Po guzi ili ne?

[Natasa36]

A tako to ide, jedan izađe iz faze, drugi ulazi... Nama je ovaj vikend bio nešto bolji, kad bi bar potrajalo... Mi sijecanj 2003<
><
>Ma sijecanj 2005<
><
><i></i>

[mamaiAM]

Quote:uhh pre par dana Teo je tako jako plakao i pola dan se ljutio da bi mi na kraju objasnio da kada sam ja kihnula on mi je rekao u Zdravlje, a ja nisam mu rekla Hvala!<
> Pa stvarno Sanja, to bi iznerviralo i nekog jačih živaca... E smijem se ja, no i AM ima takvih sličnih momenata. Recimo ako svi za stolom svima nisu rekli "dobar tek" (ko što piše u njenom dječjem bontonu), ona se rasplače i toliko uzruja, da ne može više jesti (ako ju netko natjera da na silu pojede, poslije povrati).<
><
>Ja si to objašnjavam da djeca jako vole ustaljene rituale, oni im daju sigurnost. I ako im prekineš ili oduzmeš nešto što su očekivali, jako se uznemire. Vjerujem da zato Teo plače.<
><
>Nataša, drž'se! AM - 02/2000<i></i>

[SanjaMK]

Ma u pravu si i ti. Ustvari sto je najstrasnije ukoliko meni neko ne rece "Hvala" i ja se znam duriti pola dana <
>Mada se trudim, stvarno se trudim da se sanjime ponasam kao sa odraslim, da fino objasnim.. bez onih "kada odrastes sam ces shvatiti" ili "hajde ne pitaj gluposti" i slicnih ponizavajucih objasnjenje, ponekad ga tretiram kao djete (ovo u negativnom smislu), t.j. u smislu sta djete zna sta je 300 kila! Pa tako i ne kazem Hvala, mada odrasloj osobi ne bi mi se dogodilo da ne odgovorim. <
>Teodor 20.06.2002<
><
><
><
><
><i></i>

[swenova mama]

Quote:AKo "pucate" s dvogodisnjacima, di cete bit sa 4 godine? <
><
>Kad je imao dvije godine, pa do njegove tri i pol, gotovo sam svakodnevno imala napadaje da ga zabijem u zid, pregazim, izmlatim i sl. Ne
ojeno sam ga puta tada ostavljala da lezi na podu kad bi se bacio, iako bi mi para isla iz usiju, i jos ne
ojenije puta pokupila s Bocarskog ili vec otkud jer je napravio nesto sto sam rekla da ne smije i da ce to rezultirati odvodjenjem s tog mjesta. Ma koliko urlao. <
>Sad s njegove cetiri i pol te napadaje imama zaista iznimno rijetko, a to nije zato jer su mi se zivci poboljsali, vec zato sto je s njim sada puno, puno lakse. Lakse u smislu da se da razgovarati, pregovarati i da zna da ce iza svake nezeljene radnje doci do kazne (izolacije, time outa, odlaska s igralista i sl.). Mislim da su se isplatili i ti mnogo
ojni trenuci odvodjenja s igralista, jer, na koncu, zna da sam tada mislila ozbiljno i da ce se to zaista i dogoditi. Tesko mi jest, jer je veci i zahtjevniji, igre su nam drukcije, zahtijeva vise mog sudjelovanja i sl., ali sto se nekih odredjivanja granica tice, mislim da smo to apsolvirali svakodnevnim borbama izmedju druge i trece godine. Sad mi fakat iznimno rijetko padne na pamet da bih ga mogla lupiti. I nikad to ne napravim - u medjuvremenu se sjetim neke metode koja ce ga instantno smiriti. Tezi je u vrijeme spavanja jer je umoran, al i tada se moze izici s njim na kraj. <i></i>

[MALENA MAMA]

Ah Swenova mama kako ti to lijepo pises...Cinis mi se kao jako do
a mama,zapravo do
a u smislu da kvalitetno odgajas. Hmm...jesam se izrazila Cekamo nasu zvjezdicu<
><i></i>

