Za sve koji su u postupku posvajanja, udomljenja. Sve o zakonima, centrima za socijalnu skrb, ali i osobne priče kako smo uspjele. Tu smo da damo potporu i snagu za krenuti dalje do cilja - postati roditelj!
02 srp 2009, 10:25
mm i ja u zadnje vrijeme čitamo puno o tome al se nismo nigdje konkretno informirali
a imam puno pitanja
zanima me dal se može birati dob djeteta?
oboje smo zaposleni za stalno al imamo kredit koji smo uzeli za tavanski stan a kuća glasi na moju mamu? pa me zanima dal je to kakav problem
iskreno nebi mi to još dok ne sredimo stan do kraja al imam ja puno pitanja
mm ima puno nedoumice u vezi toga jer kaže da moram biti svjesna da će nam to dijete uzeti
a ja kažem da bi mu barem uljepšali koju godinu života a da se poslije ionako može ostati u kontaktu a i pročitala sam da velik broj djece ostane u obitelji do punoljetnosti pa i duže
jel bi se vi odlučili na takvo nešto ili ne?
02 srp 2009, 11:58
Drago mi je vidjeti da se zanimaš za udomiteljstvo. MM i ja želimo biti i udomitelji i posvojitelji, no mm želi (a ja se zapravo slažem s njime) da prvo posvojimo, a tek kasnije i udomimo dijete.
Odmah ću reći i da financijska strana kod vas nije problem jer oboje radite i imate svoj dom (vlasništvo nije presudno). Mislim čak da je dovoljno da bi postali udomitelji imati 2-3 tisuće kuna plaću (iznenadilo me koliko je mala granica kad sam čula).
Ali,
Važno je razumjeti da je udomiteljstvo vrlo specifično. Osobno ne znam što mi je gore, da se ne vežem za dijete kao da je moje kako bi mi bilo lakše kada ode ili da se toliko vežem za dijete da ne mogu izdržati odlazak.
To treba sam sa sobom unaprijed riješiti. Naravno, mnogo je situacija kada dijete ostaje do punoljetnosti s udomiteljima, no to nitko ne može sa sigurnošću znati unaprijed.
Nakon više razgovora s udomiteljima (ovdje u Istri postoji udruga s kojom kontaktiramo) znam samo da što prije treba odbaciti neku idealnu predodžbu o tome kako će to biti. Mnoga djeca su već promijenila više udomiteljskih obitelji, i dalje se nadaju da će biološki roditelji doći po njih i sve to rezultira time da imaju sve manje povjerenja u nove udomitelje.
Stoga, mnogo će vremena proći dok se dijete ne prilagodi na novu sredinu, ali to naravno nije razlog da ne napravite tako plemenit čin.
Osobno, udomljavanje smatram vrlo plemenitim, jer mi je posvajanje normalan roditeljski odnos. Zapravo, većina posvojitelja tako smatra.
Što se tiče dobi, tu je kao i kod posvajanja, na obradi vi kažete koje dobi biste željeli dijete. Tu morate računati na to da je za dijete mlađe dobi veća vjerojatnost da će prije biti posvojen. No opet, kod udomljavanja na to trebamo biti spremni.
Također, djecu se nastoji ne razdvajati, a često ih ima više iz neke obitelji, pa i na to treba misliti prilikom odluke o udomljavanju.
Nadam se da vas ništa od ovoga neće obeshrabriti.
Na odvojenoj temi imaš još dosta tekstova i kontakata pa možda možeš razgovarati s nekim od udomitelja iz udruge.
02 srp 2009, 12:30
hvala ti
daj mi reci molim te ako znaš
koja prava imaju pravi roditelji, mislim dal imaju pravo posjećivati dijete
02 srp 2009, 12:57
Nema problema
Roditelji imaju ista prava kao i kad je dijete u domu. Bolje je možda reći dužnost jer većina roditelja dolazi posjetiti dijete kad mora kako mu ne bi oduzeli roditeljska prava.
