Život prije i poslije trudnoće

[frrr]

i, jesi se osjećala besprijekorno sabrano ili te hvatao strah?

znam da ću preživjeti, ali mislim da je normalno da nisam savršeno staložena i samouvjerena, ako ništa drugo jer me očekuje potpuno nova, a zahtjevna životna situacija

[zeezee]

kao što rekoh, moja trudnoća je planirana na dugo i široko i baš me ista pitanja muče - od toga da ja ni ne znam one banalne stvari koje su nekim ženama prirodne npr. kako primit bebu, kako je nosit, znam li prepoznat temperaturu pa do pitanja o odgoju i sl, iako znam da je to još daaaleekoo....
danas me utješila frendica, također trudna, u istom je tjednu kao i ja. Ni ona nema neki blaženi majčinski osjećaj, niti joj smješak zadovoljstva titra na licu zbog spoznaje da u njoj netko raste. ... i vrlo smo kratko uopće pričale o tome, uglavnom smo čavrljale o poslu i ekipi koju obje znamo. Valjda sve to legne na svoje kad se mali rode na ovaj svijet.
još jedna fizička promjena....sad i ja znam kako izgleda žgaravica

[swenova mama]

frrr, iskreno, nisi spremna. Ali zeljela, ne zeljela dijete, apsolutno nitko od nas nije bio spreman na ono sto slijedi. Al sve plivamo u tome. Bit ce sve u redu. Hormoni i priroda, pobrinu se za to da budes spremna.

[JiA]

i, jesi se osjećala besprijekorno sabrano ili te hvatao strah?

A tko je od nas besprijekoran? Činjenica je ipak da kad sam se suočila sa činjenicom da ću postati mama ( i to dvostruka ), samo sam jedva čekala da ih vidim. I da taj ogromni trbuh nestane O tome kako će mi biti poslije poroda nisam ni razmišljala ( a imala sam 24 godine ).
Jednostavno sam skočila i plivala kako najbolje znam.

[folne]

Gle, ja sam na sami termin pila kavu i gledala dvogodišnjaka kako za...ava mamu u gotovčevom trčeći gore dolje po onim kosim rampama na ulazu i ona za njim i tako pola sata. I velim svojim curama da bi ja sad njega jednu s lijeve, jednu s desne i nek sjedi kuš, a za mamu sam mislila da je glupa kad ju tako voza ko kretena. I na sve to dodala komentar da se nadam da će se što prije u meni javiti neki majčinski osjećaji, jer jadno moje dijete ak nastavim tako razmišljati.

Kaj da velim, ja sam od onih mama koje su prvim pogledom, (dobro ne baš prvim, jer nakon poroda nisam bila pri sebi i babica je rekla ljubi bebu, ja sam ga poljubila automatski i pala u nesvijest. da mi je rekla ugrizi ga valjda bi i to napravila koliko nisam pri sebi bila) znači svjesnim pogledom bila gotova od navale ljubavi prema smotuljku.
A da ne komentiram pijenje kave u miru s djetetom kraj sebe Moš mislit

edit: da dodam, probaj ne gubiti vrijeme razmišljanjem jesi li sposobna biti mama, jer to radi na principu da taman kad savladaš jednu lekciju na redu je druga. znači uhodaš dojenje krene dohrana, savladate puzanje kreće vodanje za ruku. prohoda pa si sav sretan, al kreće jurcanje za njim je sad tek može kud hoće. kasnije vrtić pa škola....
to je beskonačan niz novih situacija koje je najbolje prihvatiti kako dolaze, jer će doći sigurano i odradit ćeš ih najbolje što ćeš moći.

zabrinjavanje oko toga kako ćeš je normalno i zapravo gubitak vremena, al ja još, za sebe, nisam našla način kako od toga pobjeći.

[frrr]

folne, suzice, kol'ko od smijeha tol'ko i od očaja, mi je skoro izazvao tvoj post

danas sam pak u raspoloženju da se veselim i da jedva čekam da osjetim tu ljubav prema bebeu i da budemo troje

meni je sve to prebrzo došlo.
al, opet, nisam klinka, imam 29 godina, ne znam što izvoljevam nekad.
bah, hormoni me šoraju valjda.