[swenova mama]

ajme, malena mama <
>jedina moja prednost je ta da sam stvarno dosljedna... al da imam zute minute, da imam dane u kojima mi je svega dosta i u kojima bih ga torpedirala sto dalje, imam.. Kao i svi. ne znam, trudim se, kao i sve mi, vodjena ljubavlju prema djetetu, pokusavam balansirati izmedju savjeta i zdrave pameti. Mislim da smo sve mi do
e mame, ali da konacni odgoj ne ovisi samo o nama. lako je trenutno kad sam ja centar svijeta, ali kad mi pocne po novinama citat o raznim probisvijetima, polusvijetu i slicnima kako grade vile na Tuskancu kako cu mu objasniti da treba uciti i biti svoj u svijetu koji to ne priznaje i ne cijeni? To je dio kojeg se najvise uzasavam, taj raspad moralnih vrijednosti u drustvu. Pritom ne mislim da je najgora stvar izgubiti kontrolu nad sobom kad te dijete razljuti, nego upravo to, kako djetetu objasniti taj sve ocitiji raskorak moralnih i inih vrijednosti u drustvu u kojem zivimo. I pritom ne mislim da je najgore u odgoju to sto smo jednom ili dva puta izgubljeno, nemocno lupili dijete po peleni. Vec upravo to, da zakazemo u objasnjavanju i pojasnjavaju da je svijet malo izokrenuo pravila, ali da ce ipak doci na svoje. Mislim, kako djetetu objasniti ono u sto sami sumnjamo? Eto, to me uzasava. Zato mi se ovaj prvi dio cini kao macji kasalj- da, imam zivcane slomove, da izbaci me iz ravnoteze i da, tesko mi je, ali znam da ce mi bit stostruko teze...<
>Tu ce bit pravi ispit roditeljstva, tu kad djeca ne pokleknu pred izazovima
ze zarade, mastanju, drogama i slicnim, vec nastave slijediti svoje ideale, afinitete, bez obzira koliko ce para cipela moci za to kupiti i kakav ce to auto u zivotu donijeti. <i></i>

[Natasa36]

Joj Swmama, otvorila si kutiju mojih strahova i užasa... To što si napisala i ja često pomislim. A roditeljski odgoj može biti poljuljan bilo kad, počevši od najbanalnijih stvari, npr. učiš dijete da prelazi cestu na zeleno pa stojiš i čekaš na semaforu a krdo pješaka prijeđe cestu na debelo crveno... I onda vidim dva mala oka koja me upitno pogledaju, mama?! I tak to počne...<
><
>Što se tiče faze dvoipolgodišnjaka, ja se samo nadam da će sva ova muka imati kasnije nekih rezultata, a to je da dijete zna da loša radnja za sobom povlači i kaznu, pa da napokon dođe do toga da se ta radnja više niti ne događa.<
><
>Meni je JAKO JAKO TEŠKO kad moram kažnjavati svoje dijete i ako je u pitanju nešto drastično, još sam dugo nakon toga žalosna, ali eto, tješim se da će to dugoročno iznijeti neko do
o... Mi sijecanj 2003<
><
>Ma sijecanj 2005<
><
><i></i>

[franika]

Quote:ali sto se nekih odredjivanja granica tice, mislim da smo to apsolvirali svakodnevnim borbama izmedju druge i trece godine. Sad mi fakat iznimno rijetko padne na pamet da bih ga mogla lupiti.<
><
> Upravo tako je i kod nas!<
><
>Btw, Swenova mama, upravo sam tvoj zadnji post premjestila u "The best of"! Fran 23.4.2002. Nika 9.5.2004.<
><
><
><i>Edited by: franika  at: 11/8/05 14:10<
></i>

[Amelie]

