Batine ili ne

[latica]

i da dodam - ovo kad se klinci kao smiju i namjerno izazivaju kad kažemo da nešto ne smiju- to je prije zato što uživaju u tome da privuku pažnju nego zato što su "podmukli" i žele napakostiti. oni to vide kao igru i to treba nekako prekinuti da to bude što manje interesantno, a batine nisu jedini izvor neugode. ali problem je tu što nas takve situacije uvijek ekspresno izbace iz takta jer nas čine nemoćnima - znamo da to moramo prekinuti, a ne znamo kako i onda još na to dodaj umor i nervozu i sve skupa i evo prilike da se eksplodira u trenu. treba ih svakako pokušati zabaviti s nečim drugim - maknuti ih iz te situacije i zaposliti ih nečim drugim i tako stalno ispočetka pa makar to značilo da u tom trenu ručak neće bti gotov na vrijeme. i uvijek ih hvalit kad traže pažnju na pozitivan način - npr. kad nešto dobro naprave. meni sad ne pada na pamet kako ih drugačije izvuć iz te situacije osim da ga doslovno ne zaokupiš nečim drugim - ja svog sina (19 mjeseci) kad se npr penje di ne smije i ja vičem ne ne ne i one se čim ja skrenem pogled opet popne i smješka mi se - vidi mama kak sam se opet popeo , a meni se kosa diže na glavi jer samo gledam kak će past, ja ga uzmem pa se prvo malo pomazimo i izljubimo onda ga odvedem sa sobom u kuhinju, dam mu lonac, kuhaču ili šta već i on meni na oku radi nešto što smije. što ja više pizdim jer se on penje, to je njemu zanimljivije. a nije njemu do penjanja, već do moje pažnje. to je samo jedan primjer

[Hajdi]

latice lijep post

[latica]

po meni je problem u tome što se stalno govori - ne batine, ali se ne govori - a što onda napraviti. ne uči se roditelje kako postaviti granice i prilagoditi svoj pristup svakom pojedinom djetetu jer su djeca isto različita i ne pali kod svakog isto.

Pa ne bih se složila.
Postoje knjige, radionice, forumi na kojima se o tome raspravlja. Postoje i pedagozi i stručnjaci u vrtićima i školama koje se može pitati za savjet. Ali mnogi roditelji to nemaju volje za informiranje i naprezanje u tom smjeru.

je pomikaki - postoji svašta: samo po meni u praksi to baš ne funkcionira jer nažalost vrlo malo ljudi smatra da ima vremena (i volje) čitat knjige i pohađat radionice o odgoju, a postoji i puno pogrešnih informacija, posebice po forumima. slažem se da puno roditelja zapravo nema volje za informiranje, ali iz iskustva znam da ako ih se kad nešto i pitaju odmah krene osuđivat, ili zatrpavat lietarurom u kojoj se ne snalaze, niti će više pitat niti će išta mijenjat, samo će sami sebe uvjeravat da su u pravu. ovo što sam napisala ide upravo u tom smjeru - da se kod nas uglavnom govori ne batine, a konkretnih primjera i savjeta što da je uvijek malo.
i samo da dodam da recimo u Osijeku, nema niti jedan psiholog na svim gradskim vrtićima, pedagoga su 2 ili 3 na SVE vrtiće i jaslice, tako da ne vidim di bi recimo svi ti roditelji imali koga pitat i savjetovat se?

[Dalibor]

Citam vase postove i nije mi jasno kakvu ste to "sutnju" prolazili sa svojim roditeljima, no to definitivno nije kakvu ja znam prakticirati. Ne vidim cak nista ni ponizavajuce. Cilj mi je da ne blebecem do iznemoglosti ponavljajuci fraze koje su joj cesto neshvatljive vikanjem "Jesi normalna, mogla si poginuti" i sl. i da mi dijete daje automatske odgovore tipa "necu vise" nego da stvarno vidi gresku. Ko bi izdrzao duge sutnje?! Pa treba mi maksimalno 5 minuta pa je pitam jel je zedna, hoce li nesto pojesti s nama, bojati ili slicno, a mogu stvarno potvrditi da ima ucinka. Isto je i sa stajanjem u kutu. To nije "mars u kut" i cekam da klone od stajanja. To je kao sto je Fiumy rekla, time out. Mislim da je to puno bolje nego lupit po guzici, pa makar se ispricavao zbog toga sto puta, ta ruka je poletjela. Draze mi je da mi dijete nauci da kad se sprecava ili kad se vec desila neka frka da se smanje tenzije, veli svoje i prizna odgovornost. S udarcem mislim da roditelj dolazi u poziciju gdje se mora nakon djetetove "greske" ispricavati za svoju. To mi je stvarno bezveze. I jos jedna prednost je sto se gotovo svaki problem rijesi cak i bez suza.
Na kraju mogu reci da Leptiric niti ne radi gluposti, niti ne radi scene, a opet imamo prekrasan odnos s puno mazenja i pricanja. Moram li napomenuti da nema ni straha?!