Kod zlostavljane i zanemarene djece poštuje se odluka suda (također, kao u domu) pa se prema tome određuje pravo posjeta.
Eh da, kod udomljavanja je bitno nati da u tu skupinu ulaze i djeca koja su bila zlostavljana i zanemarena, a ne samo oni koji žive u domovima. Naravno, s takvom djecom treba puno raditi i tu je potreban čitav tim stručnjaka.
Nažalost, upravo je tu problem. Udomiteljstvo je zamišljeno kao izvaninstitucionalna skrb o djeci koja su smještena u obitelji, a na raspolaganju su im stručni timovi psihologa, defektologa i sl. Tu stvar pada. Sve to još uvijek nije pokrenuto i zato je centrima lakše da su djeca u domovima jer im je suradnja s obiteljima još uvijek suvišan posao (stvarno im fali kadra).
I još o udomljavanju konkretnog djeteta. Centri ipka nastoje uskladiti karaktere djece i udomitelja, ako vi oboje radite, vjerojatno ćete se dogovoriti da nećete uzeti dijete koje ima velike traume jer tu treba pogledati istini u oči. Za takav je rad potrebno stručno znanje, mnogo vremena i sklonost tome, odnosno nekakav talent.
Zapravo, ne znam kako to točno objasniti, nije svatko sposoban brinuti se o djetetu koje ima jako teške traume (svatko od nas osjeća svoje granice), ali to nije razlog ne biti udomitelj uopće. Djece je toliko da će se uvijek naći netko za koga smo baš mi prikladni udomitelji.
02 srp 2009, 13:28
da to već zvuči komplicirano jer naravno takvih stručnih osoba nema u našem gradu pa bi vjerojatno trebali dolaziti u zg
a ja ne bih htjela da moje dijete padne u drugi plan ili pak to drugo dijete
iskreno nisam nikad imala prilike razgovarati sa udomiteljima samo sa posvajateljima i tu je situacija čista
02 srp 2009, 13:42
udomiteljstvo je kako je bepa sama rekla jedan izuzetno plemeniti čin
poznajem jedno udomljeno dijete
sad je već i punoljetna
majku gotovo uopće nije viđala
a udomitelji i šira obitelj je stvarno vole
najbolje govori činjenica da ih je zamolila kad postane punoljetna da li smije nositi njihovo prezime
i sama sam puno razmišljala o udomiteljstvu, ali trenutno to nije moguće
živjeli smo blizu jednog dječjeg doma i redovito smo se igrali s tom djecom i u to vrijeme smo i poćeli razmišljati o udomljavanju, tj za poćetak o vikendima s određenom djecom, ali nažalost promjenile su nam se neke stvari u životu zbog kojeg je to tada postalo gotovo nemoguće, ali od same ideje nismo nikad u potpunosti odustali
(tu me je i MM posebno iznenadio jer čim sam spomenula bilo kakvu naznaku u tom smjeru on je oduševljeno prihvatio i sam oblikovao moju ideju)
Uglavnom papirologija je i tu velika i treba dosta strpljenja, ali mislim da vrijedi sa svakim dječjim osmjehom
02 srp 2009, 13:52
tako je i mm bio oduševljen a sad me počeo spuštati na zemlju
al sam i mislila da odemo samo do nekog doma već bi on promjenio priču
mamainana kakve su to mogućnosti vikendom, prepostavljam da volontiraš pa ti se pruži ta mogućnost
02 srp 2009, 14:01
Meni je to jako draga ideja i dugo mi je u glavi.
Muči me isto što i Ciaru, to vezanje za dijete i mogućnost
da ga putem moraš pustiti.
