vrtic - adaptacija

[Zira]

i sama sam razmišljala o istoj stvari jer cure su sad navršila dvije godine, pa sam isto razmišljala o uvodnom upoznavanju s vrtićem, a za pravo tek na jesen. no, nakon dugih i predugih razgovora s osobama od struke, odustala sam od toga.
navodno, sad govorim uopčeno jer svako dijete proživljava različito, no predpostavka je da adaptacija traje 2-3 mjeseca, ovisno o djetetu jer tek nakon tolikog kontunuiranog razdoblja dijete se smatra adaptiranim ili ne. zato i je problem kad djeca često poboljevaju u početku, pa nikako da prihvate vrtić jer ne odrade koliko-toliko neki kontinuitet.
dakle, smatram da se tvoj noa neće sada uopče niti stići adaptirati, a unaprijed mu je već zlo od vrtića jer ga to isto čeka na jesen. možda bi imao više koristi kada bi se s tetom samo šetao do vrtića, gledao djecu kako se igraju, vidio kako roditelji djecu dovede, pa kako dođu po njih... ne znam. i sama sam u fazi upisa i imam 100 upitnika i nije jednostavno biti siguran postupaš li zaista ispravno i najbolje za svoje dijete.
ako zaista želiš prolaziti sada faze adaptacije onda dijete ne bi trebalo imati izbora, znači nema dugih rastanaka, ostajanje doma nije opcija i sl.
kako god nastavili sretno i što manje stresno

[Imge]

ja i dalje mislim da je ideja super

gledano iz perspektive djeteta - koje je, ne zaboravimo - tabula raza sto se tice ove problematike - ovo mi se cini najprirodniji nacin adaptacije na vrtic.
-dijete ne zna da nije bas ubicajeno da se 2 mjeseca ide po pola sata u vrtic
-dijete ne zna da ga ocekuje 2 mjeseca praznika
-dijete ne zna da ce od jeseni krenuti full u vrtic
- dijete ne zna sto uopce znaci full vrtic
etc, etc...
ono zna samo ono sto mu je ponudjeno.
a ponudjeno mu je da u vrtic ide polako, sa skorasnjim dvomjesecnim brejkom.
i on ce se u skladu s tom situacijom ponasati (jer nesto drugacije nije ni upoznao; znas onu - nosi dijete zeljeznicke tracnice na ramenima, pa se ljudi cude, no, kaj dijete zna kaj su tracnice..., malo parafrazirano, ali kuis point...)

hocu reci, ja vjerujem u nou .

p.s. jedino sto mene u prici smeta je to sto je dijete istraumatizirano zbog jedne druge price (vezano za njegovu alergiju/orl probleme, stolivec...) pa je on sad osjetljiviji. i zbog toga mislim da timing nije dobar. sve drugo - ideja za 5.

[mamashnita od noje]

imge je stvarno najblize onomu sto je bila ideja i onomu kako je to sada.
dakle, u devetom mjesecu vrtic mu je trebao ostati u lijepom sjecanju, kao mjesto na koje se dolazio igrati. niti spavati, niti jesti. niti je to trebao povezati s ranim ustajanjem, obavezom... icim ruznim. niti je u tom vrticu dugo boravio.
zato me to i muci. muci me sto on ima problem s vrticem gdje ga se ostavlja u najzabavnijem dijelu vrtickoga dana - kad se klinci zajednicki igraju u sobi i nakon toga se odlaze igrati van. on obozava igralista, parkove, igraonice. sve vise se pali na drugu djecu i hoce se igrati s njima. ima idealne uvjete za sve. a on tuli

[Krumpirić]

mamashnita, nemoj se ljutit al malo koje dijete od 2,5 godine ne tuli u vrtiću, moj je VRIŠTAO 5 mjeseci, a sad je najbolji tamo, teta kaže da je dobar, da se divno ponaša, da se vidi da uživa, neboj se.Jednostavno mora pregrmit promjene i ćao, što se vama nije plakalo kad ste krenuli u osnovnu, srednju, udale se...