[Rialy]

Latice jako, jako lijepo si srocila ono sto ja mislim

Ja vec mjesecima, micem ga iz situacije koja je zabranjena (npr. uticnica) i zabavljam ga sa stvarima koje smije. ok, to doslovno traje minutu i vraca se na ono sto ne smije. Iskreno- ja sam vec pomalo umorna od stalnog ponavljanja i sad se vec malo derem NE, ali jednostavno me ne dozivljava.
Nije djete koje treba paznju, jer ja ne radim skoro nista kad smo sami osim sto sam posvecena njemu, dakle, ne treba moju paznju, odnosno stvarno mislim da to nije razlog takvom ponasanju.
Ono sto mislim da je moj problem je NEDOSLJEDNOST, odnosno nekad skocim na prvu, a nekad ga gledam i mislim si 'ajde prestat ce' i reagiram nakon par puta. Ali ja sam vec toliko iscrpljena, jer smo bili zajedno 24h da sam polako pocela gubit snagu. Sada sam pocela raditi i dalje sam umorna

Sto se tice knjiga, stvarno treba filtrirati informacije, i puno lakse je u teoriji nego u praksi.
Vjerujte mi, struka mi je takva, znam puuno teorije o djeci , ALI sa svojim djetetom se ponasam kao da nista ne znam, jer sam toliko subjektivna da ne mogu objektivno pogledat situaciju i razmislit.
A to da nema niti jedan psiholog je SRAMOTA. meni je to

[ring]

vi ne kužite da on jednostavno uživa raditi ono što se nesmije , što nije dobro .....itd on jednostavno uživa te stvari raditi kad se osjeća močan , a to je npr. kad je sa dedom . Takav je al moj je

uživa možda jer dobiva najviše pažnje kad radi ono što ne smije, a paradoks kod djece je da će radije riskirati batine i dobiti pažnju nego ostati ne primijećena. Probaj ga pohvaljivati za ponašanje koje od njega očekuješ.

Rialy ono se tako ponaša jer izaziva reakciju, jednako kao kad u igri skuži da stiskanjem nekog dugmeta može izazvati zvuk na igrački, tako i diranje tamo gdje ne smije izaziva reakciju roditelja. Problem nastaje ako roditelj krene ovo tumačiti kao da mu to namjerno dijete radi samo da bi ga provociralo, a dijete to radi jer je jednostavno znatiželjno i uživa što je sposobno pokrenuti neko događanje. Tehnike koje mogu paliti je ignoriranje, micanje djeteta iz situacije, uklanjanje predmeta, stavljnje zaštita i sl. (ovisi o čemu se radi)

zašto kažnjavanje izmeđuostalog tu ne pali, jer su djeca do 2-3 godine impluzivna, pa i kad znaju da je nešto NE, će krenuti to raditi jer ne mogu kontrolirati svoje ponašanje i to je jednostavno jače od njih. Tako često djeca znaju govoriti ne, ne i nastavljati raditi ono što ne smiju.