[swenova mama]

frrr, godine bas nemaju neke veze s tim. Ja sam sw radjala s 32, pa sam si mislila da sta je meni, da je to prerano i da niposto ne mogu biti necija mama. Pa eto...

[JTS]

Eh...da...zivot prije i poslije, toliko razlicit.

prva trudnoca divna, svaki dan sva 24 sata samo su se vrtila oko trudnoce..the best time in my life...i porod...ono sto mi je promjenilo boju kose u bijelu, je ono nakon...nisam bila spremna na PP (onaj hormonali dum nakon poroda, koji je zbog zivota u daaaaalekoj zemlji i nedostatka supporta bliske familije....bio predug i pretezak).

Frr...i ja sam nekucanski tip...nazalost i nakon 10 god. braka, malenog od 6 god. to s ebas nije promjenilo, ako uleti neki super izazovni posao, u akciji sam prije nego trepnem...a sve oko doma i malog ostavljam MM....ima to dobrih no i losih strana...u zadnje vrijeme vjerujem dosta losih.

No sad kad je malonom skoro 6 i kad vidi da je mama down...i kad ne vice "mama gle ovo, mama ne citaj net, gledaj MENE !!" nego maleni kaze "mama ja cu te stititi od svega"...eh...onda se pitam kako to da sam zasluzila takvu srecicu..

Propustila sma neke vec eposlove zbog prve trudnoce...ali to se nadoknadilo kasnije , radeci poslove u kojima sam mogla sresti neke od velikih svj. imena...i tako kad sam se opet zalaufala u biz....i pomislila nema sanse za drugo sa 36 god....i odustala, jer se nisam vidjela opet kao mamu male bebe...

Slucajno i jos uvijek ne kuzim kako...jer mi racunica nikad nije fulala, se desilo....i sad sam 10 tjedan po njihovom..mozda 5-6 po mom...i u mucninama...

Promjenilo se....da je druga trudnoca, mozda jer nije ocekivana, ne bas toliko thrilling kao prva, mozda jer moram nastaviti raditi u uredu, kao do sad, ili jer se borim protiv grozne stare administratorice koja me pokusava bacit van...tipa ne treba nakon poroda...pa borba protiv sistema, sdravstvenog koji ne pokriva trudnocu...ukupni troskovi (skuplji od onih prije 6 god) od kojih cc 8000 USD...za preglede, porod itd...
i da ne kazem da smo se tebali napokon seliti doma...no sad ce sve to biti odgodjeno do tko zna kad.

postala sam cendravija, explozivnija, osjetljivija...i jedini tren koji je isti za prvom trudnocom je onaj kad sam vidjela maleno uzurbano srce nove bebe na pregledu...wow...poznati osjecaj

I mislim si, pa sto...djeca su zaista bogatstvo i ma kako ne imao vise svoje vrijeme, ritam..i ma kako bespomocno i iritantno to ponekad bilo, ipak moj maleni nece biti sam, imati ce bracu ili seku...

:juhu

[damdam]

ja sam silno željela prdu....al, dobro, ne baš sa 29, mislila sam negdje oko 35!
Kao fućkaš biološki, policistične jajnike, endometriozu i slične ženske probleme...nakon laparaskopije sa 28 shvatih da se nije za zezati...fučkaš posao, ambicije i sve ostalo. a baš sam se bila zalaufala i radila 12-18 sati dnevno...bilo mi je naporno ali sam uživala u svojem poslu.

kad sam konačno ugledala + na testu jedno jutro, koji je bio veeelik i kristalno jasan, plakala sam kao nikad...nisam mogla vjerovati da nam je uspjelo, nakon ne baš bajnih prognoza, jelte. odmah sam bacila cijelu kutiju cigareta u smeće. nisam imala mučnine. ali mirisi......po gradu sam do posla hodala sa rukom na ustima...gušio me smrad smoga i auspuha...tako sam i vozila a drugom rukom sam vrtila volan i mjenjala brzine...mogla sam se ubit nebrojeno puta.
ali bila sam prokleto sretna, uz sav strah koji i priliči svakoj 'normalnoj'i 'stabilnoj' trudnici, uživala sam u očiglednom rastu trbuha, kila , prvim pokretima bebe, sličicama sa uzv-a i milovanju trbuha. Radila i dalje ko sumanuta. samo mi bila pala koncentracija .