[Rimaithor]

što se vama nije plakalo kad ste krenuli u osnovnu, srednju, udale se...

[Krumpirić]

što se vama nije plakalo kad ste krenuli u osnovnu, srednju, udale se...

e pa to, nisam tila stavljat smajlića

[melita]

Mamashnita, Noin slučaj, na žalost ili na sreću, nije specifičan već do u najmanju sitnicu identičan Zitinom. Nismo se čudom mogli načuditi kada smo je prva dva dana ostavljali u vrtiću, a ona trči unutra, sva luda od sreće. Treći dan nećkanje, četvrti dan uporno odbijanje, peti dan totalna katastrofa - drži se za dovratak, urla, neće unutra. Strašno! To je bilo u rujnu prošle godine. Onda smo zbog učestalih bolesti, pogotovo kod Valtera, gdje se sve dodatno kompliciralo, odustali od vrtića na neko vrijeme. Krenula je opet prije mjesec dana i ista priča. Svaki dan se natežemo oku vrtića, ne želi ići, plače, kuka, zapomaže... Eto, mislim da te slično čeka opet u rujnu, a da ti ne kažem da bi Noa mogao sad zalijepiti neku boleštinu (puj, puj!) i onda p.......a prije mora!
Moj savjet: drž' ga kući s čuvalicom i onda nek' giba na more. U rujnu te ionako čeka pakao adaptacije + razne boleštine koje će vas sve skupa dodatno iscrpiti.

[lastavica]

imge je stvarno najblize onomu sto je bila ideja i onomu kako je to sada.
dakle, u devetom mjesecu vrtic mu je trebao ostati u lijepom sjecanju, kao mjesto na koje se dolazio igrati. niti spavati, niti jesti. niti je to trebao povezati s ranim ustajanjem, obavezom... icim ruznim. niti je u tom vrticu dugo boravio.
zato me to i muci. muci me sto on ima problem s vrticem gdje ga se ostavlja u najzabavnijem dijelu vrtickoga dana - kad se klinci zajednicki igraju u sobi i nakon toga se odlaze igrati van. on obozava igralista, parkove, igraonice. sve vise se pali na drugu djecu i hoce se igrati s njima. ima idealne uvjete za sve. a on tuli

zaboravila si u razradi ideje ono osnonvo napisati, ostavljaš ga tamo samog, i na tome ideja pada u vodu

[Mirci]

shnita, rekoh da je zamisao bila dobra i super bi to bilo da on ne place. Ali on place. Zato bi zamisao bilo dobro prilagoditi trenutnoj situaciji. A to je - ne forsirati sada

[IINA]

To kaj ima idealne uvijete niš ne znači. Malo da karikiram:
Mislim da je svejedno ostavljala ga u Gardalandu, vrtiću ili drugdje, mora se nosit sa
činjenicom da ostaje negdje sam.

[mamashnita od noje]

da. ako se drama nastavi prekidamo s njom. imate pravo.

[Ina66]

shnita, rekoh da je zamisao bila dobra i super bi to bilo da on ne place. Ali on place. Zato bi zamisao bilo dobro prilagoditi trenutnoj situaciji. A to je - ne forsirati sada

ovako i ja mislim. a i mene već boli želudac od iščekivanja jeseni i kako će se ema adaptirati
pošalji ti dite na more i zaboravi na vrtić do jeseni

[tanjabb]

Ne bi ga ni ja silila sada. Moze ga cuvalica dok ste jos u ZG pitati bih li se htio ici tamo poigrati ili onako usput prolaze pa idu samo pogledat kaj ima, ali ne bi ga ostavljala u suzama. A ti imas cijelo ljeto da svake toliko spomenes vrtic (nemoj ga pilit time previse) jer on sad zna sta je vrtic, kako to izgleda, pa ga razgovorom mozes pripremiti na to da od jeseni MORA krenuti, bez obzira na njegovo negodovanje, ima svako pravo to, ali das mu njezno do znanja da ce se to dogoditi.