dugo, dugo se nisam javljala na ovaj forum... iskreno rečeno, otkako sam rodila... hehehe.. sad vam se jos vise divim... otkud vam vremena i snage za forum...<
><
>moja mala ima 20 mjeseci... čitam vaše komentare i mnogo su mi pomogli... s jedne strane sam se prepoznala u njima, a i moje dijete... našla do
e savjete i zgrozila od straha što me jos ceka kad mala napuni 2 godine. <
><
>najdraže mi je da ste bile tako iskrene, pa sve priznale i da od ostalih nije bilo (skoro pa nista) moralne pridike i osudjivanja... jer i kod mene su zivci tanani, tanani... i ja ponekad sebi zamislim da je izlupam do besvijesti (bacim na zid, sto netko rece) da se ponekad prepadnem sama sebe i svojih misli.... i ja se derem ko vol, da me je stid pred susjedima (iako ne vrijeđam dijete) i inace ne volim taj nacin komunikacije - deranje... bojim se uistinu da ce ona pomisliti da je to normalno.... a sad... polako i moje curica dolazi u fazu bacanja na pod, cupanja i udaranja (mene) i svjesna sam, kao sto je netko vec objasnio, da su to njihove frustracije jer se ne mogu izraziti jos kako oni žele,... te sto me posebno nervira, a sto opet jos najbolje mogu razumijeti jer je pretpostavljam povezano sa zubicima - stalno cendranje. u sekundi je sve super, u drugoj sekundi plač... pa tako u intervalima cijeli boziji dan! ja imam problem sto koliko god da se izderem na nju... sto se iskreno receno desava najcesce kad se vozimo.... ili npr. za stolom... ja ju onako ljutito pogledam.... skupim o
ve, misleci mimikom cu joj dati do znanja da sam ljuta, a ne glasom ili udarcem... ona mene pogleda i crche od smijeha! i sta da ja tad radim?! hehe<
><
>sad dolazi bas u fazu kad cmizdri zbog svakog moguceg klinca! ne mislim na klinca - dječaka, nego klinca, da ne velim k... ;-) a nikad nije takva bila... al 'ajd, mislim si to su zubi, pa joj to i ne zamjeram... a kad me jednom po leđima htijela udariti, dohvatila je stolicu na kojoj sam sjedila..ufff... jos je vise popizdila od huje sto se udarila po stolici, a ja sam joj se cerekala u lice, govoreci da nije fino udarati mamu... hehe...<
><
>u svakom slucaju, da se kratko izrazim: vasa iskrenost u pitanju vase roditeljske nesavrsenost mi je podstrek popraviti moje nesavrseno ponasanje (koliko to god sad glupo zvucalo), nastojati smiriti zivce i reducirati "po guzi" na jedan minimum koji se priblizava nuli. (ovo sto sam je do sada dva-tri puta udarila po guzi je bilo tako mlako da se uopce nije obazirala na to)... s druge strane, znajuci da i "po guzi" se moze desiti, ponekad i da nije smak svijeta. i kao kraj, nada da ce i ta faza "nerazumjevanja", huje i vristanja pro&#263;i.<
><
>još jednom pozdrav svima koji me se jos sje&#263;aju i ne zamjerite na konfuznom postu! valjda vam ne moram nista objasnjavati! <
><
> <i></i>

[mamalana]

Quote:I mi probamo sve, upozorenje jednom dvaput, triput, pa u kut na smirivanje (ma nije to baš kut, jedan dio sobe koji se zove "kut" . Uglavnom vrišti kad se to događa, ali onda u
zo (iako još plače) govori da se je smirila Tak i mi,<
>ali kod mene tj. kod Ninočke to zna trajati po sat vremena. Ne znam kako vi to urlanje podnosite al ja se sva tresem i šizim ... mm samo sjedi i kaže "pusti ju smirit će se"... I onda se smiri nakon... pih, sat-dva, jeca još sat-dva...a ja slomljena koda sam ja plakala... NE lupim ju, ali često dođem u napast, do sad sam ju dva tri puta klopila po guzi, nije reagirala... sve i dalje po njenom... NINA 19.04.2002.<i></i>

[TanjaMT]

prekjucer mi se ucinilo da sam ga mogla smrvit:<
><
>idemo iz vrtica i svratimo u ducan, ja mu necu kupit neku ogavnu lizalicu koju ima neznamnijako iz vrtica on se naljuti i jednostavno otrci niz ulicu. i ne staje. ja sa upalom glasnica na bolovanju vec nekoliko dana, iz mojih usta ne izlazi ni glas, dozvat ga ne mogu, nego onako sa kolicima i malom trcim za njim! on predje jednu usku cestu (ajd do
o pogledao lijevo-desno), trci dalje i zaustavi se tek na velikom krizanju (bez semafora, samo ze
a). ja ga vidim kako oklijeva, zapravo se sprema pretrcati prije nego sto ja dodjem, vec dva auta stoje jer vide dijete bez roditelja, uto stizem ja bez daha i hvatam ga za ruku a on se i dalje otima. ja sa mojim saputanjem ga upitam sta on to misli da radi, da li mu je jasno da je cesta opasna, bla bla, a u sebi se mislim kako bih ga sad namlatila, ali na cesti smo. do kuce sam se smirila, i on i ja, ali sam ga u tom trenutku zaista mogla izlemati. M. 09/2001 (m)<
>T. 10/2003 (f)<i></i>