onda se javili problemi i završila u bolnici na dvomjesečnom čuvanju trudnoće...radila sam čak i tamo , i još upisala spec. magisterij.
kompliciran porod kakav ti ne želim. stravičan.

ali ja sam bila tako sretna što je prdo živ. što sam ja živa. što je zdrav. što ga vidim. pucao me adrenalin. prva dva tjedna bila sam krepana i izmučena od bolova, al ja nisam spavala. samo sam ga gledala. sve je nekako išlo lakoćom, a mislila sam da će bit grozno jer sam tip od crvi u ritici i više me zanima job, nego recimo vođenje domaćinstva.
dva tjedna kasnije, sa još bolnim rezom, sjedila sam u predavaoni.
onda sam na porodiljnom honorarno gurala posao, dijete i specijalistički.

u trudnoći nagurala 27!!!!!!!! kila. Najdeblja i najodurnija trudnica na odjelu, vjeruj mi!

s malim, u međuvremenu prošla sve i svašta, stvari kojima se baš i nisam nadala, al da kucnem....

19 mjeseci kasnije...radim opet ko blesava već, naravno 7 mjeseci, i dalje guram spec, dala hrpu ispita...ne, ne šalabajzam vani, jer imam dijete i važnije mi je biti s njim nego na tamo 'nekoj ispraznoj' kavi ...naravno da su se prioriteti promjenili...bila sam filmofil, al sad neke ne mogu pogledati, ne sa ovim emocijama koje me sad drmaju...manje čitam beletristiku, a više stručnu literaturu..i sve što ima veze sa bebama i djecom, izgubila SVE kile...malo sam posvećena uistinu sebi...pa i sad dok ovo pišem, zapravo radim, ovo je samo pauza, a vidi koliko je sati, s tim da ja u 8 pičim na posao....

ide sve, guramo...i zahvaljujemo svakim danom na onom velikom jasnom plusu koji je narastao do hrabrog, najdražeg dečkića... i pitam se zašto se nisam i prije odlučila za dijete!?

NE, život sigurno više nije isti, moj san više nije isti, ako uopće spavam, moj ručak više nije isti, pa ni popušena cigareta.
Zna bit teško i iscrpljujuće. Ali nema, nikada nije ni bilo, ničega drugog u mojem životu, što je moglo, barem hipotetski, zamjeniti njegov osmjeh kad dođem s posla i kad mi vikne 'MAMA', prvu riječ koju je naučio izgovarati, i kad se priljubi uz mene i obujmi me svojim dječjim ručicama.

[Cicko]

DANREJ - sva sam se naježila

[zauvijekmama]

DANREJ...prekrasno

[Mrvica1]

DANREJ... i ja bi, ali ne ide

[Nina334]

Danrej - prekrasno napisano!

[damdam]

došla vidjeti još kakvo iskustvo , a kad ono...
...cure hvala,

[spm]

hello!
ja osobno mislim da nije potrebno razbijati glavu sa tim jesi li spreman ili nisi za dijete; hrpa ljudi kaže da nije spremno pa kad im se dogodi sreći nema kraja.... moja je trudnoća planirana, u braku smo 2 godine, ja imam 29 godina, jako dobar posao i poziciju; volim raditi i planiram raditi do kraja, ali sa osijećajem lupkanja u trbuhu se nikakav drugi uspijeh ne može mjeriti

Život se sigurno promijeni jer ti se promijene prioriteti, ali smatram da život nikako ne staje ako imaš dijete. Mislim da ne treba biti rob svog djeteta (ni obratno, tvoje dijete tvoj rob). Mi već planiramo putovanje slijedeće godine sa našim bebačom (daj Bože da sve ispade super), jer stvarno volimo putovati i zašto bi nas dijete u tome ograničavalo... Neće biti nekih ludih noćnih izlazaka, ali mi iskreno ni nije više do toga....

Uz to smatram da će mi život sa djetetom biti puno kvalitetniji i ispunjeniji (pogotovo kad se usporedim sa svojim još uvijek solo frendicama; one kao da još nisu odrasle i žive u studentskim danima)....

Eto, frrrrrrrrr želim ti da se opustiš i ne razbijaš glavu sa nepotrebnim stvarima, ako ti se da izlaziti, ići u kino kazalište, možeš to i trudna i kasnije sa djetetom....

