za par sekundi neće to nego ono drugo, pa opet nakon par sekundi hoće ovo prvo...
slijedi nam uspavljivanje, noćna mora u zadnje vrijeme.
Volvo, jako mi se svidio tvoj prijedlog, pa sam mu počela pričati priču o mišiću, mami koja ide po sir i baki. na kraju priče, naravno, mama se vraća kući, nosi mišiću puno sira, i svi sretno papaju sir. a on je priču sam dovršio ovako "i onda mama mišica dojazi kući iz Zageba. neće više ići u Zageb učit, dojazi svome Vejanu". prokužilo me dijete
teta i mama kažu da je bio skroz dobar. nisam ih mogla zvati, taman je bio onaj problem s mrežama, pa mi nije radio mob. sad, ne znam jel zbilja bio ok, ili mi one ne žele reći da ne brinem.
uglavnom, noćas se probudio oko ponoći s plače, morala sam ga prebaciti na moj krevet. budio se cijelu noć, ništa se nismo naspavali. popodne isto nije mogao zaspati od nervoze.
cijeli dan cendra, glava mi je već ko bundeva. popodne sam išla doktoru, za sebe, pa ga nisam htjela vući sa sobom jer se dugo čekala. mojoj mami je skoro krv popio dok ga nije dovela. pješačio je dva i pol kilometra, došao u čekaonicu, i nije se htio odvojiti od mene dok mu nisam rekla da je iza vrata teta doktorica i da mama ide kod nje po pikicu. tek onda je izašao s mamom malo van, ali brzo se vratio.
prije pol sata je imao ipad, provalu vrištanja, plakanja, suza... nikako se miriti, ništa mu nije odgovaralo, te sad hoće ovo, za par sekundi neće to nego ono drugo, pa opet nakon par sekundi hoće ovo prvo...
slijedi nam uspavljivanje, noćna mora u zadnje vrijeme.
Volvo, jako mi se svidio tvoj prijedlog, pa sam mu počela pričati priču o mišiću, mami koja ide po sir i baki. na kraju priče, naravno, mama se vraća kući, nosi mišiću puno sira, i svi sretno papaju sir. a on je priču sam dovršio ovako "i onda mama mišica dojazi kući iz Zageba. neće više ići u Zageb učit, dojazi svome Vejanu". prokužilo me dijete
Re: strah od odvajanja
18 stu 2010, 22:31
danijela sigurno mu je bilo teško bez tebe no razumiju oni i vjerujem da se lakše umirio nego kad si ti u drugoj sobi.
ovo s plačem i nervozom očito mora tako biti osim svega što prolazite tu su i slavne TT.
ovo s plačem i nervozom očito mora tako biti
osim svega što prolazite tu su i slavne TT.
Re: strah od odvajanja
19 stu 2010, 10:05
L je nakon jedne traume sa tri godine trebalo šest mjeseci da se malo opusti, nije mogla podnijeti da odem u drugu sobu 
Znam da je sad to jako teško, al za ispade tipa bacanja kave u baku mora biti i nekakva kazna, to se ne smije dozvoliti. Njemu sad treba jako čvrsta i stabilna struktura i dnevna rutina koja je uvijek ista i toga se treba držati. Kad možeš posveti mu punu pažnju, ali kad stvarno ne možeš onda mu ne popuštaj. Ako poštuje dogovor nagradi na na neki način koji mu je bitan ili mu se sviđa (lijepite zvjezdice za sate/dane bez ispada i tako).
Znam da je sad to jako teško, al za ispade tipa bacanja kave u baku mora biti i nekakva kazna, to se ne smije dozvoliti. Njemu sad treba jako čvrsta i stabilna struktura i dnevna rutina koja je uvijek ista i toga se treba držati. Kad možeš posveti mu punu pažnju, ali kad stvarno ne možeš onda mu ne popuštaj. Ako poštuje dogovor nagradi na na neki način koji mu je bitan ili mu se sviđa (lijepite zvjezdice za sate/dane bez ispada i tako).
Re: strah od odvajanja
12 vel 2012, 16:50
ja imam 2 djece i sad uskoro imam nekih obaveza gdje me neće biti doma po cijele dane.
jako sam tužna zbog toga jer ne znam kako ću ostaviti mlađe dijete(8 mj) po cijele dane- doduše baka ga čuva.
gledam u njega svaki dan i tulim i živciram se i nemogu si pomoći
jako smo povezani osobito kad cicamo puno
pitam se kako će bez cice i kako ću ja bez njega
jako sam tužna zbog toga jer ne znam kako ću ostaviti mlađe dijete(8 mj) po cijele dane- doduše baka ga čuva.
gledam u njega svaki dan i tulim i živciram se i nemogu si pomoći
jako smo povezani osobito kad cicamo puno
pitam se kako će bez cice i kako ću ja bez njega
Re: strah od odvajanja
17 vel 2012, 14:40
itko?
Re: strah od odvajanja
17 vel 2012, 14:50
Ja počinjem raditi pa mi je koma, najradije bih još ostala doma godinu dana, dok su tako mali. Vjerujem da će tebi biti teže nego njemu. Ako ga doma animiraju i zabavljaju pregurat će tih par dana, onda će možda biti malo osjetljiviji neko vrijeme na odvajanje, al će se i to vratiti u normalu. Bitno ti je da osobu koja će ga čuvati već zna, da su eventualno već i ostajali sami i da se donekle poštuju nekakvi uobičajeni rituali, to će mu donekle dati osjećaj sigurnosti.
