Tesko odgojiva djeca

[LiKmama]

drugim rijecima: ne vjerujem u pojam "tesko odgojive djece" - sva su djeca lako odgojiva ako upiknes pravu metodu

sva poenta svega sto sam rekla i jeste upravo u ovoj recenici.

svi mi gledamo iz vlastitog ugla i samo iz tog, zato i kazem "sit gladnom ne vjeruje"....

citirala si mene i odgovorila to sto si odgovorila.
nevermind.

[moj(a) djeca(k)]

Sorry, ocito se radi o malom nesporazumu. Naime, nisam shvatila da si replicirali na post koji sam napisala 15.07. Razumjela sam iz tvoje replike da si se osvrnula na post pisan 16.07. Zasto???
Pa valjada zato sto si se nakon spornog dijela mog posta (15.07) javljala na ovaj topicu jos pet puta (a i ja sam se javljala par puta iza toga).

md, ja ne znam zasto ti mislis da sam ja u toj prici "sita.
vidis me negdje kako dolazimo iz setnje, ja otvaram vrata od kuce, a moji djecaci, drzeci se za ruke i pjevajuci do, a deer, a female deer veselo uskakuju unutra? ne, ozbiljno, scena kakve opisujes smo imali i imamo od obojice i ja ih uopce ne dozivljavam kao neki problem nego kao nesto potpuno normalno.

Logicnim slijedom mislila sam da se gore napisani dio odnosi na post iz 16.07. u kojem apsolutno nije bilo niti jedne prozivke na tvoj racun i u kojem sam o "sitom i gladnom" pisala opcenito, misleci pri tome najvise na sebe, pa onda tek na sveopce pucanstvo.

[zeljka35]

Moj djecak, tvoj djecak me po mnogocemu podsjeca na mog djecaka.
Bio je svojeglav od rodjenja. Nije htio sisati i doslovno je mrstio lice i pljuvao s gadjenjem bradavicu iz usta. Nisam mogla vjerovati da je novorodjence kadro tako pokazivati svoju volju. Nije sisao, tezina opadala, on imao tesku zuticu i nece sisati. Na kraju su ga morali natakati adaptiranim mlijekom kako bi mu se popravila krvna slika i na jedvite jade izasli iz bolnice.
Kod kuce se nastavila borba. Nece sisati. Probala sam i izdajati, on urlao od gladi danju i nocu dok mi nije patronazna rekla "sad je dosta" i nakon 3-4 tjedna mojih upornih nastojanja da doji, popustila i pocela ga hraniti na bocicu.
I tako je to pocelo i svoju volju je nametao uvijek burno. Najgorih faza se sjecam do njegove 3. godine.
Isti onaj primjer s urlanjem svaki put kad se iz parka ide kuci. Pa legne na zemlju, pa se ukoci da ga ne mozes nositi. Probala sam ga ostaviti samog i skrila se iza grmlja, nije ga se ni najmanje dojmilo sto se cinilo da je pola sata u parku sam samcat.
Docek Djeda Mraza kad je imao 2,5 godine dan danas prepricava cijela moja firma. Od stotinjak nazocnih jedino moj sin se penjao na binu, rusio scenografiju, nakon predstave bacao se na Djeda Mraza preko reda, pri tom ruseci fotografe. Poklone su cuvale hostese i on se bacio na njih (poklone od sve djece u dvorani), legao preko njih, uhvatio se za njih noktima i urlao sve je moje, moje, moje....a ja i 3 hostese smo ga doslovno cupali s njih i pri tom cijepali celofane u koje su upakirani. Prestrasno! Svi su me osudjivali, svasta mi dobacivali, bilo je na rubu incidenta. Ja poslije toga cijelu noc nisam spavala.
U parku je uvijek, bas uvijek opstruirao sve djecje igre (a i dan danas je tome sklon). Uleti medju djecu koja igraju nogos i raspucava im loptu na sve strane. Na toboganu bi legao preko njega i ne bi dozvolio djeci da se spustaju...i bla, bla...mogla bih dalje nabrajati. Znala sam doslovno u praku sprecavati zene da ga naguravaju, urlaju na njega, cak udare.
Kasnije su slijedili problemi s vrticem. Kad se crta, on igra loptu. Kad se igra loptom, on crta. Kad se spava, on cita, kad se cita on bi jeo. I uvijek bas uvijek kontra svih. Totalno neprilagodljiv i asocijalan. Vrticke tete su mi priznale da ni jedna metoda nije upalila i pustile ga da radi po svom, to je bio jedini nacin da se one mogu posvetiti ostaloj djeci.
Posjecivala ga je vrticka psihologinja (tete je zvale) i ona je ustvrdila da on odlicno suradjuje i voli individualan rad, ali ne funkcionira u grupi. Uputili me na bolnickog psihologa.
Taj je iskljuvio hiperaktivnost, a testovima ustvrdio da je kao trogodisnjak intelektualno na nivou petogodisnjaka. Ustvrdio je da je on normalno, zivo dijete, a problemi prenapuhani.
Kad je krenuo na sport (isti problem imamo i dan danas, a on ima 8 godina), svaki put su nas obzirno zamolili da ga ispisemo jer opstruira rad cijele grupe.
Kad smo pokusali primijeniti time out metodu, to je bio potpuni fijasko. Demolirana soba, razvaljivanje vrata koje je trajalo po 20-ak minuta, rezultat nula. Samo dodatno isfrustrirano dijete. Sve vrste ucjene i kazne bile su kod njega potpuno neucinkovite. Cim u dijelicu mozga shvatio da ga ucjenjujes, on bi okrenuo plocu. Kad bih mu zabranjivala crtane, on bi mi pruzio daljinjski i rekao "dobro". I sve u tom smislu.