[Megan]

Ja sam oba puta bila spremna na bebu, ali i prvi put i sad nisam bila spremna na grceve

[Rogue]

ja sam bila posve nespremna i nesigurna, pogotovo malu mrvu dovesti doma...ali izguralo se.

zivot mi se inace promijenio za 360° (na istom mjestu sam, a sve je drugacije).
jednostavno sad zivim neki sasvim novi zivot, u kojem jos pomalo tapkam u mraku...

[tamara1981]

Meni se nije život puno promjenio,oduvijek sam malo povučena i najdraže mi je biti u kući i čitati knjigu ili gledati tv...mogu reći da sam totalno bila spremna na bebicu jer smo ju pokušavali dobiti godinama i nije išlo,a kad je test napokon pokazao + bila sam u sedmom nebu...jedno vrijeme nakon škole sam čuvala djecu,prvo u Osijeku a kasnije u Švicarskoj,tako da sam i u tom pogledu imala neko predznanje i nije me bilo strah ničega...jedino me sad muče emocije,može me rasplakati svaka sitnica tako da ne gledam vijesti niti čitam novine...ja sam uživala u životu prije trudnoće,dobri poslovi,druženja s prijateljima,pročitala sam tone knjiga uvaljena u naslonjač ali sad kad imam dijete,kad me zagrli ili kad mi kaže ma-ma,ja se totalno raspametim i prvo što mi padne na pamet je:Kako sam mogla živjeti bez njega cijeli život???

-fizički:prije trudnoće sam imala 56 kila a na porod sam išla sa 87 ,grudi su mi narasle za tri broja(to mi se sviđalo,a i mm-u )ali nakon prekida laktacije vratile su se na staro(na žalost mm),strije su mi se javile mjesec prije poroda unatoč lickanju sa kojekakvim kremama,a hormoni su me pucali ko idiota,čas sam se smijala,čas sam plakala
-sad:skinila sam 20 kila,strije su malo posvjetlile,ali mene hormoni još pucaju...kad god pročitam neku priču(pogotovo tu na forumu)ja se rasplačem ko malo dijete

[Bommea]

Meni se život potpuno promijenio u trudnoci ,a i poslije trudnoce. Imam 26 god, trudnoća planirana, stalan posao 3 god, živimo u kući mm. 2 auta.
Prije trudnoce sam izlazila vani, stalno bila aktivna, bavila se svime i svacime. Dogovarala druzenja, radila, isla van, doma, posao, van, i tako stalno.
U trudnoći-dobila 30 kg
- 2 mj zavrsila na (patologiji) čuvanju trudnoće
- pucanje hormona, mm je ludio samnom
- prestala sa kavama, druzenjima
- postala pravi kucni tip
- bila svadljiva, placljiva
- dobila strije na trbuhu, cice za 1,5 br vece i noge 1 br veće ( zato su sad cipele pravi problem)
- bila sam puna vode ko da su me pcele ubole

Nakon trudnoce : -skinula 10kg, nosim jos 20kg
-prvih 3 mjeseca neispavana, ali sretna, slatka patnja
- sad je vec bolje, mali ima 4 mj i uzivam u njemu
-čitam sve o bebama i samo me to zanima za sada
-pasivna ali pozitivno
- druzim se vise sa onima koji imaju djecu
- manje imam vremena za sebe, ( ne šminkam se svaki dan kao u trudnoci i prije trudnoce)
- gledam vise poslova kvalitetno napravit
- i dobila taj cudesan osjecaj majke i preporodila se, ponosna sam i sretna, smirila sam se.
- i ono najvaznije, jos uvijek ucim, saznajem i upoznajem neke nove osjecaje, situacije promjene.