Ja u biti nisam za ciste rezove kod djece, ako ikako imas mogucnosti za to. Lukas je krenuo prosle jeseni s 3,9 godina i mi smo imali najvecu krizu u cetvrtom tjednu. Dav dana sam ga ostavila u vrticu u suzama, treci dan je isao MM i urazumio ga razgovorom jer nam nikako nije sjela teorija da se okrenemo i ostavimo ga uplakanog pa smo pokusali sve da ga kroz razgovor smirimo, MM je to uspijelo. U cevtrtak smo se Lukas i ja dogovorili da ce moci u petak ostati doma ako se mozem,o taj dan rastati bez suza i tako je i bilo. Hocu reci ne vidim nista lose ako se djetetu ponekad i popusti ALI ne u stilu da ste u garderobi vrtickoj, on urla, okrecete se i idete doma, to je jako lose, time mu zaista saljes poruku da urlanjem dodje do cilja. Nego smo mi jos dva tjedna poslije tog kriznog tjedna imali dogovor da si moze izabrati jedan dan u tjednu kad bi ostao doma i tako je i bilo, on si je unaprijed izabrao taj dan, imao osjecaj da je uvazen, a ostale dane isao u vrtic normalno. To je naravno moguce samo u slucaju ako imas mogucnost da netko taj dan bude s njim doma. Taj "bonus" dan je iskoristio 2 ili 3 puta i to je bilo to. I mislim da mu je to tada jako puno znacilo. A i imali smo na taj nacin svega 3, 4 krizna dana od kad je krenuo u vrtic.

Moje je uvjerenje da je bilo sta na silu kod djece zaista opravdano tada kad nemas druge mogucnosti, pa tako i kod polaska u vrtic. Ako imas 3 dana za prilagodbu a cetvrti dan ga moras ostaviti na 8 sati to ces tako i napraviti. Ako imas vremena da to ide sporije ne vidim razloga zasto pozurivati dijete (i sebe).

Ideja ti je dobra, ja sam uvijek za to da se dijete pripremi na neku novu situaciju u zivotu, ako je to moguce. Ja cu recimo Lukasa na jesen upisati na treninge plivanja, bit ce sam u bazenu, bez mene. I kad smo o tome pricali bio je odusevljen, sve do trenutka da ja necu biti uz njega. Onda smo par puta nakon naseg plivanja sjedili uz olimpijski bazen, gledali djecu, gledali njihove mame i tate na galeriji, pricali o tome... i sad je vec u fazi da bi odmah poceo trenirat . Vjerujem da ce do jeseni biti spreman.

Isto je bilo s engleskim. Otisao je on u ucionicu sam ali je inzistirao na tome da ja sjedim ispred u cekaoni. Cak je izletavao van i cekirao jesam li tamo kao "da ti samo nesto kazem" . Pa sam sjedila par mjeseci i sad na proljece mogu slobodno ner samo otici nego se dogodilo i da ga je npr. nasa teta odvela i ostavila tamo samog, a onda ga je necija tudja mama pricuvala dok sam se ja zurila s posla po njega. I sve 5.
Dakle moja poanta je da i djeci treba vremena da im nesto sjedne na svoje mjesto i da ako imamo mogucnosti dati im to vrijeme da je to jako dobro.