Mogla bih pisati do prekosutra sto sam sve s njim dozivjela, a vjerujte niti MM niti ja nismo popustljivi, a kod njega smo jako pazili da u odgoju budemo dosljedni.
Ove godine je krenuo u skolu. Promijenio 2 uciteljice. I jedna i druga prvu recenicu koju su mi izgovorile da informacijama bila "znate, on je zaista poseban".
I je. Tezak do boli. Tvrdoglav do ludila. Ego do neba. Bucan, nametljiv, naporan. Vjecito gundjalo i izraziti individualac. Skidam kapu tko s njim provede sa smjeskom jedan jedini dan. Ali tjesim se, da ce se sve te osobine jednog dana pokazati u pozitivnom ozracju i da nece svojom osobnoscu samom sebi nanositi stetu nego da ce mu one jednom biti od koristi.

Kasnije nam se rodio mladji sin koji je susta suprotnost. Blag, umiljat, razuman, manje dinamican. Neusporedivo! A Darjan mu je brat kakvog samo moze pozeljeti. Nikad nije bio ljubomoran, uvijek mu popusta i odnosi se razumno i pokroviteljski prema njemu.

Svaka cast kome se ovo dalo citati, ali nadam se da se pronasao netko tko prozivljava ili je prozivljavao slicnu nocnu moru.

[franika]

Iscitala sam vas pazljivo, i kao sto vec znate i moj F. je spadaO (naglasavam u proslosti jer je sada puuunoo bolje) u djecu kao klinci od Mog djecaka i Zeljke 35, i mi idemo kod iste psihologice kao i M. od Patkice i mogu u potrpunosti potpisati ovo kaj je patkica rekla:

to misljenje, i rad s njime (nas kao roditelja i njen kao strucne osobe) bazira se na njegovoj disproporciji u emotivnom i intelektualnom razvoju. Sto je vjerojatno najcesci razlog za probleme u ponasanju tj. djeca koja pokazuju teskoce takvog tipa najcesce imaju takvu nekakvu disproporciju.
Kad se nekoliko "razina" razvoja razvija podjednako, bude sve vise manje uskladjeno i ide nekim logickim i ocekivanim tijekom. Kad je jedan dio razvijeniji (ili slabiji), ima vjerojatno nekih odstupanja i teskoca. A kad su dvije razine strahovito udaljene jedna od druge - jedna izrazito visoka a druga izrazito niska, dolazi do velikih problema. Pa kad otprilike u tijelu petogodisnjaka imas nacin razmisljanja sedmogodisnjaka a reakcije i osjecaje trogodisnjaka, ne moze bit dobro, kako god da okrenes.

Moj F. u dobi od 2, 3 god: valjanje po podu iz cistog mira nasred ulice, spustanje na koljena nasred pjesackog prelaza, opsjednutost nozevima, lijekovima, kemikalijama, upaljacima, cigaretama, udaranje mene, MM-a bake, djeda, brabaka ali ne i druge djece....

Moj F. u dobi od 4 god...psovanje u parku, vristanje da su sve sprave u parku samo njegove i da mrzi svu tu djecu koja mu smetaju na NJEGOVIM sparavama, slanje u PM bakice koja ga moli da malo i njenu unucicu pusti na ljuljacku ( a na kojoj on sjedi bas iz inata...), asocijalan, mrgud u odnosu na drugu djecu, neprilagodljiv...

a s druge strane nevjerojatno sarmantanan, pricljiv, simpa kada to njemu odgovara, bistra glavica ali stalno u svom filmu, emotivno introvertiran do bola... i da ne nabrajam dalje....

Krenuli smo tada psihologu sa njim, odgovor je ukratko bio ono malo prije citirano od Patkice, kupila sam tada knjigu od Greenspana ( u nadi da cu tu pronaci barem malo utjehe i pokoji savjet) i on zahtjevnu djecu dijeli u 5 grupa:

1. preosjetljivo dijete
2. povuceno samozaokupljeno dijete
3. nepazljivo dijete
4. aktivno/agresivno dijete
5. prkosno dijete

Moj Fran je bio kombinacija 2. i 5. mada bez ovog "povuceno": dakle samozaokupljeno prkosno dijete

Tipicni njegovi odgovori na neka moja upozorenjada to ne radi jer se moze ozlijediti, zavrsiti u bolnici, su tada bili: Bas se HOCU ozlijediti, bas HOCU zavrsiti u bolnici, bas HOCU da me boli...." itd. itd..