[danijela81]

Ono sto mislim da je moj problem je NEDOSLJEDNOST, odnosno nekad skocim na prvu, a nekad ga gledam i mislim si 'ajde prestat ce' i reagiram nakon par puta. Ali ja sam vec toliko iscrpljena, jer smo bili zajedno 24h da sam polako pocela gubit snagu.

s tim da smo mi još uvijek 24 sata zajedno
kad je bio manji, moguće da je tražio pažnju. a sad primjećujem da je to više njegova vlastita igra i znatiželja. skretanje pažnje je do nedavno bio odličan način, ali sada se malac ne da, ne odustaje od onog što je naumio.

ali istina je da ja ponekad stvarno ne znam kako reagirati, a da ne vičem. npr, sjedimo u autu, vozimo se. on u svojoj sjedalici. otkrio je naravno, da sada već može dosegnuti kvaku koja otvara vrata, u vrijeme vožnje i pokušava stalno, ne odustaje, a ja gubim živce.
ne mogu ga maknuti jer se vozimo, odvraćanje pažnje kod njega već davno ne pali (imam osjećaj kao da je prokužio tu moju taktiku). premali je da mu mogu objasniti, pa da shvati da je to opasno.
milijun puta mi je palo na pamet da ga pucnem po prstima. budem ok čim izađemo iz auta, i kažem sebi da ću mu drugi put samo mirno držati ruke, koliko god se otimao (a i snažan je već), i da neću ni pisnuti. ali ne uspijeva mi baš, pa se dernjam, živciram...

[pomikaki]

ja bi otvorila jednu posebnu temu o toj ne/dosljednosti
baš se pitam je li to toliko bitno?
Pa bitno je da dijete zna moj stav, moje granice. Ali i prilično malo dijete, vjerujem, shvaća da sam i ja nekad opuštena i dobre volje pa reagiram tek nakon par puta, a nekad se preko dana već dogodi svašta zbog čega ću možda reagirati burnije na nešto što sam jučer lakše tolerirala.

Dosljednost mi ide uz priču o kažnjavanju, fizičkom i na druge načine.
Ako dijete učim da poštuje tuđe granice, ne zbog kazne nego zbog ljubavi i poštovanja prema drugima, onda mi se ne čini tako bitno da svaki put reagiram jednako. Kao što nije potrebno ni da se moje metode i moji stavovi poklapaju sa mm-ovim ili s bakinim.
Malo ot, ali se uvijek pitam kad se spomene dosljednost u odgoju.

[† Volvo]

Pomikaki

[ivanaibruno]

Sve problematicne situacije u pravilu se svode na " prestani-ponasanje" i " pocni-ponasanje". Jos sa stvarima koje treba prestat radit stojim kako tako. Ali situacije u kojima on mora pocet nesto radit, tj prestat jedno i pocet drugo- mislim da su one problematicnije. Tipa: pocni se oblacit. Pocni pospremat. Idi u krevet... Nemam bas uvijek dovoljno ni vremena ni strpljenja da docekam da s necim pocne (i dovrsi).

[ivanaibruno]

Pomikaki, pisale mo u isto vrijeme. Ano mi je da svtko u familiji ima drugacije odgojne metode, svjesna sam da cemo na isto brunino ponasanje, mm, ja , jedna baka, druga... Drugacije reairati. S tim sam se pomirila. Zato on i ima sasvim drugaciji odnos sa svakim od nas. Ok.

Medjutim, kak mislis da svaki put, ti, neces na isti nacin reagirati? Da karikiram, ali ako dijete plazi jezik- meni je logicno da svaki put reagiram n isti (kakav god bio) nacin. Ne moze beljenje jedanput rezultirat " kaznom" a da drugi put za beljenje dobije od mene pusu, jer se sad igramo, pa je beljenje dozvoljeno. Nezznam jesam te dobro shvatila.

[ring]

Zaboravila sam dodati i metodu reci što da radi umjesto čistog ne...npr. kad S. krene otvarati ladicu gdje stoje zdjele i naravno značajno gleda u mene, ja umjesto užasnutog ne, mrtvo hladno kažem a kako S. zatvori ladicu i on je fakat zatvara.

Što se tiče dosljednosti, pomikaki je rekla sve. Dosljednost i nije problem ako smo iskreni i poštujemo prvenstveno svoje granice.