[Snježa]

Kako god odlučila evo jedan zgodan savjet - trik koji sam pročitala naravno tu na forumu a koje tete u nekom vrtiću primjenjuju: kad ide doma nek si izabere jednu igračku koju će posuditi i koju drugi dan treba vratiti

Moja je krenula sa 17 mjeseci u vrtić, i prvo sam par dana bila na kratko sa njom unutra,
pa par dana na kratko samu ostavljala... i već nakon tjedan dana je ostavljala do spavanja,
al ubrzo i na spavanju, i sve je dosta dobro prošlo (iako sam je naučila uspavljivat na ciki)
Ona je brzo sa veseljem išla u vrtić, voli svoje prijatelje i tete.
Mislim i ona je znala plakati mi na rukama pa bi je tete od mene preuzele i brzo umirile, ili bi ako bi vidjele da ide nevoljko unutra zaigrale sa nekom igračkom...

Al je svejedno poslje ljetnih praznika, dakle iduću jesen ponovo trebalo da mama bar na kratko uđe sa njom unutra
Isto joj se desi da joj jednostavno kao da dosadi ići, pa ujutro odugovlači sa oblačenjem... al onda joj pričamo šta ćemo raditi poslije vrtića... il joj pričamo kako će brzo vikend pa ćemo cijeli dan bit zajedno...
No, kad sam ove jeseni vidjela dve blizanke koje su doslovce tulile nekoliko mjeseci onda sam prezadovoljna našom prilagodbom.

[mama courage]

Dav dana sam ga ostavila u vrticu u suzama, treci dan je isao MM i urazumio ga razgovorom jer nam nikako nije sjela teorija da se okrenemo i ostavimo ga uplakanog pa smo pokusali sve da ga kroz razgovor smirimo, MM je to uspijelo.

ni ja ovo nisam htjela - ostavljati dijete da za mnom plače. al to ne znači da je uopće onda nisam ni vodila u vrtić , nego samo da sam uspijevala je tako presaldumiti u momentu da nije ni stigla zaplakati tj. hoću reći, ovako zbrda zdola... da imaš različite metode kako da djetetu olakšaš odlazak... recimo jedan je da ga tm vodi, jer i u mom slučaju mm je to bolje "odrađivao" od mene. kod njega bi mirno otišla, kod mene bi se vješala za vrat. onda sam molila tetu da dođe po nju, znači kad je predajem, da ju ova uzme za ruku (zxuji je taj fizicki kontakt bitan), da joj se tu jednu-dvije minute posveti, ako treba ju ponese, koliko god da ima posla. nisam tražila nešto ekstra, jer mislim da nam je svima taj pristup olakšao mnogo, poštedio nas stresa i suza, bio bolji nego da sam samo otvorila vrata i nju uplakanu gurnula u sobu. nisam za rezove, al se znalo i to dogoditi. nakon desetak minuta uvjeravanja, onda bih se jednostavno odlučno pokupila. ne ljutito, al bih otisla. poljubila, zagrlila, predala teti, milo pogledala. i povukla se. no, opet velim, najveći uspjeh mi je bio kad bi to sve uspjela bez da ona zaplače.... a tu se radi doslovce o sekundama, i mogu ti slobodno reći što više odugvlačiš te pozdrave ispred sobe, to je njima gore. (al o tom potom, na jesen će opet izroniti ovaj topic).

i da... sva djeca nakon izvjesnog perioda imaju taj to vraćanje u nemoguće stanje i plač. i svoj djeci je teško ponedjeljkom, a petkom ne bi ni najradije išli doma. i stvarno su tete u pravu kad vele da se oni doslovce smire u deset sekundi kad ti zatvoriš vrata. nisam vjerovala, al sam se uvjerila.