Nika i Fran: oboje moji i MM-jevi geni, isto odgoj, isti pristup: dva sasvim razlicita djeteta: jedno komplicirano i tesko razumljivo do bola a drugo tipicno klasicno super lako odgojivo dijete sa kojim sve savrseno funkcionira...tako sam tada gledala na stvari...No kako odrastaju,jedno uz drugoga, ipak sve vise primjecujem i kako oni sa svojim karakterima ipak jako utjecu jedan na drugoga..kako Fran uz Niku postaje meksi, obzirniji, prilagodljiviji, strpljiviji, obazriviji, tolerantniji, a ona uz njega manje plaha, manje bojazljiva, odlucnija, uci se bolje izboriti za svoja prava.

Fran sada? Napredovali smo divovskim koracima zadnjih godinu dana: emocionalno je dosta sazrio, smanjila se ta razlika izmedju intelektualne i emocionalne zrelosti, nadam se da ce u ovu godinu do polaska u skolu to jos napredovati, naucio je sto znaci postivati tudje zelje, tudje osjecaje, nije bas uvijek sve samo "me, myself and I", jos steka u tome da i dalje uglavnom slusa sebe a slabo sugovornika, no naucio je procjenjivati tko mu je prikladno drustvo za igru (jos proslo ljeto je jurcao po parku za 8, 9 godisnjacima i uopce nije kuzio da ga oni cijelo vrijeme zezaju...bilo mi je tuzno za gledati), kuzi pojam "imati prijatelja" u smislu da mu je do nekoga stalo kao osobe a ne samo jer taj netko ima nesto sto i njega zanima...

Ipak polako i s vremenom sve dolazi na svoje, no da sam imala samo Niku nikada ne bih znala cijeniti cinjenicu da je to sada tako, jer nikada ne bih prosla sve ovo sto sam sa njim prosla i valjda bi se i sama iscudjalvala roditeljima ovakve "teske" djece.

[mama courage]

ja bih predložila da patkica iz sveg ovog što je na ovom topicu napisala sastavi jednan poučan tekst o (svom) teško odgojivom djetetu i da se to objavi na portal ili posebice na ovom pdf-u. jer mislim da bi takva jedna priča jako pomogla majkama u sličnoj situaciji. naravno, ako ona to želi.

[zeljka35]

Moj je definitivno prkosno dijete.
S 4 godine je imao fazu da zeli hodati samo bos. U gusto naseljenom podrucju gdje smo zivjeli to je bilo apsolutno nezamislivo. Po cijele noci mladez pije i razbija, tako da je cijelo naselje plivalo u razbijenom staklu, posebno djecja igralista gdje bi se okupljali. Iz pjescanika su virili komadi razbijenih boca, a moj sin insistira da mora bos.
Moje borbe da mu obujem sandale trajale su po pola sata dok bi mi drugo dijete za to vrijeme urlalo u kolicima. Ljudi bi izlazili na prozore, okupljali se, gledali u nas...svaki dan sam cekala kad ce netko pozvati socijalnu sluzbu takvi histericni napadi su to bili. Na kraju sam za savjet pitala strucnjaka jer je taj problem postao nerijesiv i neizdrziv. I dobila odgovor: PUSTITE GA DA HODA BOS, DA SE IZREZE I PO CIJENU DA ZAVRSI NA SIVANJU. ON JE DIJETE KOJE CE UCITI SAMO IZ OSOBNIH LOSIH ISKUSTAVA.

[Buhtlica]

kod nas bih Z. svrstala u "laku", a J. u iznimno "tesko" dijete.
nema on bacanja po podu, ali vristanja nam zato ne fali.
svjezi primjer od jucer.
nas 4 u autu, idemo u apoteku, J. i ja izlazimo iz auta, Z. i mm ostaju u autu. obavimo sto trebamo, vracamo se u auto, J. sjeda u sjedalicu, vezem ga i zatvaram vrata. sjedam na svoje sjedalo, mm krece. J. se pocne derati da je on sam htio zatvoriti svoja vrata. objasnjavam da ja to nisam znala jer mi nije rekao i da sad ne mozemo nasred ceste stati, da mu ja vrata otvorim pa da ih on zatvori. urlanje iz petnih zila do doma. hdb to je bila voznja od 2 minute.
nece uci u kucu, navlaci me za majicu, hoce da on i ja sjednemo u auto, da ja upalim auto, vozim se do sredine nase ulice, da stanem, izadjem, otvorim mu vrata, pa ce ih on zatvoriti, i onda se dovezemo natrag do kuce.
pitam ga hoce li sam uci u kucu ili da ga ja odnesem. odgovora nema, samo urlanje. unosim ga u kucu. pritom se ludjacki bacaka te ja primam dva krasna udarca cipelama. (slucajno u tom mlataranju). nece skinuti cipele. mi smo svi vec u kuci. urlanje i opet urlanje. stoji u hodniku. lijepo kazem da nek skine cipele i udje u kucu. lupa po vratima i bas hoce da ja dodjem i stanem na tocno odredjeno mjesto u hodniku te da ce on onda skinuti cipele. povuci, potegni, potegni, povuci, napokon se nakon 10 minuta mog mirnog objasnjavanja (a iznutra kipim i najradje bih se samoubila taj cas) on smiruje.
"znam da sam te naljutio, ali sada cu te lijepo zagrliti i nadoknaditi to svoje ruzno ponasanje" - kaze decec.