Ove vikend solucije mi se ne sviđaju. Ne znam, čini mi se
kao ping-pong sa osjećajima
02 srp 2009, 15:03
vikend solucije nije zamiljeno kao udomljavanje
više kao druženje izvan doma što je toj djeci itekako potrebno
a otprilike tako i ide posvajanje i udomljavanje ako se ne varam
za poćetak se vikendima družite s djecom.
po meni je svaki pomak na bolje u njihovim životima vrlo bitan
i naravno svim budućim udomiteljima želim puno sreće i da istraju na svojoj odluci
03 srp 2009, 09:57
Zadnja 2-3 mjeseca po glavi mi se vrzma ideja o udomljavanju.Naime,kod mene u susjedstvu ima jedna žena koja ima 28 god.6 djece(najmlađe 1 godinu a najstarije 13) i niti jednog muža(sva djeca imaju različitog oca).Jako sam vezana za tu djecu,jer oni samo čekaju da izađemo vani da bi došli u naše dvorište i igrali se sa mojom djecom.Svaki dan imamo parti u dvorištu sa sendvičima i sokovima.Uh kako nam je veselo.Komšiluk me zove majka Tereza

jer se o toj djeci najviše ja brinem.Kad se išlo u školu zadaće su se radile za velim stolom a Bela,ja i H.smo im bile kao učiteljice.Na kraju školske godine donijele su mi knjižice da se pohvale i svaka je dobila poklon za svoj uspjeh.
Eh sad,socijalni radnik od moje H.je i socijalni radnik njihove majke,i kaže ona da je prije par mjeseci dolazila njihova majka i rekla da bi četiri najstarije djevojčice(ostavila bi malog od tri i malu od godinu)dala u dom jer se više ne može brinuti o njima.

Ona bi da se uda za oca najmlađe kćeri a on ne želi za miraz 6 djece.Od tad sam dobila grč u želucu koji ne prolazi ali me žestoko drži misao da uzmem bar jednu od tih djevojčica sebi.Jedna mi je posebno u srcu(7 godina)mala mršavica kojoj je mama jedno vrijeme govorila da je nije ona rodila nego da je od njene sestre

....mislim,....da vas ne tušim sa prljavim detaljima,ali ta mala je uvijek odbacivana od svih a to je jedno divno,nježno stvorenje.
Nisam još ovu svoju želju rekla na glas ali mi je tu....Voljela bih naravno da ih mama ne daje u dom ali da ste tu ženu vidjeli bar na tren i čuli djelić njenog razgovora rekli biste da bi djeci dom bio spas.Djeca su još uvijek tu kod nje,šta će biti pojma nemam...ali voljela bih pomoći toj djeci i stvarno mi je stalo...
03 srp 2009, 11:08
Ja o ovome stalno razmisljam a nikako se pokrenuti,htjela bih posvojiti ili udomiti,jednu curku (imam dva decka). Kad spomenem muzu i djeci oni su preodusevljeni i stvarno mislimda bi mogli pruzit jedno sretno i bezbrizno djetinjstvo nekom djetetu. Kod udomljenja me muci to kad bih se morala odvojit od djeteta,neznam kako bih to podnjela jer nema sanse da se ne vezem za dijete. Hvala Ciara sto si otvorila ovu temu i potakla me da jos dublje razmislim i pocnem se raspitivati.

Ova zadnja prica me dovela do suza,da netko moze samo tako radjat djecu a netko tko ih stvarno zeli nemoze ih imat. Zalosno!
03 srp 2009, 11:26
Sanelina, prekrasno je kako se već sad brineš za tu dječicu. Razumijem tvoju želju da ne završe u domu, a majku ne želim ni komentirati. Ne zato što bih je osudila, već zato što u svim razgovorima sa udomiteljima i soc. radnicima (ne u mojoj obradi) naučila sam da su takvi roditelji također žrtve krivog odgoja njihovih roditelja i loših uvjeta odrastanja.
Ako je majka tako rekla, ja bih ti savjetovala da ne razgovaraš s njom, već direktno s centrom i vidiš kakvo je stvarno stanje te što misli njihov tim.