[Maslacak]

Nisam vise trudna (barem se nadam da nisam.. hehe)..
Promjene u prvoj trudnoci:
- udala sam se nakon godinu i 9 mjeseci veze, skro isto toliko zajednickog zivota
- promjenili smo auto- trebao nam je veci
-pronasli smo drugi stan u drugom gradu (poceli se seliti 20 dana nakon poroda)
-dobila sam boravisnu vizu

-pusiti sam prestala nesto prije zaceca jer smo trudnocu ipak planirali
-nakon mrsavljanje od par kila u prvom tromjesecju trudnoce- dobila sam jos 8 kg na predtrudnicku tezinu
-oslabljen apetiti
-pred kraj sam dobila strije po trbuhu
-grudi mi se nisu povecavale u trudnoci

-bila sam emocionalno puno osjetljivija
-isto mi je vise godilo drustvo osoba koje su vec imale djecu
-pocela sam skroz drugacije gledati na roditeljstvo, dojenje ali i zato sto sam se educirala po forumima


E sad druga trudnoca:

-poceli smo ozbiljnije traziti sebi kucu, napokon ju nasli i kupili pa se i preselili opet u drugi grad

-izgubila sam u prvom tromjesecju 6 kg, od toga do kraja trudnoce nadoknadila 5.5 tako da sam na kraju bila pola kg laksa nego prije trudnoce- srecom pa je beba bila velika i zdrava, samo sam ja smrsavila
-oslabljen apetit i stalna zgaravica
-cice su mi se isto smanjile- moguce i zato sto sam prestala dojiti.. nisu rasle do par dana nakon poroda...
-dobila sam jos strija po trbuhu

-puno sam brze i lakse planula nego inace
-pojacana suosjetljivost... svaki me film mogao raspekmeziti

Mozda se sjetim jos koje promjene...

Nasla svoj stari post..
I mogu sad nadopisati za trecu trudnocu..

-kao i prve trudnoce i ova je bila planirana, tako da sam se makar psihicki pripremila na nju..
- drugacija je od prve dvije ali mozda zbog toga sto sam sad zaposlena i aktivna oko 2 djece
-ovaj put ne selimo nigdje, imamo u planu samo zamjentii sve prozore na kuci.. ali to nema veze sa trudnocom..
-za razliku od prve dvije trudnoce namam bas volju za seksom
-apetit mi je isto u komi ali ne povracam i bolje podnosim nego prve dvije..
- hormoni me pucaju, ali mislim da me puno teze izbace sad iz cipela nego prije..
- zapravo neke promjene vece i nema, dojila sam do pred mjesec i pol i vec sam skoro 6 godina neprekidno ili trudna ili dojim..

[olja2208]

uh, da zivot mi se potpuno promijenio...bili smo zajedno 4 godine ali do 1. trudnoce smo zivjeli odvojeno u razlicitim gradovima i viđali se samo vikendom, iako smo u jednom momentu prestali koristiti zastitu bili smo iznenađeni (pozitivno) bebicom jer obzirom da smo tako udaljeni nismo ocekivali da ce nam uspjeti, odn. nismo puno ni razmisljali o tome, ja sam imala super posao i bila su mi ostala jos 3 ispita na magistarskom, u to vrijeme sam dobila 2 jako dobre ponude za posao ali zbog kojih bi morala otici zivjeti u Sarajevo a to bi bilo jos par stotina kilometara dalje od mog dragog tako da sam ja zamrznula svoje ambicije i umjesto toga prihvatila posao u skoli (a to mi nikad nije bila opcija za razmatranje) u mjestu u kojem zivi MM i izabrala miran porodicni zivot
...zadnjih 10-ak god. prije tog sam radila za međunarodne organizacije i NVO jer sam pocela raditi jos kao student, imala sam velike ambicije u pogledu obrazovanja, htjela sam zavrsiti magistarski i upisati doktorat, dobro sam zarađivala i sebi sam bila u centru paznje, puno sam putovala, nesto vremena je ostajalo i za koncerte, prijatelje, sve u svemu jako dinamican tempo...kad sam pocela raditi u skoli prvih mjeseci sam jos uvijek putovala u drugi grad i radila i u jednoj NVO ali to je za trudnicu bilo previse pa sam odustala...u trudnoci i prvih mjeseci poslije rođenja kcerkice dala sam i zadnja tri ispita na magistarskom ali jos nisam zavrsila m.tezu tako da to jos ceka.
Uglavnom ja sam poslije rođenja djeteta imala odjednom jako puno slobodnog vremena ali opet nista ne mogu stici, vrijeme trosim na drugi nacin, jos se ucim organizaciji u pogledu obaveza u kuci, oko klinke, itd. u drugim segmentima sam bila jako organizovana ali ovdje jos moram raditi na tome..