izbjegavam situacije koje bi mogle izazvati takve reakcije, ali masu njih je nemoguce predvidjeti. ne znam ja sto ce njemu tocno pasti na pamet i izazvati urlikanje.

objasnjavam ja i objasnjavam, molim, kumim, bogim, preklinjem, nudim mito za lijepo ponasanje, prijetim bacanjem omiljenih crtica u smece (da, da, dvaput sam i primijenila tu metodu ), ali on ne cuje. to ne dopire do njega.
milijun puta molim da se mirno pojede obrok, ali on se dize od stola i dize i dize 273 puta. nista ne pomaze.
ako kazem da cu mu baciti crtic u smece ako se ne prestane ruzno ponasati, on meni kaze da ce on onda meni sve stolice potrgati, pa necu imati na cemu sjediti.
odustala sam od te metode.
razgovaram i razgovaram, ali vec sam na rubu, na R-U-B-U.
uvijek i sve mora biti kako si je on zamislio. bas tako i nikako drugacije.

[viki]

- hm, čitam patkicu i kao da čitam svoje misli, mogu gotovo sve potpisati, osim griženja, mi smo pak imali neke druge "momente" (blago rečeno)
- kod J. postoji strah od separacije koji je trebao proći s 4. godinom, i vjerojatno manjak samopouzdanja, strah od novoga... s druge strane, imao je na testiranju za školu neke druge rezultate nadprosječne
- a bio je zadnje dvije godine na skijanju s vrtićem i još 5 dana u gradu mladih i nije bilo nikakvih problema
- ali evo baš neki dan priča mi baka (klinci su na moru s njom) kako su išli na jedan rođendan i stariji neće ni ući u kuću, a mlađi se družio, najeo, zabavio
- J. je čekao ispred kuće, došao doma gladan i na kraju zaključio: pa baš sam mogao ići na rođendan ajde i to je pomak, pa makar i u mišljenju

[medo14]

vrlo zanimljiva tema. Obzirom da (ja to mislim ) da nemam tesko odgojivu djecu, voljela bih ipak o toj temi vise nauciti. Naime kad opisujete neke dogodovstine svoje (tesko) odgojive djece, nama "promatracima sa strane" je cesto tesko dokuciti da li se radi o neadekvatnom odgoju roditelja ili tipu tesko odgojive djece.
Bas u svojoj okolini imam jednog malog koji po ponasanju u npr. parkicu slicno se ponasa opisanim vasim primjerima, do sad mi je on djelovao kao dijete kojem roditelji nisu postavili jasne granice, mama mi djeluje pomalo djetinjasto a tata je uvijek zaposlen, nikad ga ne vidim s njim. I bas moj mali se zeli intenzivno druziti s tim deckicem. Moram priznati da sam se uveliko trudila prorijediti druzenja s tim mali jer sam smatrala da je mali onak fino receno "neodgojen", ipak se radi o 5-6 godisnjacima. Obzirom da se njegova mama nije potrazila strucnu pomoc (niti ne pokazuje zelju za tim) ostalo je na tome kako ona kaze da je mali zaguljen i svojevoljan (ono sto zeli zeli, sto ne zeli nema sanse da ga nagovoris).
Sto hocu reci? Svaki roditelj za sebe zna koliko je ulozio truda u odgoj svoga djeteta, netko se stvarno maksimalno trudi i vjerujem da ce kad tad vidjeti pozitivne rezultate, mozda malo kasnije nego kod tzv. malo lakse odgojive djece. Mislim da ne postoji lako odgojivo dijete (odgoj djeteta je jedan dugotrajan proces, neki poteskoce i problemi se ispolje na pocetku, a neki malo kasnije kad im se ne nadas). Zivot i odgoj djeteta nije jedna ravna linija. A biti ce i dalje roditelja koji ce tvrditi da imaju zaguljeno ili tesko odgojivo dijete a ustvari se radi o losem roditeljskom odgoju.
Molim cure, da ne shvate osobno, jer ne pisem to na temelju ovog sto ste napisale do sada, dapace mislim da se iznimno trudite i da cete izaci kao pobjednici u ovoj vasoj borbi.

[Mirci]

mc, odlicna ideja . Patkice?