Sad sam opet čitala tvoj post i vidim da si već razgovarala s njima. Stoga vam samo mogu poželjeti sreću.
Nadam se da će odrastanje te djece biti sretno u čijoj god kući.
Da se vratim na temu o udomljavanju općenito. I nas je najviše mučila mogućnost odvajanja od djeteta. Onda smo odlučili da ćemo prvo posvojiti dijete ili djecu, a ubrzo i udomiti, tako nam se čini lakše zbog nas. Tugu zbog rastanka uvijek promatramo na način da postavljamo pitanje: što je bolje za dijete? Tj. ako ću razmišljati o sebi, onda udomljavanje ne dolazi u obzir. ali, ako razmišljam o djetetu, onda znam što bi to za njega značilo.
No za mene će još barem koja godina proći do udomljavanja...
03 srp 2009, 11:36
uvjeti za posvojenje su mi nedostižni u nekim pogledima
hoću reći razumno je sve to ipak su to djeca al znam neke ljude koji su platili i dobili djete od par mjeseci
što nije u redu prema onima koji prolaze dugotrajni mukotrpni proces
mislim da nebih mogla podnesti da netko ispituje moj život u pojedinosti
rekla sam mm-u jučer za ove vikende al on već to zna
a najžalosnije je kad to spomenemo ispred obitelji i frendova svi nas gledaju ko da smo budale i naravno komentiraju da bi bilo bolje da imamo svoje
03 srp 2009, 11:40
Beppa,hvala na riječima podrške
Ma sve bi vi tako da ste na mom mjestu,samo da ste upoznali tu divnu dječicu.Bude li kakve promjene svakako ću vam javiti.
03 srp 2009, 12:39
a najžalosnije je kad to spomenemo ispred obitelji i frendova svi nas gledaju ko da smo budale i naravno komentiraju da bi bilo bolje da imamo svoje[/quote]
Ovako bi i kod nas bilo,znala sam to spomenuti pa svi kazu da nismo normalini

.
01 pro 2009, 19:46
Pokušat ću odgovoriti na dvojbe koje su česte kod udomiteljstva - udomiteljica sam i prošla sam gotovo sve faze - od prilagodbe, udomljavanja djece s teškoćama u razvoju, pa i onu najbolniju za udomitelja (barem za mene) posvajanje udomljene djece. Kad udomite djete morate znati da to dijete ima svoju biološku obitelj, da će ta obitelj možda dolaziti i posjećivati djete, a samim tim i utjecati na njega. Ukoliko obitelj ne dolazi onda dijete nakon nekog vremena (za koje smatram da je predugo jer ima puno potencijalnih posvojitelja) odlazi na posvojenje. Naravno da bi većina udomitelja željela posovjiti djecu ali ima mnogo realnih razloga zašto to nije moguće. Najvažniji je taj da ukoliko roditelji znaju gdje dijete boravi (a znaju jer dobivaju rješenja), možda se sjete za mjesec, godinu, deset godina i naprave tisuću loših stvari...Dakle djeca odlaze na posvojenje dalje od mjesta gdje su živjela i gdje su bila udomljena kako bi se izbjegli problemi s biološkim roidteljima, a djeca će ih moći ukoliko to žele potražiti nakon 18.g. ukoliko to žele. Iz moje obitelji su nakon 2 i pol g. otišle na posvojenje dvije djevojčice. Od tada je prošlo nekoliko godina, ali soba u kojoj su one boravile još uvijek se zove njihovim imenom, gotovo i ne prođe dan da ih se ne sjetim i zagrlim u mislima. Posvojili su ih divni, topli ljudi koji ih obožavaju i obasipaju ljubavlju. Ispočetka su kontakti s njima bili česti, sada sve rijeđi....Ne zato što ih neću često ćuti, nego zato jer ih ne želim ometati i previše podsjećati na prošlost...one su stekle svoju, samo svoju obitelj koju ne dijele s drugom djecom, i znam da su sretne u svom domu. Naravno da to nije lako prihvatiti od početka i da kad Vam soc. radnica kaže da idu na posvojenje imate tisuću strahova....Ali kad vidite da njihova ručica paše u ruku buduće mame i da se rodila ljubav, osjetite taj strah i neizvjesnost posvojitelja(oni koji su posvajali djecu znaju o čemu pričam) nađete snagu da to dijete usrećite i ne mislite na sebe, već na ono što je najbolje za to dijete....Ja imam svoju biološku djecu i iako nastojim uvijek biti pravedna, ipak duboko u sebi moram priznati da je moje rođeno dijete ipak mrvicu više "moje" i mislim da je ljudski to priznati. Ako je to za osudu....osuđujte. Još je jedna važna stvar koja pomogne kad dijete ode na posvajanje - na žalost mnogo je djece koju su roditelji napustili ili nisu dobro brinuli za njih. Opet vam dolazi jedno novo biće, nesretno, traumatizirano, nesocijalizirano, nemoćno, preplašeno....Opet vam se pruža šansa da ga ohrabrite, podržite, podignete, da ostavite svoje tragove u njegovu/njezinu životu i uljepšate mu jedan dio djetinjstva.