[ivana7997]

ali ok je da dijete place ako je tuzno.
kad sam to prihvatila, adaptirao se. jednostavno, razgovarali smo o tome je li tuzan ili nije kad smo isli, i najavljivao mi je da ce plakati, i dogovarali smo se koju ce tetu zamoliti da ga utjesi
popodne smo pretresali zasto je bio tuzan i kako se smirio
mislim da je lose potiskivati suze

[tanjabb]

ali ok je da dijete place ako je tuzno

Slazem se. No meni je normalno i da ga u tom trenutku mama utjesi (ako je tamo, a tamo je jer ga je dovela u vrtic), normalnije nego da ga gurne teti i ode. Jer Lukas nije htio teti uopce, gurao ju je od sebe i batrgao se, ona ga jadna sama nije uspijela savladati, na kraju sam ga ja odnjela u sobu a dvije su ga tete cupale s mene . To je bilo prvi dan i ni jednom vise! Jer ja nisam bila zadovoljna s takvim nacinom, osjecala sam se uzasno lose, djetetu kojeg sam do tada uvijek "ucila" da se moze osloniti na mamu, sam slala poruku da ga tuznog i nesretnog ostavljam. Jer to i napravis, ostavis ga nekom drugom. Zeli li to dijete u tom trenutku ili ne.
Lukas ni dan danas ne ide u vrtic onako, s gustom, nema jos svoju skvadru pa da bi jedva cekao da ih vidi. Njemu je tamo lijepo ali jos uvijek cesto zna spomenuti kako bi on radije bio doma, pa mi pricamo o tome sta mu se svidja i sta ne u vrticu... I tu ja vidim sretne dane i tuzne trenutke, sto je normalno. No onaj plac kod kretanja u vrtic nije bio plac tuge, to je bio plac straha od odvajanja, od ostavljanja. I taj plac je normalan, i taj osjecaj je normalan, no koliko god ga ja prihvatila kao normalnog jos uvijek to nije umanjilo moju potrebu da ga utjesim i smirim kad se onako ocajno drzao za mene i jecao i molio da ga ne ostavljam jer mu tamo nije lijepo. Kad ti dijete onako lijepo artikulira da tamo ne zeli biti jer mu nije lijepo ti ne mozes ostati gluh na taj njegov stav. To nikako ne znaci da zbog toga nece ici u vrtic, no pokusat ces naci nacin da mu to maksimalno olaksas.
Sad sam skrenula s teme....

[ivana7997]

da, tanja, skroz se slazem. ja sam upozoravala na onaj neciji dogovor da ce ici u vrtic bez suza. moj stariji sin koji rado suradjuje i sav je poslusan to bi vjerojatno poslusao, i gutao bi suze, a to nije dobro.

samo sam dosla jos dodati da nikad nikad nikad ne bih pristala na ono 'ajde mama bjezite dok ne vidi'

[Duga]

samo sam dosla jos dodati da nikad nikad nikad ne bih pristala na ono 'ajde mama bjezite dok ne vidi'

Sve zavisi i od djeteta i od situacije. Ja sam,recimo, prakticirala da ju najnormalnije predam teti uz poljubac i riječi "budi mi dobro... mama će doći poslije posla" i izašla. Na taj način sam par puta znatno skratila mučno opraštanje koje se pretvori u tugu i jad s obje strane (recimo, jednom sam "zeznula" i curicu uhvatila ujutro presvačiti i pričati s tetom - dala sam djetetu prostora da shvati šta se dešava i sam je rastanak taj puta bio užasno težak...slijedeći puta ju je teta odmah odvela da si naprave čaj, istovremeno smo se najnormalnije pozdravile bez velike pompe i dala sam "petama vjetra" i sve je bilo puno, puno bezbolnije.
Sad ćete me pitati, a kako znam - tako što sam izigravala voajera u grmu.

[IINA]

Nama nitko nije savjetovao da bježimo
Ali naglašavano je da rastanak bude brz, odrješit i bez odgađanja i vračanja.
I mislim da je tako najbolje. Tješiti dijete koje je jednostavno neutješno u tom trenutku, jednostavno nema smisla.
I potpis na Dugin post.