[watani]

jel meni nesto promaklo, ili sve ovdje pisu o svojim “tesko“ odgojivim djecaciam?
jel ima koja djevojcica koju bi mogle nazvati “tesko“ odgojivom?

neki dan sam nakon jednog posta razmisljala o tome kako je bilo odgajati djecu prije 500, 1000godina. bilo je i tada takve zahtjevne djece, ali tada se agresija kod djecaka poticala, bila je pozeljna jer je to znacilo da ce biti dobar u borbi i moci obraniti sebe i obitelj. da se izbori za sebe. i sve tako. oni koji nisu bili takvi zivahni zavrsili bi (pretpostavljam) ne kao ratnici vec svecenici, filozofi, umjetnici.
a danas ih zapravo “sputavamo“, ucimo ih na suzivot i toleranciju jer su danas to drustveno prihvatljive vrijednosti.
neke su stvari zapisane u nasim genima, poslijedica evolucije, i nije tako lako promijeniti nekakve osobine i ponasanje koje su nam mogu reci urodjene, a poticane nekoliko miliona godina. sad bi mi maltene preko noci mirnog krotkog, odgojivog djecaka (jer ipak su djecaci kao “tesko“ odgojivi u vecini).

[eli]

watani, po pričama mama sa više djece curice su puno teže odgojive od dečića, iako većinom manje živahne i manje agresivne. one su tip tvrdoglave svađalice koje ne prihvaćaju autoritet i nikad zadovoljne odgovorima koje dobiju na svoje "zašto". moja je teško odgojiva, ali teška samo meni, drugdje funkcionira savršeno jer "prati i dobro čita" tuđe emocije i karaktere i brzo skuži što gdje prolazi.

[anlan]

watani, po pričama mama sa više djece curice su puno teže odgojive od dečića, iako većinom manje živahne i manje agresivne. one su tip tvrdoglave svađalice koje ne prihvaćaju autoritet i nikad zadovoljne odgovorima koje dobiju na svoje "zašto". moja je teško odgojiva, ali teška samo meni, drugdje funkcionira savršeno jer "prati i dobro čita" tuđe emocije i karaktere i brzo skuži što gdje prolazi.

x


i potpisujem moj djecak i zeljku 35 u onom dijelu o dojenju tek rodjenog djeteta. jos mi je tesko povjerovati da je vec tada iskazivala tako jaku volju, a u razlicitim "situacijama" uvijek se prvo sjetim toga.

[watani]

po pričama mama sa više djece curice su puno teže odgojive od dečića

i patkica, i franika, i buhtlica imaju i curu i decka, a zale se na decke

[eli]

ima različitih situacija, naravno.
ove o kojima ja govorim imaju već veću djecu pa su prošle puno više toga nego mi sa predškolarcima i kažu da su dečki jednostavniji, a cure za dušu ispustiti od silih pregovaranja i uvjeravanja.
naravno, sve je više od osobe do osobe nego do spola.

[Buhtlica]

watani, po pričama mama sa više djece curice su puno teže odgojive od dečića, iako većinom manje živahne i manje agresivne. one su tip tvrdoglave svađalice koje ne prihvaćaju autoritet i nikad zadovoljne odgovorima koje dobiju na svoje "zašto". moja je teško odgojiva, ali teška samo meni, drugdje funkcionira savršeno jer "prati i dobro čita" tuđe emocije i karaktere i brzo skuži što gdje prolazi.

nema sanse. sa Z. se sve rijesi mirnim dogovorom. ni pod razno nije svadjalica koja ne prihvaca autoritet.

[eli]

super. možda se i brat ugleda na veliku seku.

[Buhtlica]

iz tvojih usta...
da je neko sr... u pitanju, odmah bi se ugledao, ali ove pozitive kao da muhomlatom tjera od sebe.

[Hajdi]

Imam dvije cure i dečka i definitivno s curama imam više posla i zahtjevnije su. Ne smatram ih teško odgojivim iako imamo svojih poteškoća.

[ivana7997]

moje obje sestre imaju curice (jedna osim curice ima dva decka) i kazu mi da nemam pojma sto znaci imati djecu - ja imam dva decka

[watani]

Imam dvije cure i dečka i definitivno s curama imam više posla i zahtjevnije su. Ne smatram ih teško odgojivim iako imamo svojih poteškoća.

ja sam mislila upravo na one koje smatramo “tesko“ odgojivima.

[moj(a) djeca(k)]

Moj djecak je definitvno u kategoriji preosjetljivih i hiperaktivnih malisana. Uz to je i svojeglav, jako uporan, previse (raz)mazen...no, meni je sve to, vise-manje "normala".
No, cinjenica je da je sa njim svaka i najobicnija radanja komplikovana...Oblacanje, jedenje, spavanje...igranje.I zahtjeva puno ne samo psihicke, nego i fizicke snage.

Na sve ovo vremenom sam navikla i ne bih ga ovakvog kakav jeste mijenjala ni za sto na svijetu- jer, moram biti iskrena, dio te (komplikovane) genentike naslijedio je od mene.
On je moj posebni dar od Boga i jako sam sretna sto sam bas ja izabrana da budem njegova mama. Zbog njegove posebnosti i sama se osjecam posebnom.