..ambicije u pogledu karijere su dobrano usporile ali daleko od toga da su iscezle, naprotiv, koristim svaku priliku za strucnim usavrsavanjem, cesto zbog toga MM i cera budu zapostavljeni ali ne kompromitujem porodicu previse i uvijek ce mi biti na prvom mjestu.

...emocionalno sam postala osjetljivija (moj podnick dobro opisuje neke epizode u trudnoci ) ali to se odnosi bas na period trudnoce, hormoni me narocito u prva tri mjeseca peru da se gotovo ne mogu prepoznati...

...fizicki sam se takođe promijenila, nabacila par 7-10 kg, cice su porasle za broj, vec sam preboljela svoju predtrudnicku odjecu u koju sam se mislila vratiti jednog dana ali nis' od toga

...trudim se da ne zapostavim prijateljice iako sve manje vremena imam za njih, i da pocela sam se intenzivnije druziti sa nekim prijama koje imaju djecu a koje sam ranije zapostavljala, valjda sad imamo puno vise zajednickog...

[olja2208]

zaboravih, prvo dijete sam rodila u 30-oj i nekako sam mislila da je to jos uvijek rano )...

[Tulip]

Sto se tice mog zivota prije trudnoce- nije mnogo razlicit, niti mislim da ce biti mnogo razlicit sto se tice izlazaka i putovanja. Mi smo se smirili jos i prije braka (6 god zabavljanja, 4 god braka). Posto smo se lijecili od neplodnosti 3 godine, dakle, reklo bi se da smo bili svjesni u sta se upustamo i bili smo svjesni da zelimo dijete da nam nedostaje u zivotu. Koliko je moguce biti svjestan necega kroz sta nisi vec prosao.
Prethodno smo se sredili (stan, namjestaj), auto cemo kasnije...
Sad je jedini problem sto je meni plata smanjena prilicno zbog bolovanja a imamo velike kredite zbog vantjelesne (u inostranstvu). Medjutim, podnosljivo je, pogotovo sto smo uspjeli iz prve.
Ja samo razmisljam o tome da li ce se moje emocije promijeniti. Drago mi je sto sam trudna i uzivam u tome, ali mislim da tu treba biti vise osjecaja. To me brine. Takodje, razmisljam sta cu kad mi daju malu krhku bebicu u ruke. Sta dalje s njom? Nemam iskustva sa bebama pa sam preplasena i to je to. Nadam se da cu sljedece godine moci upisati magistarski ali ako ne uspijem, upisacu 2011.
Kod nas postoji i taj faktor sto imamo smrznutih embriona pa se mislimo vratiti po njih za neke 3 godine. Bice nategnuto, ali mislim da cemo uspjeti ako budemo slozni.

[srecica tara]

nisam trudna (bar mislim )al evo ako mogu da napisem svoj zivot prije i za vrijeme trudnoce
1.TRUDNOCA-upoznala muza i dobila snjim u dotu hrpu problema od strane moji roditelja,nakon samo 3 mj veze ja sam
ostala trudna ,al to je bilo jer smo htjeli.U pocetku mucnnine,ovracanje svako bozje jutro me pratilo u stopu,poceli su me pucat neki filmovi koji mi ni dan danas nisu jasni zasto,upala sam u neko tupilo,nista mi se nije dalo,jednom rijeci trudnoca i spoznaja da cu bit odgovorna
za jedan novi zivot me totalno bacala u depresiju da sam po cile dane samo tupila u jednu tocku,mm nije znao sta da radi samnom.i vec pred kraj trudnoce sam polako dolazila sebi.15 dana prije poroda smo se vjencali,a prije svega toga smo izlazili vani u setnje,vecerice,duga putovanja.
Dosla je beba i polako se sve pocelo smirivat,nema vise izlazaka ni svega onoga prije trudnoce,samo briga za bebu,sta je mene opet bacalo na sve strane,al nekako se primirila.nakon 2 god.dolazi druga trudnoca

2.TRUDNOCA-podnosljivija je nego prva u svakom pogledu,manje mucnina i povracanja,e sad je tu opet bila prisutna jedna mala doza nesigurnosti i straha,kako da ja sama brinem za dvoje male djece kojoj je potrbna sva paznja u potpunosti.inace muz mi je pomorac pa ga vise nema nego ima,al kad se rodila K sve sam u svojoj glavi poslozila kako i sta.i donekle sam uspjela,ne obazireci se na zivotne dileme i probleme koji su me u tom razdoblju pratile.