[MATEJA]

Ono što je meni bilo teško,Janin plač kod ostajanja u vrtiču.Mi smo krenuli u jesen prošle godine,i 80 % djece je plakalo,jaslice.No na svu sreću već nakon desetak dana voljela je ići u vrtić.Kako sam saznala da očekujem drugu bebu,išla sam na boilovanje,i grizla me je savjest što je ostavljam u vrtiću,a doma sam.Mm i ja smo zaključili da je nemogu ispisati,nebi imalo smisla,jedva samo dobili mjesto u jaslicama,ona se super uklopila,i obožava ići u vrtić.Prošli smo još jednu prilagodbu,a to je premještaj u stariju grupu,bilo je suza jedan tjedan,vrištala je,no sad sve .Moj savjet,nemoj ga malo dati u vrtić,pa malo ne,ako kreće neka ide,ako bude suza bit će ih prije ili poslje!

[JiA]

Snito, je l isao danas do vrtica?

[mamashnita od noje]

je. isao je samo mahnuti djeci i pozdraviti tete. pa su otisli dalje u skitnju po kvartu. pa su se vratili u vrticko dvoriste na ljuljacke kad su i drugi klinci izasli van. ali nije htio uci unutra

[cleonikky]

snito, kao sto ti rekose vecina cura gore- slazem se s vecinom:
-nemoj ga sada slati, jos jednom cete sve to morati proci
Noina prica s "kretanjem" u vrtic (upoznavanjem okoline, tete, djece) je klasicna. Prvi dan su ushiceni, nova djeca, novi ambijent, nove igracke - puno noviteta, stalno se nesto dogadja...
S druge strane kad shvate (individualno kod svakog djeteta- moze biti treci, cetvrti dan, sljedeci tjedan) da su "sami" (nitko od clanova familije ili tete cuvalice) pocinje drama.

Adrian je krenuo s tri godine i prva dva dana super, a sljedecih mjesec dana su bili srceparajuci za nas oboje. Bilo je dana kada bi mi vristao dok sam ga "ostavljala" (kako ovo okrutno zvuci )"mama ja te volim, ne ostavljaj me ovdje!" Ne moram naglasavati da smo ja ili MM s njm provodili po par sati svaki dan za vrijeme njegove adaptacije.
I netko je vec rekao: sto krace zadrzavanje, obecanje da ces doci po njega, da ga volis, poljubac i bye-bye. Boze, tesko je, kad se samo sjetim kako mi je bilo grozno, ali prodje. Ja sam se ozbiljno nosila mislju da ga povucem iz kindija jer je on imao s kim biti (moji roditelji) ali smatram da oni u toj dobi trebaju drustvo vrsnjaka, da je vrijeme da pocnu usvajati "social skills", vrijeme za predskolske aktivnosti u grupi....

[iris]

uz sve vec receno samo da ti kazem da Vanja evo vec drugu godinu zavrsava i jos uvijek kad prepricavamo dan cesto kaze kako joj je najgore sto je taj dan morala ici u vrtic

a normalno ulazi tamo, komunicira s drugom djecom, ne place i ne buni se, pjeva, plese, tete su joj jako dobre, cak u zadnje vrijeme i prepricava ponekad sta je bilo . Hocu reci, ni kad vrtic nije trauma postoje djeca narocito u toj dobi kojoj mozda nikad to nece biti veselje.
Svi mi se nadamo kako ce njima biti super i kako ce biti veseli i poletni no istina je da je to za vecinu djece zaista ono sto je za nas posao - nesto sto se mora odraditi, nekad sa vise nekad sa manje veselja.

Lena npr ide trecu godinu i tek ovu ulazi u prostoriju bez zadrske. I tek sad ima nesto sto nalikuje na pravu ekipu koja nadilazi samo ono vrijeme sto su tamo.

Zelim reci da nije uopce realno da od djeteta koje je naviklo na svoje gnijezdo i posvecenost koju dobiva doma i od cuvalice ocekivati da s veseljem uleti u neku novu situaciju u kojoj najednom oko njega zuji jos 15 takvih klinaca, neka nepoznata teta mu se moze posvetiti po par minuta, novi prostor i novi ritam. I da to potraje kad skuzi da to nije samo igrarija nego da mora svaki dan tako. Koliko nas odraslih se osjeca ugodno u takvim situacijama, a kamoli ti mali tintilinici.