Ono sto mi smeta najvise smeta a tice se njega je je stalno prisutni strah.
Strah od samopovrijedjivanja.
Djecak je uz svoju prenaglasenu hiperaktivnost, izuzetno radoznao i sve ga zivo zanima. U toj mjeri da se ja gubim od straha...

Itaj strah...me izludi. Znam da vecina majki ima identicne strahove, ali....

Evo jucer je nakon svega 10. minuta provedenih vani i vratio sa sav izgrebanog stomaka (drugi put u zadnjih 15. dana "isprao" je cijeli prednji dio od vrata do stomaka), da ne govorim kako je svaki dan iz vrtica stizao sa masnicama, ogrebotinama, ili cestim istrcavanjima na najprometnije ceste....

Svake sec moram paziti na njega jer u suprotnom...ne smijem ni razmisljati....uostalom vec nas je jedan (ali bukvalno jedan) trenutak nepaznje doveo do pozara u stanu, a isto tako i njegovog nestanka na jednom od najvecih aerodroma svijeta....i da ne nabrajam.

[moj(a) djeca(k)]

eli, ima na Iskonu jako interesantan tekst (davno sam ga citala, pa me mrzi pretrazivati) pod naslovom Majke sinova krace zive

Radi se o istrazivanjima koja su bila zasnovana na crkvenim knjigama, i mislim da je period pracenja "te pojave" bar 300. godina. Ako me sjecanje dobro sluzi, radilo se o ozbiljnom istrazivackom radu, a rezultati su bili da majke sinova krace zive (daj Boze da su pogrijesili ).

Nadam se da ce neko pronaci taj clanka???

Izuzetak ne cini pravilo, tako cu se sloziti da ima i djevojcica tesko odgojivih. Ali u period odrastanja o kojem pricamo, mislim da su djecaci u vecini.

Evo vec sam u ranijem postu priznala da je komplikovane gene moj djecak naslijedi bas od svoje mame.

[patkica]

Ja bih rekla da je vise djecaka al u tom uzrastu, mada ne bih rado generalizirala. Isto tako ne mislim da ce to tako (govorim za osobni slucaj) zauvijek biti . Kad sam izrazila svoje strahove psihologici a vezano za jednogdanadocicemoido PUBERTETA, utjesila me prilicno smireno da M takav kao mali uopce ne mora znaciti da ce biti problematican u pubertetu (jer sam ja rekla - ak je sad ovakav, kakav nas pakao ceka za par godina???), dapace, da je vrlo moguce i cesto da tako teska djeca u predskolskoj dobi prodju kroz pubertet zacudjujuce smireno i pristojno. Tipa - odradili su svoje kao mali (a mozda je samo stvar u tome da su roditelji kao npr. mi toliko istrenirani i nauceni na probleme, da im navika na sve to daje dojam da pubertet nije nista strasnoga ).

Isto tako, S je sada, u skladu sa svojim uzrastom lagana u smislu da nije komplicirana (znaci, nije s njom sve cvijece i drvece, al probleme koje prolazimo gledam kao normalnu stvar koju prolazim s obzirom da je rijec o trogodisnjakinji), al sam svjesna da ce doci maca na vratanca. Bar ako bude na mamu, koja je bila divno prilagodljivo dijete al je zato kasnije bila ufffffffffff.

[sany]

patkice, ovo - odradili su to kao mali, je bio moj brat, kao mali puno problema, a u pubertetu totalno povucen i miran, ozenio se i jos uvijek je miran

tek sam sad vidila ovaj topic
moja definicija bi bila da imam zivahnu djecu, i to je svako od njih zivahan na totalno drugi nacin, da, i to je moguce..
evo za mame djecaka, mozda malo pomogne, naime upravo citam Odrastanje Kaina, dobra je knjiga

[moj(a) djeca(k)]

Ja bih rekla da je vise djecaka al u tom uzrastu, mada ne bih rado generalizirala. Isto tako ne mislim da ce to tako (govorim za osobni slucaj) zauvijek biti . Kad sam izrazila svoje strahove psihologici a vezano za jednogdanadocicemoido PUBERTETA, utjesila me prilicno smireno da M takav kao mali uopce ne mora znaciti da ce biti problematican u pubertetu (jer sam ja rekla - ak je sad ovakav, kakav nas pakao ceka za par godina???), dapace, da je vrlo moguce i cesto da tako teska djeca u predskolskoj dobi prodju kroz pubertet zacudjujuce smireno i pristojno. Tipa - odradili su svoje kao mali (a mozda je samo stvar u tome da su roditelji kao npr. mi toliko istrenirani i nauceni na probleme, da im navika na sve to daje dojam da pubertet nije nista strasnoga ).

bas takva su iskustva drugih nama jako bliskih prijatelja i srodnika, ciji su djecaci vec davno odrasli.