I sad ono najgore sta se pretvorilo u nesto preslatko.

nakon samo 9 mj.ja opet trudna po treci put .i sta sada stvari mi kasne dosta,dosta vrimena,ja im se sve nadam i tjesim samu sebe da ce doc,al vrim je odmicalo a ja sam zivila u nekom strahu od trudnoce.proslo je i dva mj.od toga stvari nema na vidiku ni blizu,u sebi sam znala sta se dogada,al opet se nisam dala.Jednog dana sam se odvazila i kupila test,dosla sam doma i odma ga napravila,cekam rezultat a cili mi se zivot doslvno trese,sta da radim ako sam trudna pa troje male dice,podstanarstvo,muz na brodu,ja sama bez igdi ikog svog,sve mi je to proletilo kroz misli u sekundi,i gledam na onaj carobni stapic od testa a na njemu debela crta preljepe roze boje.trudna,nisam znala ocu plakat il se smijat.ta trudnoca je dosta bila teska na svoj nacin,trajala ej 9 god,a ne 9 mj.nikako doc na kraj,opet me satrala na svoj nacin.i tara se rodila napokon,tada sam odahnila i sad uzivam sa svojom zivahnom djecicom,koja me iz dana u dan sve vise usrecuju.a i sve one stvari koje su nekad bile problem dolaze polako na pravo mjesto.

[..sunchicaa..]

Ja i moj mm isto nakon samo par mjeseci veze napravili malu ljubav

Prvo je bila panika kako ću to reći svojima doma ,jer sam imala 19 godina kad sam saznala da sam trudna (sad imam čak 20 ) ,ali sve je ispalo bolje nego što smo očekivali,imamo oboje relativno normalne starce koji su sve brzo prihvatili. mm-ovi su rastavljeni pa mu je jasno kako je biti dijete koje je prisiljeno biti na dvije strane, tako da su mu složnost i razumijevanje (a i meni,hvala Bogu) postali najbitnija stvar na svijetu. Oboje smo morali naglo odrasti,ali pošto je majčinstvo bila moja najveća želja otkad znam za sebe,brzo mi se sklopka u glavi okrenula,pa eto već i u 6. mjesecu trudnoće živim za svog sinčića.sjećam se s kojim sam strahom išla doktoru tog dana,u glavi mi je bilo 100 scenarija jer nisam bila sigurna ni u sebe ni u mm-a,mislila sam da će me tatica izbaciti pa kud koji,mili moji..ali kad sam čula to malo srčeko...sve brige na svijetu su nestale,suze od muke i jada se pretvorile u suze radosnice kad je doc prokomentirao: "pa da,trudni jeste..." i tako,stvarčice za sinčića kupljene,mi zdravi i veseli,uređivanje kućice pri kraju,još samo da se dragi vrati iz Njemačke za 4 tjedna i sve će biti savršeno.Malo nam teško pada ta razdvojenost i žao mu je šta je do sada propustio bebina javljanja,pa čak i moje šizofreničarenje ali eto,nadoknadit ćemo mi to sve i sve će biti kako treba svi su se već nekako navikli na mene malo poveću,svima sam slatka i maze me,hehe,naravno da mi to paše..prva sam trudnica u svojoj generaciji pa i moje cure u pauzama na faksu obilaze trgovine i kupuju bodiće i trenirkice,jer kak bi one rekle :"to sve treba"
ne mogu reći da mi fali izlaženje,ponekad s curama izađem na neko pićence,ali oko 11 sati sam već doma jer sam se pretvorila u spavalicu..a eto,ne znam,oduvijek sam bila neki majčinski tip,glavna dadilja u selu i mislim da mi uloga mamice neće teško pasti usprkos mojim mladim godinama
ako negdje i zapne uvijek postoji mameibebe forum,jelda?