[latica]

[quote="ring
uživa možda jer dobiva najviše pažnje kad radi ono što ne smije, a paradoks kod djece je da će radije riskirati batine i dobiti pažnju nego ostati ne primijećena. Probaj ga pohvaljivati za ponašanje koje od njega očekuješ
[/quote]

ring - slažem se sa svime, posebno s ovim - nekad kod djece vrijedi: i negativna pažnja je pažnja!
danijela - kao što je ring napisala - nekad je to jače od njih, meni je to isto jasno, samo to traži puno strpljenja. ne znam koliko je star tvoj maleni, ali probaj ga motivirat unaprijed tako da mu daš alternativu za to ponašanje - ono što ne treba da zamijeni nečim drugim - npr. ako bude čitao slikovnicu (ili šta već voli) dok se vozite i ne bude dirao vrata, onda će bit nešto što voli - kao nagrada što je bio strpljiv i nije dirao vrata. ali naglasi da je to nagrada za nešto što on dobro napravi. ili da pjevate u vožnji nešto što mora i rukama pokazivat pa da mu se ruke zaokupe - npr. kad si sretan. znam da to uvijek lakše zvuči u teoriji nego u praksi...

pomaikiki - ne znam jesam li ja dobro shvatila tvoje pitanje, na brzinu sad čitam pa nisam baš koncentrirana, ali po meni biti dosljedan ne znači uvijek jednako reagirati, jer je to nemoguće, nismo roboti, nego nastojati da te naše reakcije uvijek idu u istom smjeru. na primjer, moj mali recimo zna vani kad se igra s djecom uzet bečiji bager i neće vratit, (onda netko kaže kak je on zločest, a meni bude krivo -pa nije on zločest, on je malo dijete i prirodno je da uzme ono što želi i pokuša se izborit). za njega je to normalna reakcija. njemu se to sviđa i iz njegove egocentrične perspektive on to želi imati. na meni je kao njegovoj majci da mu objasnit zašto ga mora vratit (kratko i jasno - jer drugi dečko ide kući i tužan je kad njegov bager nije s njim) i da mu ga na kraju krajeva ako i dalje ne da uzmem i probam dat nešto drugo, ak prođe super - pohvalim ga kako je dobar, vidim kak je on onda sav sretan ... ako ne - on se dere (srećom ovo je rijetko), ja ga zagrlim, kažem da je normalno da je i on tužan, da je nomalno da je ljut, ali on doma ima svoj bager koji ga čeka i da je jako lijepo da je on vratio bager da drugi dečko ne bude tužan ... e sad, to je idealna sitaucija - a nekad sam ja zbog osobnih razloga već sama po sebi nervozna pa ću reći da vrati bager odmah čim vidim da se sprema neki okršaj, nekad ću ga pustit još 5 minuta u nadi da će sam vratit, što se naravno neće dogodit, pa ja time samo odgađam neizbježno oduzimanje, teta koja ga čuva ima vjerojatno svoju metodu da riješi problem, bake isto, ali ako ja uvijek idem istim smjerom u svojim postupcima u sličnim situacijama onda je to dosljednost. ima situacija kad je to važnije - koje su opasnije pa moraš biti i više krut, a nekad možeš bit fleksibilniji pa si dat više vremena da kažeš -e sad je dosta .. ne znam jesam li bila jasna ...sva sam zbkana

[pomikaki]

viewtopic.php?f=45&t=63677
evo splitala sam temu
da ne idem ovdje u oftopic

[Adorabla]

hahahahah trini frka te je priznaj ma ne vjerujem da netko pucka po guzi dijete od 13, 15 iil već koliko godina !
Evo već ja sad sa 3, 5 sve manje i manje potežem za tom metodom , vjerovatno iza 5 godine za tim neće ni biti potrebe.

točno, malo je teško uopće razgovarati o tome kad ovdje u istom topicu ima djece od 13 mjeseci od 3 od 5 godina i od 10 godina. Ja recimo ne vidim nikakvu potrebu dijete do 18 mjeseci puckati po guzi. Ne vidim nikakvu ucinkovitos iako to ne znaci da to sama nisam nekad davno napravila.
Medjutim ono sto kazem po meni je totalno krivo u odgoju koristiti nerviranja, deranja, objasnjavanja jer to ne daje apsolutno nikakav ucinak. Kada dijete radi nesto sto ne smije treba ga upozoriti ukoliko ima vremena ili ga doslovce fizicki zgrabiti i maknuti iz te opasne situacije a ako nije opasna onda upozorenje i za nastavak ponasanja kazna. Nikakvo objasnjavanje niti razmatranje situacija iz razlicitih kuteva nece pomoci nego odmoci.