[cvita]

Ej.....pa meni je dah stao čitajući.Svaka čast na hladnoj glavi.<
>Bila si na cesti i svi znamo kakve bi učinke eventualna pljuska mogla polučiti. <
>Nadam ste da ste razgovorom sve doma rješili. <i></i>

[TanjaMT]

ma jasno, on je inace jako razumno i poslusno dijete i s njim se dogovorom moze sve postici. oduvijek. nama recimo prelazak ceste nije nikad bio problem, recimo ako setamo po trotoaru jedno pored drugog (bez rukice, ili ne drzi se za kolica), kad se priblizivamo krizanju on automatski ili meni daje ruku ili se prima za kolica (sto s curom recimo nije slucaj, nju moram obavezno opominjati). mislim da je i ovaj napad bijesa mozda bio prouzrocen tim sto ja vec nekoliko dana ne mogu govorit, komunikacija nam je zaista svedena na mimimum, a sami smo, tata je na putu i ta njegova zelja da dobije tu glupu lizalicu je jednostavno bila odbijena sa jednim (tihim) ne moze, bez objasnjenja. M. 09/2001 (m)<
>T. 10/2003 (f)<i></i>

[mamalana]

tanja, svaka čast na strpljenju, ja bi pukla! NINA 19.04.2002.<i></i>

[mama courage]

meni je mama rekla da sam joj se tako otrgnula, dok me drzala na krizanju i valjda potrcala preko ceste. i to je bilo jedno od dva puta kad me udarila. ja se toga uopce ne sjecam, al ona jadnica ne prestaje to spominjati. <
><
>drugi put me udarila u ducanu, kad sam pocela navaljivati da hocu "nesto". pa sto? pa nesto. pa sto? pa nesto. i onda zviz, evo ti nesto. ni ovog se ne sjecam. dapace, sjecam se da me nikad nije tukla. eto, pa ti sad budi pametan/pametna.<
> KB 19.12.2003. <
><i></i>

[swenova mama]

Quote:ja se toga uopce ne sjecam, al ona jadnica ne prestaje to spominjati. <
><
>ona se sjeca, kao sto se sve mi sjecamo, jer nas pere griznja savjest kad nam ruka
za od pameti. Da ih lupamo svaki dan ne bismo pamtili ni zasto, ni kada, ni kako. <
>Oba puta kad sam lupila sw mislila sam poslije da cu svisnut od tuge i svega ostaloga. Ne znam sjeca li se on toga, mozda i ne, ali meni je u zivom sjecanju Ne ponovilo se. <i></i>

[TINA2]

čitam vas pa se mislim gdja ja griješim jer sa mojim djetetom često nemogu razgovorati, neznam da li je to sad opet neka faza, ali doslovno me dovodi do ludila.<
>Znam da su djeca inače tvrdoglava, ali moj ne samo da je tvrdoglav nego i gluh, jednostavno me ne želi čuti ili začepi uši ili mi upada i odgovara i postaje prkosan. <
>Nekad imam živaca i ignoriram i ako me ne posluša uzmem ga za ruku i odvedem u sobu za kaznu, a nekad se izobličim i zagrmim da bi se sigurno sama sebe prepala i nemogu reći da mi nekad ne poleti ruka.<
><
> <
><
>Luka 06.08.1999.<
>Frano 04.10.2003.<
><i></i>

[swenova mama]

tina, kad ti sljedeci put pocne odgovarati ili zacepi usi i postane prkosan, odvedi ga u njegovu sobu ili gdje vec - makni ga od cijele obitelji- uz rijeci "ja te ovakvog u svojoj obitelji ne zelim". Pokusaj na taj nacin, obicno pali- to sam vidjela kod teta u nasem vrticu, ponasa li se neko dijete posve neprihvatljivo i one ga upozore, ali ono nastavi po svom, odvedu ga u drugu grupu uz rijeci da ga takvog u svojoj grupi ne zele. U biti, izbacis dijete iz copora. <i></i>