[watani]

eh, sad : neki su teski u predskolskoj dobi, drugi u pubertetu...neki vise, neki manje...i zapravo ispada da niti jedno dijete nije 100% “lako“ odgojivo, tj da svi u nekom svom razvojnom periodu budu “teski“, zahtjevni.

zapravo, dobra vijest za roditelje ovih zahtjevnih preedskolaraca: vi bute prije to odradili; ove sa “lako“ odgojivom djecom tek ceka veselje

da, mozda je zaista stvar u tome da nas istreniraju, pa nam pubertet kod ovih prvih ne djeluje tako frustrirajuce. a ovi drugi nas iznenade
i onda, sve se zapravo (ponovno, kao i u svemu) svede na to da je vazno kakva su bila nasa ocekivanja o roditeljstvu, i ovisno o njima nam odgoj nase djece predstavlja poteskocu, ili ne.

[franika]

Eh da! Ja sam bas prije kojih pola godine bas postavila topic na temu moga hahara-da mi se cini da je u nekom "malom" pubertetu! Ak je on to sada odradio pubertet....aleluja! Mada...gledajucu MM-a kakav je bio u pubertetu (jadna li mu majka ), ne ocekujem nikakvu idilu!

A curetak? Za sada je U ODNOSU NA BRATA JOJ, u toj dobi ona ekstra lagana kategorija kaj se odgoja tice...no , ko sto ste rekli...mozda nju copi kasnije....

[Natasa36]

jel ima koja djevojcica koju bi mogle nazvati “tesko“ odgojivom?

Ima, watani, ima.... moja.

Pokušala sam, koliko je moguće, pažljivo iščitati sve 3 stranice jer ova je tema moja svakodnevica i bolna točka.

Oduševio me linkani tekst na početku - Dobsonov opis autonomnog djeteta, pa to je opis moje kćeri!!!

Moja kćer, od trenutka rođenja - plakala je "neeeeeeeeee, neeeeeee"!!! - oponira gotovo svemu, o svemu ima svoje mišljenje, u svemu želi provoditi svoju volju.
Bili smo i mi kod psihologa, sad ima od toga već oko 2 godine... jer smo imali problem odvajanja. I saznali ponešto o njoj: izuzetno bistra, ali svojeglava, ne podnosi autoritete i sve u tom revijalnom tonu.

Upisali smo ju u vrtić koji zadovoljava njezinu intelektualnu glad, ali ponašanje (u najširem smislu) nam je i dalje problem.
Njezina je sreća da ima puno šarma i zna ga upotrijebiti pa biva više "osebujna" nego problematična (tamo).

Ali pomaka na bolje u zadnje vrijeme nema. (zato i tražim preporuke za psihologa).
S jedne strane sam očajna ja - nisam u stanju upiknuti pravu metodu (ništa standardno kod nje ne pali) a istovremeno znam da ona jako pati (to još više boli!) - jer svaki naš sukob (a dnevno ih bude... previše!) ona najvjerojatnije doživljava kao poraz. I ničim se to ne da zakrpati. Imam dojam da joj čak i samopouzdanje počinje trpjeti.
I zna i vidi da se, kad izvede neki svoj show, u roku pola sata svi posvadimo uzduž i popreko. Pa tu dolazi i osjećaj krivnje.
Nekako sam sigurna da ona sve to vidi i dobrim dijelom čak i razumije, ali isto tako ima krive metode da to pokuša popeglati.
Znači moje (naše) krive metode + njene krive metode = nesretno dijete, nesretni roditelji
(tu dolazi i vječno pitanje jesam li ja uopće u stanju biti mama, k tome još dobra?)

U zadnje se vrijeme situacija čak i pogoršava: ona je postala moja sjena. Od mog zadnjeg sl. puta (jedan dan, tj. jedno noćenje!) ona se budi ujutro na moju budilicu "da bude malo sa mnom". Kad odlazim na posao, plače na vratima, trči za mnom po stubištu. Noću se probudi pa ako još nisam legla, baulja po stanu i traži me "jer ju je strah da sam otišla i da se neću vratiti" ili "da me je netko ukrao". Hoda ukorak sa mnom, ne ispušta me iz vida. Guši me.
U ovim njenim "razlozima" ima istine ali isto tako treba znati da je ona sa svojih 5,5 godina velemajstorica u smišljanju isprika, objašnjenja, argumenata. Dok čovjek ne čuje, teško da će povjerovati.
Za ovo što govori zna da "pali". Jednostavno.

Kad napravi cirkus (radi stvari koje ZNA da ne smije, a koje ponavljam godinama 10 puta dnevno i sama sebi već idem na živce), dobije nekakvu kaznu (i naravno da se izvičem na nju i održim prodiku - loše, loše, znam!), onda ode, nariše mi crtež i napiše "mama volim te ". I time je sve za nju riješeno. Chapter closed i može se u nove akcije. Koje opet slično završavaju. Uglavnom.

I da - bolujem od "prodiko-belebetitisa". Ali kad me izbaci iz takta po 10-ti put, ne mogu drugačije.
I da, naplakala sam se suza od tuge, jada i - nemoći.