[zmajic]

Uh, dok sam iščitala, super ste mi... Kad bih barem ja ostala bez apetita kao Maslačak, tako sve strahujem da ću opet postati trokrilni ormar. Ali, ajmo od početka...
MM i ja smo skupa 12 godina, odmah počeli živjeti zajedno, a prije 6,5 se vjenčali. Mali je došao prije 6, a mala prije 4 god., i eto ga čekamo treću prinovu, spol još ne znamo. U sve tri trudnoće prva 3 ili 3,5 mjeseca katastrofalne mučnine, a poslije o.k. Prvi put 29 kila i sve me je boljelo, bila sam mamut nasuprot drugih elegantnih mamica, a godinu dana nakon poroda sam morala operirati meniskus (to je bila stara ozljeda koja se pogoršala radi moje tonaže). Drugi put pristojnih 14 kg, no moja princeza je imala visokeeeeeeee leukocite nakon rođenja i nitko nije znao što joj je pa su je prebacili na intenzivnu na rebro. Nakon mjesec dana pustili je kući, nisu odgonetnuli uzrok . MM i ja smo naravno skoro umrli od straha, sjede sam prestala brojiti.
U međuvremenu sam svaki put skinula nakupljene kile, ali imam problema s kičmom, diskus herniju L4, L5 i S1, pa sam prije tri godine počela redovito vježbati pilates i do 4 puta tjedno što mi je pomoglo da ne odem na operaciju. Pa i sada u trudnoći trudim se barem dva put tjedno otići na vježbanje.
Dok nam ne dođe treća bebica planiram (nadam se da hoću) položiti preostala dva ispita na faksu i seminar i diplomski riješiti, jer sam si zacrtala da bih sljedeće jeseni upisala postdiplomski specijalistički i završila ga do bebinih godinu ili godinu i koji mjesec. Voljela bih i da trajnije riješimo stambeno pitanje, naime imamo stan i kredit, ali nam nije dobar raspored i fali nam spavaćih soba. Ali što više gledam ponudu na tržištu nekretnina to sam deprimiranija, o cjenama i kvaliteti ne želim uopće govoriti.
P.s: danas mi je kroz glavu prošlo, dok sam kupila u vrtiću malog i gledala mamu trudnicu s njih troje sve jedno drugom do uha, kako je to kad čekaš četvrto.....

[MikA69]

kod mene se bas sve promjenilo...

prije trudnoce sam radila ko barmen (radila coctaile) u ljubljani, bila pred diplomom i zivjela tamo.. upoznala MM-a koji je rijecanin, zivjela na relaciji rijeka-ljubljana. stalno smo izlazili, hodali na koncerte, cugali na plazi (da nebi ispalo da smo klinci od 17 godina-ja 24 on 28 ), isli gdje i kad god smo mi htjeli.. zaprosio me, ja se doselila u rijeku i saznala da sam trudna ubrzo nakon toga.. nije bilo planirano, bila sam van sebe par dana..
u trudnoci se totalno promjenila, postala mirna i vise povuceni tip osobe.. isli smo na kavice i na pecanje ili kupanje.. al sve u malim kolicinama prestala raditi, diploma je na cekanju, dobila 13 kila u trudnoci i hormoni su me pucali sve u 16..
i eto me sad sa bebom koja ce u utorak napuniti mjesec dana.. 10 kila manje, umorna ko pas, vremena nemam ni da pomislim o kakvom izlasku al doci ce i to.. planiram za iduce ljeto neko putovanje s malom.. vidjet cemo mora mama prvo diplomirati

[bušica]

godine - 27
godina u braku - 2, još malo pa 3
godina zajedno - manje nego što smo u braku
trudnoća planirana - da
po redu - 3 ( prve dvije bez uspjeha )
posao - isti već 5 godina, mijenjalo se malo za to vrijeme, osim mojih odgovornosti koje su postajale sve veće, a plaća ostajala ista
živimo u - trenutačno sa njegovima naša kuća u izgradnji
promjene - cice mi narasle za 1 broj ( hvala bogu nije više, ionako ne znam kud bih sa svim time ), prvo izgubila 6kg pa ih vratila natrag, hormoni me šoraju svako malo tako da se zavučem u sobu i ne izlazim cijeli dan, strah me poroda ( zapravo ovog me bilo strah i prije ), depresija me ulovi svako malo jer nisam sigurna da ću ja to sve moći i da ćemo financijski sve skupa izdržati, ne idemo skoro nikuda osim kod prijatelja i kod mojih na kartanje