01 pro 2009, 19:58
Dory, hvala ti na opisu tvog iskustva. Udomiteljstvo je još uvijek toliko rijetko, a u isto vrijeme je i tako potrebno. Možeš li mi, molim te, napisati smatraš li da je bolje imati prvo svoju djecu pa biti udomitelj ili je svejedno. Pod svoju mislim i na biološku ili posvojenu.
01 pro 2009, 20:11
dory rasplakala si me
opisala si to s toliko ljubavi i ponosa da da je to prekrasno čitati
bez imalo tuge, samo s puno nade za njihovu što sretniju budućnost
ja nisam ništa tu pisala jer nakon svih onih silnih razgovora s mm-om
kad sam predložila da odemo negdje se malo više raspitati pitao me "a ti si to stvarno odlučila?"
(kao da mi je to bila prva rečenica o tome i kao da on nije nikad rekao da se slaže)
malo me bacio natrag i nisam imala ni jednu pametnu riječ koju bi mu tada bila izgovorila
01 pro 2009, 23:10
Mnogo se toga mora poklopiti da bi sve štimalo, naravno da su svi članovi u obitelji važan sudionik i da bez njihove potpore nije moguće prijeći sve stepenice u udomiteljstvu. Kod mene se to nekako srećom poklopilo,mm me podupirao od početka, no naravno da je bilo momenata kad je "njurgao". Udomiteljska obitelj nije klasična obitelj, izgube se tu i mnoga prijateljstva, jednostavno nemate vremena za druženja, neki prijatelji čudno su nas gledali ili istrčali sa stavovima...Npr, dobijete dijete koje sa šest godina ne zna ni boje, ni slova ni brojeve, ni što je dan ni što je Božić...Onda vi prijateljima iznesete svoje strahove kako će to dijete u školu uskoro i kako se bojite kako će se tamo teško snaći,a prijatelji kažu :"pa što se sekiraš, nije to tvoje dijete, proći će sa dva... da je doma ne bi ni tako". Upoznate tada ljudsku površnost - jer to je sada "moje" dijete, ja sam preuzela odgovornost da ću mu pružiti dom i dati temelje za daljnji život, ja sam dužna pobrinuti se da to dijete ne bude degradirano, da se ne osjeća manje vrijedno....ja ga moram izgraditi, izvući sve ono dobro što može dati iz njega.Mnogo se toga promjeni - ja sam osam godina bila majka samo jednog djeteta i ona mi je bila centar svijeta,kad sam ju rodila i donjela kući tek tada sam shvaćala svoje roditelje i sve njihove strahove (sada je moja kćerka u golopirajućem pubertetu te te strahove sad osjećam još i više). U mom srcu tada nije bilo mjesta za drugo dijete - čak nisam shvaćala zašto žene imaju dvoje djece, jednostavno nisam imala što dati drugom djetetu. Svaku sekundu provodila sam s njom i imala je stvarno sve -svaku igračku koju je pokazala u izlogu, svaku kazališnu predstavu, plivanje, klizanje, sanjkanje, razne aktivnosti, privatni vrtić....Moja druga kćerka rodila se nakon 8.g. i materijalno nema toliko - ne mogu njoj kupiti nešto a drugoj djeci ne, ne može ona nositi benneton a ostala djeca robu iz kineskog, ne mogu nju odvesti u kazalište, a ostale ne...Ono što hoću reći je to da je moja starija kćer divna, uspješna i odlična učenica, ali ipak budući je tako dugo rasla sama nosi u srcu jednu dozu sebičnosti, dok je mlađa puno emotivnija i naučena sve dijeliti. Sad ima 7.g. i zapaža nepravdu, izrazito je humana....