Ali sam za rasprave u kojima djetetu treba dati mogućnost da argumentira svoj stav ili razmišljanje, zašto bi ja uvijek bila u pravu.

ne nisam za rasprave kada se dijete lose ponasa. raspravljati mozemo prije nego sto dijete napravi nepodopstinu u smislu sto bi bilo kad bi bilo, ali kad napravi onda je gotovo.
Sto se dosljednosti tice (meni je bezveze da o dosljednosti nastavljamo na drugom topicu jer mi to nema puno smisla jer je usko vezano uz kazne, a ovo je topic o kaznama )
naravno da necu svaki puta za isto ponasanje isto reagirati niti istu kaznu odrapiti. Prvo zato sto nije isto kad dijete nesto radi doma ili npr u vrticu kao sto ni ja nisam svaki puta jednako raspolozena ili strpljiva da toleriram neka njegova ponasanja.

[pomikaki]

Medjutim ono sto kazem po meni je totalno krivo u odgoju koristiti nerviranja, deranja, objasnjavanja jer to ne daje apsolutno nikakav ucinak. Kada dijete radi nesto sto ne smije treba ga upozoriti ukoliko ima vremena ili ga doslovce fizicki zgrabiti i maknuti iz te opasne situacije a ako nije opasna onda upozorenje i za nastavak ponasanja kazna. Nikakvo objasnjavanje niti razmatranje situacija iz razlicitih kuteva nece pomoci nego odmoci.

Zapravo su meni lakše situacije kad trebam spriječiti ono što ne želim da radi, nego kad je želim nagovoriti da nešto učini.
Recimo kad me krene izluđivati dok se spremi na spavanje - to mi je situacija kad se najlakše nanerviram.

[Adorabla]

Pa to nije problem kazni ili nepodobnog ponasanja nego motivacije! Tu je bilo kakva kazna ili prijetnja totalno isprazna, bezvezna i neupotrebljiva.
U toj situaciji mozes uvesti utrkivanje sa satom, mozes nagradu za brzinu ili samo oblikovati svoju zelju onako da to i djetetu izgleda primamljivo: "Hajde brzo obuci pidjamicu jer ti moram nesto jako vazno ispricati"
Naravno da onda moras nesto vazno i ispricati

[pomikaki]

Imam motivaciju - crtiće
i to ako se brzo spremimo, stignemo ih gledati čak tri, ako se razvlačimo, ne stignemo ni jedan, ako mama bude na rubu živaca neće ih biti još tri dana logično da ne može logičnije

ipak, i dalje se događa da se ludira i razvlači pojedine faze tog procesa.
Što i nije ništa neobično, ali moj je problem što se u takvim situacijama najlakše iznerviram, pa i podižem glas. Što nije puno bolje od fizičke kazne - a opet, kako sam rekla, ne možemo uvijek biti roboti.
Zapravo je to jedina situacija kad je meni do nečeg stalo - da ide koliko toliko na vrijeme spavati opranih zubiju i u čistoj piđami i to svaki dan - a njoj ne djeluje toliko bitno.
Imamo i motivacijsku priču o gricu i grecu i zubić vili, ali kažem, ne pomaže baš uvijek.

[ronin]

Imamo i motivacijsku priču o gricu i grecu i zubić vili, ali kažem, ne pomaže baš uvijek.

nama se ta motivacija toliko izlizala s vremenom da moji krenu prat zube trkom samo da im ne pričam OPET te priče

[Rialy]

Imamo i motivacijsku priču o gricu i grecu i zubić vili, ali kažem, ne pomaže baš uvijek.

nama se ta motivacija toliko izlizala s vremenom da moji krenu prat zube trkom samo da im ne pričam OPET te priče

[pomikaki]

Čekam taj dan

ne očekujem da moje dijete bude savršeno, ako ste me možda krivo razumjeli. Želim da ja budem savršena i da smireno podnesem sve ispade, bez da dignem ruku ili glas, te sa savršenim autoritetom odradim to spremanje na spavanje.

[angel]

Citam ovo i tema mi je tako daleka ... jer moj stariji sin ima 1.85 m te kila koliko i ja, a mladji je malko nizi od mene ... Sto hocu rec, roditelj treba stvoriti autoritet koji se ne temelji na batinama jer kad tad dodje faza u zivotu kad bilo kakva prijetnja tim oblikom kazne postane smijesna.