A kako da ti preživiš - a gle, dok ćeš biti tamo, nećeš vjerojatno imati vremena puno misliti o tome. Najgore je ovo vrijeme kad se unaprijed razmišljaš što će biti, kako će biti, a u biti ne možeš si pomoći, ako se mora mora se...
A kako da ti preživiš - a gle, dok ćeš biti tamo, nećeš vjerojatno imati vremena puno misliti o tome. Najgore je ovo vrijeme kad se unaprijed razmišljaš što će biti, kako će biti, a u biti ne možeš si pomoći, ako se mora mora se...
Re: strah od odvajanja
17 vel 2012, 15:00
istina, bit će mu dobro s bakom, a ja kao što kažeš neću imati vremena misliti na to, osim prije i nakon toga.a teško je kad cica još, abez cike nikako da zaspe, ahh
Re: strah od odvajanja
06 ožu 2012, 22:53
prošla sam odvojenost i s mlađim i sa starijim. Sveukupno me kroz pet godina nije bilo 1,5 godinu, bila sam na specijalizaciji u zagrebu. Vjeruj mi, tebi je teže nego djeci, pogotovo tako malom djetetu. Ono će otplakati svoje i vrlo brzo se prilagoditi, jer ne ostaje sa nepoznatom osobom. Teže je kad su stariji. Ja sam se kad sam zadnji put odlazila bojala za mlađeg jer je imao godinu dana. Mislila sam, stariji je 8 godina, pametan, zreo, shvatit će. Je, shvatio je, sve pet. Ali mu je bilo teže, više nego malcu. Vikend ti postane apsolutna svetinja. Jedino što bi mi se malac prikrpeljio čim bi me vidio i što dugo nakon što sam se vratila nisam mogla sama ni na wc. Sad je pet godina, ja sam se vratila prije tri godine, i sve štima. A da će tebi biti teško, hoće. Ali ako je to na određeno vrijeme, preživjet ćete svi skupa. Pogotovo, što, koliko sam shvatila, tebe neće biti samo preko dana, ali navečer si doma, zar ne? Prema tome, imat će mamu doma navečer i sve pet.
Re: strah od odvajanja
16 tra 2012, 11:56
Znam da je sad to jako teško, al za ispade tipa bacanja kave u baku mora biti i nekakva kazna, to se ne smije dozvoliti. Njemu sad treba jako čvrsta i stabilna struktura i dnevna rutina koja je uvijek ista i toga se treba držati. Kad možeš posveti mu punu pažnju, ali kad stvarno ne možeš onda mu ne popuštaj.
Potpisujem!
Ovo sa rutinom mozda neces moci ostvariti u smislu rutine koju je imao prije tvojih obaveza za fax koje su sad intenzivnije. Ali posto imas jos ispita, mozda mozete uvesti rutinu da uvijek u isto vrijeme ide baki. Mozda bi baka mogla organizirati neku poslalsticu, u smislu odlaska negdje gdje on voli ici, ili ako voli zivotinje, a ona nije bas fit, mozda ima neku susjedu koja ima zivotinju, pa ju pozove na kavu.
Ako postoji nesto sto mu je jaako privlacno u trenutku kad ga ostavljas, mozda ce, uzbudjen radi tog neceg, lakse prihvatiti rastanak.
Volvin prijedlog je super. Mozda da jos izmislis pricu kako misic ide u Zagreb i donese mu neki super poklon?
Bas je grozno sto si bas sad nakon operacije vezana uz rokove. I kao sto je vec netko napisao, ne odustaj od mantre "mama sad uci". Neka crta pored tebe ili vec nesto, vidim da razumije da te nesmije smetati, pa mozda nesto i stignes napisati uz njega. Koliko god da to bilo, ublazit ce ti onaj "opet danas nisam nista stigla" stres.
Potpisujem!
Ovo sa rutinom mozda neces moci ostvariti u smislu rutine koju je imao prije tvojih obaveza za fax koje su sad intenzivnije. Ali posto imas jos ispita, mozda mozete uvesti rutinu da uvijek u isto vrijeme ide baki. Mozda bi baka mogla organizirati neku poslalsticu, u smislu odlaska negdje gdje on voli ici, ili ako voli zivotinje, a ona nije bas fit, mozda ima neku susjedu koja ima zivotinju, pa ju pozove na kavu.
Ako postoji nesto sto mu je jaako privlacno u trenutku kad ga ostavljas, mozda ce, uzbudjen radi tog neceg, lakse prihvatiti rastanak.
Volvin prijedlog je super. Mozda da jos izmislis pricu kako misic ide u Zagreb i donese mu neki super poklon?
Bas je grozno sto si bas sad nakon operacije vezana uz rokove. I kao sto je vec netko napisao, ne odustaj od mantre "mama sad uci". Neka crta pored tebe ili vec nesto, vidim da razumije da te nesmije smetati, pa mozda nesto i stignes napisati uz njega. Koliko god da to bilo, ublazit ce ti onaj "opet danas nisam nista stigla" stres.