U svakom slučaju kad netko postane udomitelj izgubi neke stvari (u prvom redu vrijeme za sebe) ali isto tako biva bogatiji za tisuće sitnica, tisuće dječjih osmjeha, zagrljaja, zvjezdica u očima i saznanje da ste djetetu koje nije imalo tu sreću da bude na prvom mjestu svojoj majci,( kao što su moja ili vaša djeca u vašem životu)
uljepšali odrastanje.Dokle god me to usrećuje, bit ću udomitelj.
Možda se i kod Vas jednostavno sve poklopi i drugi dio obitelji to prihvati - znaju i muškarci ponekad pozitivno iznenaditi
02 pro 2009, 10:54
Dory, krasno pises

.
Sto te motiviralo na udomljavanje djece? Jesi li zaposlena? To te pitam jer me zanima kako si se uspjela organizirati u svakodnevnoj brizi za djecu .... koliko su prosjecno djeca bila kod vas?
02 pro 2009, 12:44
Što me motiviralo -iskreno, ne mogu točno reći.Ali od kad znam za sebe bila sam okružena djecom. U doba puberteta zamišljala sam kako ću živjeti sama, bez muža, imati neku "veliku" karijeru i posvojiti puno djece (sjećam se i da nisam željela imati svoju biološku djecu). Tijekom školovanja najbolja prijateljica bila mi je jedna djevojčica koju je majka zajedno s još petero braće ostavila i otišla živjeti s drugim čovjekom. Povela je samo najmlađu sestru. Zajedno smo nakon više od 10 godina išle da se ona i ta najmlađa sestra upoznaju jer se nisu čitavo to vrijeme vidjele. Hoću reći da sam nekako uvijek živjela s tom problematikom- jedni prijatelji su u ratno vrijeme posvojili dvoje djece, jedna prijateljica mi je bila udomiteljica....
Ne radim i ne bih mogla raditi (moj mm zato radi cijeli dan). Već dvije god. imam udomljeno dijete s teškoćama u razvoju (pokraj druge djece) koje zahtjeva stvarno više od punog angažmama. Kod njega je bilo pitanje hoće li uopće hodati, uglavnom bio je maltene otpisan (sa sumnjom na tešku mentalnu retardaciju). Danas je on dijete koje trči i ciči od sreće (moja "Srečica), ne govori, ali točno zna što želi,(to i dobije). Treba još puno raditi s njim, ali vjerujem....vjerojatno neće biti akademski obrazovan, ali danas sutra bit će pošten čovjek sposoban brinuti za sebe.
Djeca koja su od mene posvojena bila su kod mene dvije i pol godine, a ova "ekipa" je treću godinu i budući roditelji dolaze i kontaktiraju, djeca će vjerojatno ostati možda i do kraja školovanja, odnosno dok ne osnuju svoje obitelji.
02 pro 2009, 15:28
Dory

rasplakala si me.