Naravno,slažem se u potpunosti.
Ako će dijete biti poslušno nakon batina,kasnije je teško,mislim čak i nemoguće da će i reagirati na razgovore i priču. Batine ostaju normalne i roditelju i djetetu,s tim se stvara začaran krug. I onda dođu djeca u godine kao i kod Trini i sasvim mi je normalno da onda i dijete odgovara roditelju a i drugim osobama batinama .
Ne kažem da ja nisam nikada pucnula po guzi,još sam daleko od savršenog roditelja. Par puta mi se desilo dok je bila mlađa da sam je lagano pucnula radi psovke. S vremenom sam naučila da dijete MORA osjetiti i vidjeti tvoju ljutnju i brigu radi toga što je učinilo. Uz to ide razgovor,objašnjenje ,zašto je to loše što je učinila. Ali treba objasniti u što kraćim crtama da bi dijete razumilo. Ma u toj ljutnji bi joj svašta napričala i brbljala ali tako malo dijete se izgubi u tome,ne može slušati niti se koncetrirati tako dugo na našu priču. Znači što kraća priča i tražim od nje da me gleda u oči dok joj govorim. Jer ako „vižla“ okolo znam da me ništa nije ni čula.
Naravno da sve ovo zna biti jako naporno i iscrpljujuće ali sada vidim da je vrijedilo truda. Sada već ima osam godina,ne kažem da je savršena i ona i ja. Ali dovoljno joj je vidjeti ljutnju/tugu u mojim očima ili glasu i to je već to.
Neki dan mi priča poznanica kako joj se mali (nema godinu dana) probudio u pola noći i on bi se igrao. Kaže: kako sam ga namlatila po guzi zaspo je za pet minuta. Ma ježim se i na šibanje i šamar. Šamar mi je baš –baš ponižavajući.

[latica]

[quote="angelNeki dan mi priča poznanica kako joj se mali (nema godinu dana) probudio u pola noći i on bi se igrao. Kaže: kako sam ga namlatila po guzi zaspo je za pet minuta. Ma ježim se i na šibanje i šamar. Šamar mi je baš –baš ponižavajući. [/quote]

meni je ovo prestrašno kad god tako nešto čujem. znam dobro da toga ima, ali majko mila meni se uvijek grlo stegne kad tako nešto pročitam. di je toj ženi pamet???? jadno dijete, nemam šta drugo za reć ...

[angel]

Latice nažalost nije jedina Raspravljala sam s njom o tome,ali kao da zidu pričam i ispadam ja luda.Kao kada će ga naučiti ako ne sada

[Rialy]

[quote="angelNeki dan mi priča poznanica kako joj se mali (nema godinu dana) probudio u pola noći i on bi se igrao. Kaže: kako sam ga namlatila po guzi zaspo je za pet minuta. Ma ježim se i na šibanje i šamar. Šamar mi je baš –baš ponižavajući.

meni je ovo prestrašno kad god tako nešto čujem. znam dobro da toga ima, ali majko mila meni se uvijek grlo stegne kad tako nešto pročitam. di je toj ženi pamet???? jadno dijete, nemam šta drugo za reć ... [/quote]

Ja kad ovo procitam, mi se place. Stvorim sliku u glavi tog malog djeteta koje je radoznalo i koje bi se igralo, a mama na to reagira batinama?!?!? Ne mogu zamisliti da netko tako malo dijete udari.

Da, odabrala je ispravnu strategiju za naucit ga..... ma uzas

[adea]

Ja također smatram da postoji mnostvo alternativa udarcu. Nikad necu zaboraviti jedan trenutak kad su mi svo troje ludovali pred spavanje, ja sam bila mrtva umorna i samo sam cekala da KONACNO odem spavati, uopce me nisu slusali i samo sam pukla i klepila najstarijeg koji mi je bio najblizi i uopce nije reagirao na bilo sto sto mu kazem. Nikad necu zaboraviti suze i bijes u njegovim ocima kad me je pitao: "S kojim pravom me tuces?" Jao, iako bih zapravo mogla naci "objasnjenja" zasto imam pravo, odgovor u mom srcu je da NEMAM pravo ga udariti. Ni ja niti bilo tko drugi. I tako sam mu i rekla. Da nemam pravo, da sam pogrijesila, ali da si nisam mogla pomoci jer se ponasaju grozno i da vise ne mogu. I tada su se smirili, ne zato sto sam udarila jednog od njih, nego jer su uvidjeli da je mama umorna i da trebaju biti dobri.