I za kraj - ima ona i brata. 2 godine mlađeg. Koji je super dobrica kad nisu zajedno. Koji kopira sve što ona radi/govori. Kojem je ona naveći uzor. Koji će postati kao i ona iako po karakteru uopće nije takav.
Koji će ići u isti vrtić iako nisam sigurna da će njemu biti tako super kao i njoj. Ali - biti će si blizu (čini nam se da im je to oboma važno).
Koji je tipično drugo dijete. Koje ne vrišti kad ide doktoru, ne bacaka se i ne lovim ga po čekaonici ambulante, nego se zadovolji čokoladicom iz automata poslije cijepljenja.
Kad krene cirkus, on poklopi uši i ode iz prostorije. On pak to sluša i gleda od prvoga dana.
I sigurna sam da i on zbog toga pati.
Možete me sad napasti koliko hoćete, ali - njega je lakše voljeti. Ali ako netko ima sličnu situaciju, znat će što time hoću reći.
Naravno da ju volim, uvijek, ona je moja princeza, ali ta je ljubav popraćena sa puno muke, tuge, pa čak ponekad i očaja.

I da stvar bude teža, sljedeću bi jesen trebala krenuti u školu
Moje je mišljenje, da, ako nešto ne uspijemo promijeniti (svakako uz stručnu pomoć), ona za to nije sposobna. Intelektualno, kognitivno, motorički - svakako. Emocionalno - ni blizu.

Ona je moja Nizozemska u koju sam stigla iako sam sjela u avion za Italiju.
Samo nikako da vidim tulipane u njihovom prekrasnom šarenilu i najljepšim bojama na svijetu...

(edit: tipfeleri)

[anabama]

Cure kao i mnogo puta do sada našla sam se u vašim tekstovima. ( md, zeljka - skoro identicno je bilo i kod nas, naročito onaj dio s dojenjem.....) I sama kao i vi imam jednog dječaka - turbo teško odgojivog i jednu curicu koja je po svim odgojnim normativima....
Daklem mi smo roditelji koji imamo oba primjera djece.

Već mnogo puta sam na ovom forumu pisala o našim problemima s M. (6 godina). Od samog rođenja, od dojenja, prvih spavanja, prvih koraka, prvih rečenica..... sve je bilo turbo teško i naporno..... Od rođenja to dijete je točno znalo što želi a što ne želi.... i dan danas je takav - težak do boli .....

Godinama sam šizila .... ali dijete uporno po svome .....
Prošle godine sam se skulirala i dovela SEBE u ravnotežu, nagutala knjiga i knjiga na tu temu, i shvatila da je najbolje prihvatiti dijete takvo kakvo je. Pravilno ga usmjeravati i odgajati i pomoći mu da ispliva u svojim emocionalnim krizama..... Nije lako .... ni nama ni njemu....

M. je nešto kao aktivno-prkosno-sebi orijentirano dijete s jako izraženim stavom i nametanjem svoje volje, sve u jednom djetetu.
Ako netko radi nešto suprotno njegovim očekivanjima, on se naljuti, viče, i uporno goni po svome....
Ako neko diejte ne želi prihvatiti njegova pravila - on se odmakne u stranu i igra se sam - uopće mu ne smeta i ne pada mu napamet da se prilagodi.

Kompromis je nešto što postižemo jako rijetko...ALi zato je on dijete koje želi da živi po pravilima.... Mi za sve imamo odavno definirana pravila.... To se radi tada, ovo se radi poslije, to se smije, to se nikad ne smije..... to se mora.... itd....
Milion pravila koja smo mi skupa definirali i kojih se svi držimo....

Jednostavno smo shvatili da je to dijete željno novih interesa i poticaja, dijete željno znanja i koje uvijek traži JOŠ, JOŠ i opet JOŠ VIŠE. Nastojimo mu širiti vidike i stalno ga okupirati novim zadacima, aktivnostima, novim saznanjima, širimo mu teme i interese zanimacije...... Jako punooooo čitamo sve, apsolutno sve teme ..... I tada vidim da je on zadovoljniji jer ima nesšto NOVO...

M. je rekao da je on najsretniji kad ima neki zadatak i to kad ima punooo zadataka, naravno zadataka koje voli.....

Što ću takav je i gotovo, odgajamo ga s ljubavlju i volimo ga, takvog kakav je, imamo pravila i granice koje on poštuje ...
Nastojimo mu pomoći koliko možemo, jer vidim da mu je nekad teško ... ali ne zna drukčije....
Znam da se mi kao roditelji trudimo i trudimo, i nastojimo mu svu energiju usmjeriti pozitivno i odgojiti jedno sretno dijete.....

Vrlo često sam naišla ne nerazumijevanje okoline, jer nam je dijete razmaženo i uvijek radi po svome, ništa ne sluša, uvijek ima neki komentar i primjedbu, prkosan je itd ..... I da bi ga trebalo istući pa bi onda bio drukčiji
Mišljenje okiline je nešto što me apsolutno ne zanima, meni su moja djeca najvažnija stvaka u životu .... pa takve stavove ignoriram.... ili krenem u dublju analizu pa mi kažu da pretjerujem u odgoju djece i da previše čitam

Zadnja izmjena: anabama; 23 srp 2008, 09:49; ukupno mijenjano 1 put/a.