03 pro 2009, 00:02
sory,

....nije mi to bio cilj.Htjela bih malo približiti udomiteljstvo onima koje to zanima, jer udomiteljstvo ima toliko lijepih strana, toliko može usrećiti i oplemeniti obitelj, biološka djeca također stječu pozitivna iskustva, senzibiliziraju se s problemima te djece, uče da nisu sva djeca, djeca jednakih mogućnosti ni jednake sreće....Kod mene je uvijek puno djece, znate, kad imate puno djece u kući, onda dođu i djeca od rodbine, i djeca od prijatelja i nepoznata djeca...djeca osjećaju da su dobrodošla i mene to veseli....djetinjstvo se živi samo jednom i želim da im je sretno, opušteno i sigurno. Možda nekog potaknem da postane udomitelj i usreći neko napušteno dijete....
03 pro 2009, 10:54
Evo mene s dodatnim pitanjima:
kako reagiraju udomljena djeca, koja npr. 2.5 godine zive kod tebe, s tvojom djecom i ostalima, kad odlaze u obitelji koje ce ih posvojiiti?
Koliko imas ukupno udomljene djece? Kako se stignes izorganizirati (kuhanje, spremanje, peglanje), imas li pomoc sa strane?
03 pro 2009, 13:44
Djecu koja odlaze na posvojenje treba za to pripremiti i olakšati im taj dio životnog puta, morate svoje emocije jednostavno pospremiti negdje, isplakati se kad oni to ne vide...oni ne smiju osjetiti da ste vi nesretni radi toga što odlaze. Morate im objasniti da time što odlaze i što će steći novu obitelj ne gube vašu ljubav i reći im da ste sretni jer će dobiti nekog tko će ih puno voljeti. Tada se ni oni ne osjećaju kao da vas izdaju i ostavljaju. Dobro je da osjećaju i znaju da vas mogu nazvati, posjetiti i da ćete ostati u kontaktu. (naravno da to ovisi i o posvojiteljima). Ja sam osjećala kako se kolebaju, tisuću pitanja i nedoumica jurilo im je glavom, bile su i sretne i nesretne. Vjerujem da im je bilo lijepo kod mene, ali ipak u dubini njihovih očiju bila je točkica tuge,ipak budući da nemaju samo svoju obitelj, osjećaju da su drugačiji. Dođete u školu, recimo, djeca se ustrče i zovu refleksno moju udomljenu djevojčicu:"Dođi, ide ti mama", a onda muk, skuže, znaju da ja nisam "mama" i kažu "Došla ti je teta". To su takvi trenuci od kojih ih ne možete zaštititi, okolina im nesvjesno šalje poruku - drugačiji si, nemaš mamu kao svi mi....Znači ako djeci olakšamo taj dio puta i kvalitetno ih pripremimo oni odu bez tereta u novi dio života. Naravno da se po potrebi u taj proces uključuju i strzučnjaci iz CZSS, dječji psiholog, pedagog iz škole i drugi koji su radili s djetetom.Uh, opet sam opširna...
Drugi dio - po novom zakonu može se udomiti najviše troje djece, osim ako su braća (ja udomljujem četvero braće) onda je pravilo da se braća ne razdvajaju, naravno ako se nađe udomiteljska obitelj koja ih je sve zajedno spremna prihvatiti. Ako se takva obitelj ne nađe, onda se nastoje smjestiti u više obitelji koje žive blizu, kako bi braća ipak imala kakav-takav kontakt.