[eli]

nekima se usporedbe sa životinjama ne sviđaju (čopor), no meni su bliske i logične i kad analiziram svoja ponašanja iz prošlosti i ono što rade npr. mačke sa mačićima, vidim da su one u mnogočemu bile mudrije od mene.<
>i ja bi savjet za ono što mene muči.<
>kad smo vani ili imamo goste ona je divno dijete. ako smo sami nas troje pokušava me razljutiti, ali u granicama normale. kad smo same, a nešto joj
anim (najčešće uništavati stvari ili namjerno prljati) ona postane agresivna (proba me uštipnuti, ugristi, zariti nokte u lice). ponekad stane kad krenem sa pričom "bila jednom jedna curica...", no nekad je na lijepi način ne mogu zaustaviti. <i></i>

[swenova mama]

e tu ti nisam mjerodavna, ja sam prvo zaustavljala, tipa drzim ti ruke, onda pricama mamu to boli, pa razumijevanjima, pa prijetnjama /kaznit cu te/, pa kaznama... nist nije pomagalo, za neko kratko vrijeme opet bi bilo po starom. Kad sam vidjela da nist od toga, rekla sam ja cu ti vratiti. Vratila sam mu dva puta. Tek je tada prestao al to nije bas metoda za preporuciti, a bogme ni za pohvaliti se. <
>Psiholoski gledajuci ona postane agresivna jer joj
anis ono sto zeli, to je logicna i iskrena reakcija, trebalo bi porazgovarati o uzroku, promijeniti joj smjer zanimanja, reci ja to necu dopustiti zbog toga, toga i toga, mozemo li zajednicki ovo, ovo ili ovo, ti izaberi. Mozes ju primiti za rukice i reci ja znam da se ljutis jer ti ne dopustam to i to, ali ja ti to i to ne mogu dopustiti zbog toga i toga. Nastavis li me gristi/udarati/stipati, a to me boli, kaznit cu te /poslat cu te u time out, uzet cu ti igracku, izaci cu iz prostorije i sl.- to su kazen koje obicno prakticiram kod sw/.<
>Kod sw je bio problem jer bi njegova agresija proizasla ni iz cega, usred igre, sve stima, sve pet, evo njega i pocupa me krvnicki- njega je zabavljalo da ja zaurlam od bola njemu je to bilo dio igre, a mene je stvarno boljelo... Ja mu vratila, krenula od logike da muski najcesce nist ne razumiju dok im ne pokazes na njihovoj kozi. Tko zna. Nakon sto sam ga dva puta (nakon upozorenja) pocupala za kosu (ni s cetvrt snage, tek dovoljno da osjeti da to boli), prestao je... ne preporucam ti tu metodu, pokusaj s onima prije- njezina je ljutnja izrazena jer si joj za
anila nesto, ona te ne cupa, grize, stipa i sl. iz obijesti ili igre (kako je to bilo kod sw). Dijete mora znati da moze izraziti ljutnju, ali moze ju verbalizirati, primjerice, reci joj da ti kaze da je ljuta zbog toga i toga, pa cete o tome razgovarati. <i></i>

[mama courage]

ja moju klinku najčešće kad tako počne plakati za nečim, zainteresirano zapitam:"a što hoćeš? reci mi, pa reci..." postavim se tako, kao da ću joj to odmah ispunit, samo nek se artikulira, a ona se jadna onda skroz zbuni, tj. prestane plakati i razmišlja kako da mi objasni što hoće.<
><
>u posljednje vrijeme ima običaj kad nešto zašteka ili se zapetlja neka igračkica da počne vrištati od muke, ono skroz histerično i ja joj onda velim prvo da se smiri, dok joj dodajem ono što hoće, raspetljavam i sl.<
> <i></i>

[mama Draga]

Ja isto primjenjujem taktiku:<
>1. smiri se pa mi lijepo objasni šta trebaš, šta te muči i sl., a kad to ne pali, kad vrišti, baca se, plače, tuče,...<
>2. kažem joj da se makne od mene dok se tako ponaša jer da to nije po meni lijepo i da ja ne želim s njom imati posla dok se ona tako ponaša.<
>Ovo pod 2. ju gotovo uvijek takne u žicu.<
> <i></i>