Uz sve ono sto sam se nagledala u vrticu ovih godina u dane adaptacije ja mislim da vama ide odlicno.

[IINA]

cleonikky, rasplakala si me

[mamaDEA]

Ja sam se ozbiljno nosila mislju da ga povucem iz kindija jer je on imao s kim biti (moji roditelji) ali smatram da oni u toj dobi trebaju drustvo vrsnjaka, da je vrijeme da pocnu usvajati "social skills", vrijeme za predskolske aktivnosti u grupi....

i ja sam tako mislila i dobro da ga nisam povukla.
naše iskustvo: cijela prva godina vrtića je bila jedna duga i teška adaptacija, bilo je po mjesec dana dobro, ali onda dođe onaj period kada od navečer kuka da neće ići u vrtić. sve ovisi o djetetu, ima ih koji se brzo adaptiraju, neki uopće ne trebaju adaptaciju, a nekima traje, kao što rekoh, i godinu dana.
i samo da kažem da smo mi jakova dugo vodili u vrtić u popodnevnim satima kada nije bilo nikoga na igranje da se upozna sa terenom prije nego krene, ali moram priznati da to nije urodilo plodom, barem ne onako kako sam si ja zamišljala.
dakle, i moj savjet ti je da ga sada ne vodiš jer se ne isplati sve prolaziti dva puta.

[franika]

A sta kazete na dijete koje potpuno blazirano, bezvoljno, blijedo ostavljate u vrticu, koje se niti ne okrene za vama da vam mahne vec mehanicki kao robot odlazi u sobu, prepuno neke unutarnje pregoleme tuge i izraza lica koje kao da govori "pomirio sam se sa svojom tuznom sudbinom" a kada dolazite po njega zateknete ga u istom takvom rapolozenju: uopce vam se ne razveseli, isto onako mehanicki i bezvoljno odlazi u garderebu obuci se te bez pozdrava, tupo gledajuci ispred sebe odlazi iz vrtica kao da ne primjecuje nikaoga oko sebe-ni mamu, ni tete ni drugu djecu...i tako mjesecima! I samo koji puta od stresa na putu do vrtica povrati! Vjerujte, ja sam sa svojim F. dozivjela upravo to-kada je krenuo u vrtic sa 3 i pol godine...jos me i sada stegne u zelucu kada se toga sjetim.....uzas jedan!

[mamaDEA]

franika, sjećam se tvojih postova na tu temu i stvarno mi se zarezalo. tuga, pregolema i tebi i njemu.

[cleonikky]

ja sam tako mislila i dobro da ga nisam povukla.

i meni je sad drago da smo pregrmili taj grozan period adaptacije, jer sam tako sretna kad dodjem po njega a on mi sav ponosan pokazuje njegove radove, ili me upoznaje sa nekim novim frendom s kojim mu je super, pokazuje mi sta su radili taj dan, hvali se ovim ili onim....vidim da naprosto uziva biti u drustvu svojih vrsnjaka a kako je samo ponosan kad ga teta meni pohvali na kraju dana

jucer nije isao u kindi jer je nesto smrkav, a utorkom inace ne ide (jedini dan kad ne ide) tako da je to s vikendom ispalo 4 dana bez kindija. Vec je izludio i jedva ceka da sutra ide, sad me opet pred spavanje pitao da mu potvrdim da sutra ide u kindi. Sav je bio sretan jer ce vidjeti svoju curu- ah te vrticke ljubavi.

Franika- vasa prica mi zvuci jos strasnije- jer tvoj F. to ocigledno nije ispoljavao kao vecina- sto je ustvari puno gore za njega.