I još - ja ne radim (mada zapravo radim 24 sata na dan - 12 aktivno), ustajem rano, oko 6. Ako su djeca ujutro u školi, spremim ih u školu, jedno dijete vodim u vrtić oko 9 i onda sam slobodna do 13 (uskoro mi ističe slobodno vrijeme), odnosno tada čistim, peglam, perem, obavljam "papirologiju", evo malo sam na forumu i usput kuham. Kad dođu iz škole ručak i onda je napeto - svi su niži razredi i sa svima moram odraditi zadaće, to traje do recimo 17. sati. Nakon toga je tv, ako je lijepo odemo u šetnju, igramo neke društvene igre, crtamo, čitamo, razgovaramo i sl. Nastojim za svakog posebno odvojiti jedan dio vremena svaki dan. Zapravo me ne muče ti serijski poslovi, kuhanje, peglanje i sl. to mi je rutina (nije da mi kuća baš blista, ali je sve uglavnom čisto - ja uostalom kažem gdje je puno djece i kuća ko apoteka tu nešto ne štima, što će djeci igračke ako se ne smiju igrati, a zna se da ih onda ima posvuda) više se potrošim na nastojanju da im svima ugodim razgovorom , morate svakog saslušati, razumjeti ga, posvađaju se pa ih morate miriti, zaljube se pa ih morate tješiti itd...Nastojim biti pravedna i dosljedna prema svakome od djece, bilo biološkom bilo udomljenom...
04 pro 2009, 10:28
Naravno da se po potrebi u taj proces uključuju i strzučnjaci iz CZSS, dječji psiholog, pedagog iz škole i drugi koji su radili s djetetom
I to kod nas stvarno dobro funkcionira?
Ako da, super, barem neka netko radi svoj posao kako treba.
Tebi, a bome i TM svaka cast
Kako planirate provesti blagdane? Hoce li sva djeca biti s vama doma ili idu svojim roditeljima? I inace, koliki je intenzitet posjeta tih roditelja djeci, kako djeca dozivljavaju te posjete, pate li nakon toga sto roditelji odlaze na svoju stranu a oni na svoju

?
04 pro 2009, 13:14
Važna je i suradnja s Czss i ostalim stručnjacima koji brinu o djetetu. Ne da zagovaram djelatnike CZSS ali oni stvarno puno puta moraju trošiti svoje znanje i energiju na papirologiju i ostale poslove kojim direktno ne pomažu svojim štićenicima (ali takav je sustav), sve su to manje više divni ljudi,,,
U prethodnom postu zaboravila sam napomenuti da osim braće imam i jednog malog dečkića s teškoćama u razvoju. On je najmlađi i moja "Srećica". Baš time što je dijete s pp, jako je promijenio neka moja razmišljanja, stavove i jako puno je obogatio moj život...i život svih nas, sad razumijemo roditelje djece s teškoćama, uvidjeli smo kako ih društvo izolira i kako su po strani...a on je tako divno, toplo i emotivno dijete.
Zapravo vas svako dijete koje dođe u kuću osnaži, obogati.
Za blagdane smo svi zajedno - već čiste čizme za sv. Nikolu, a vjerujte nema ništa lijepše od cupkanja njihovih bosih nogu u Božićno jutro i veeelikih očiju kad odmataju pakete ispod bora.
A, roditelji su posebna priča, ne žele oni njima načelno zlo, samo ne znaju što bi s djecom...nemaju sposobnost brinuti o njima i nisu ni svjesni koliko propuštaju i koliko ih djeca mogu usrećiti. Dođu, jednom u mjesec, dva. Djeca im se vesele, ali se isto tako vesele kad odlaze, nisu tužna..roditelji im svakim danom postaju sve veći stranci.....mada je dobro da imaju kontakte, da ih vide, neće ih u doba puberteta idealizirati i stvarati si neku idealnu sliku o njima.
17 pro 2009, 15:50
dory jel ima neki uvjet npr. koliko bi vremenski dnevno morao imati na raspolaganju za djecu
npr. ako mm i ja radimo gdje smije biti to dijete?
ide li automatski u vrtić ili ga smije čuvati netko drugi?
17 pro 2009, 15:56
da i htjela sam pitati koliko traje sam proces ?
što si sve morala proći? (ako ti nije problem, netreba baš skroz sve pojedinosti)
i npr. dali se može udomiti dijete određene dobi npr. isto ko moje
Powered by phpBB © phpBB Group.
phpBB Mobile / SEO by Artodia.