[georgij]

Nikada ga nisam udarila, i MM isto. Ljudi koji nas poznaju, znaci koji poznaju i G. kazu da - da je njihov, prebili bi ga. On je svojeglav i dosta aktivan, ali ja ga takvog volim i postujem. Ne znam koja bi bila ta strasna stvar koja bi me navela da udarim onoga koga najvise ljubim na svjetu. <i></i>

[tinfran]

Quote:a nekad se izobličim i zagrmim da bi se sigurno sama sebe prepala i nemogu reći da mi nekad ne poleti ruka.<
>Takva je moja reakcija zaista vrlo rijetka, praćena je mojom grižnjom savjesti i predbacivanjima u sebi - kakva sam ja to mama. . i sl, ali postoje trenuci kad jednostavno ne pomaže ni pričanje,ni maženje,ni ignoriranje, ni kazna u sobi. Radim na sebi (a i na njima) i nadam se da ćemo riješiti i taj problem! <
><
><
><
><
><
><
><i></i>

[Buhtlica]

nikada, nikada ih nisam udarila i nadam se da nikada niti necu.<
>mislim da se time nista ne rjesava na duge staze, kratkotrajno se postigne neki mir, ali na duge staze mislim da nema koristi. <
>i moji naravno imaju dana kada im nista nije po volji, kada od jutra pocinje "necu se obuci", "necu jesti", necu, necu i necu, ali dosad smo sve situacije uspjeli rijesiti ili razgovorom ili ih ja primim pa ih molim da se smire i objasne mi sto zele, ili zitu zamolim da sjedne na svoj krevet i smiri se, pa cemo onda razgovarati i rijesiti problem. <
>ima dana kada divljaju do besvijesti, skacu po krevetima, kaucima... ne smeta mene skakanje po krevetu kao takvo, nego se bojim da se ne ozlijede. tada ne pomazu objasnjenja i razgovor, nego ih prvo razdvojim (kada je netko od njih solo, nikada ne divljaju, ali kada su zajedno a to je 99% vremena, onda jedno potakne drugoga...), posjednem i zamolim da se smire pa cemo se dogovoriti sto zele. onda se oni smire, pa npr. kazu da zele skakati po krevetu. i dogovorimo se, skakati mogu ali ako ih ja pazim, odnosno drzim za ruke dok skacu. i sve je rijeseno.<
>tako rjesavamo i masu drugih situacija, da sad ne duljim i ne objasnjavam, ali suma sumarum je da UVIJEK stvari rjesavamo razgovorom ili ako razgovor odmah ne pali, onda prvo smirivanje tako da ih negdje posjednem i molim da se smire, a onda razgovor. <
>samo da dodam da sam sama s njima od cca 8 do 17 svaki dan i da je bilo situacija da sam htjela iskociti iz koze od ljutnje, ali ipak sam se uspjevala smiriti da mi ruka ne poleti. Zita, 10.7.2002.<
>Jan, 8.11.2003.<i></i>

[LiKmama]

mi smo jos mali, al ajde da se oglasimo (pa da vidim razliku kad neko nakon godinu dana digne topic u zivot)<
>nisam, nadam se da ni necu, no to definitivno ne znaci da mi nije nikad digo tlak tak da mi je zbilja doslo da ga zveknem. desi se kad zapne za nesto da, nakon sto petsto puta ponovim recimo da se pecnica ne smije dirati a on se po ko zna koji put zaleti prema njoj dok je upaljena i otvorena, da mi zbilja dodje da ga klepim pa da vidim kak ce dirat, al se suzdrzim, odnesem ga negdje drugdje i probam (ponovo) objasnit. <
>zbilja moram priznat da nije cesto, stvarno je jako dobar i poslusan sto se nekih opasnih stvari tice, a na one neopasne mi se ne dize tlak. al velim, bumo vidli kad malo narastemo <
><
><
><i></i>

[pipi]

Nama se omaklo par puta ali apsolutno nije urodilo plodom kao ni vikanje i sl. stvari,<
><
>jednostavno kad hoće je super dobar a kad neće onda neće nikako i gotovo <i></i>