kome se "zamjerio" porod

zanima me dali se kome osim meni zgadio
7 dana
41 tjedan
trudovi nikako da poćnu
tjedan dana su ih pokušalai izazvat
a kad su krenuli nitko me u boxu nije doživljavo
prvi porod a prolazila ga sama ko pas
još me i doktorica popljuvala

Baš mi je žao zbog tako ružnog iskustva.Meni je porod trajao 20 h,bila sam zatvorena skroz,no tim lječnika je bio odličan,i stvarno su bili :daj5

!Nemoj da te takva misao prati i kod druge trudnoće,i da te bude frka,vjeruj da će biti bolje drugi put.

što ti se zgadilo? čekanje ili porod ili osoblje?

sve po redu
ja 4 dana nejedem ništa
u boxu a oni se šeću s pršutom sirom.....
niko ništa negovori a meni prvi porod
od svih indukcija me dolje bolilo da nisam mogla pišat
zbog njihovih propusta sam radala 2h duže
da nenabrajam dalje

a poslje ovog mislim da cu iduce posvojit

Po gore napisanom rekla bih da ti je sjecanje na porod jos svjeze, a samim time i emocije. Moj je porod bio tezak i s puno propusta. Skoro 2 godine je proslo od onda i ostalo je sjecanje, ali emocije su skroz ishlapile. Nekako te to sve prodje. :dunno

ni meni drugi porod nije bio sjajno iskustvo (i ja sam ležala u porođajnoj sali gladna dok su se oni šetali s princezama) ali mi se ipak nije zgadio, kako kažeš :dunno

slažem se s Daisy - verovatno ti je sećanje još sveže pa te "rane još bole"
nekako, čim sam je ugledala (a pri tom me uverili da smo obe dobro, zdrave i žive), zaboravila sam na sve :3srca

Kako ti se moze zgaditi nesto sto je povezano sa rodjenjem tog predivnog stvorenja kao sto je tvoje dijete?

Nisu ni mene castili na porodu- imala sam infuziju i inducirani porod... ali mi je porod u prekrasnom sjecanju upravo zbog toga sto mi je to bio pvri susret sa mojim 9 mjeseci cekanim i zeljenim dijetetom!

Apsolutno se slažem s Maslačkom. I ja sam imala inducirani porod i častili su me sa svim divotama poput dripa, epiziotomije itd. ali čim su mi dali bebu u ruke znala sam da ću sve ponoviti još barem jedanput. Kad se prisjećam svog poroda zadnje na što mislim je bolničko osoblje.

Žao mi je zbog tvog ružnog iskustva i sigurna sam da ćeš s vremenom promijeniti mišljenje. ;-)

ja sam imala porod, nocna mora mu nije ravna. 30 sati trudova, pa frka sta ce, forceps ili carski, pa temp, krvarenje. grozno. Ali s vremenom se to zaboravi, kad se ugleda to malo zlato koje si iscekivao svih tih 9 mjeseci.
vjeruj mi promijenit ces misljenje

Meni je nepojmljivo da bilo tko ima takve osjecaje nakon sto rodi zeljeno dijete.

Meni je porod kratko trajao 3,5 sata, i sve 5+ bez posljedica ( šivanja itd ), doktori su bili super . Jest da sam ušla dan u 43 tjedan (43+1 i bila već luda mislila sam da sam slonica koja nosi 24mjeseca,a ne devet) Ali da ga pamtim kao nešto super definitivno NE, i dobro bih razmislila da li bih išla opet !!

potpisujem maslačka u svemu, koliko god mi bio težak, ne može se
mjerit sa srećom kad su mi rekli da je sve u redu i dali mi
ga na prsa.i odmah sam zaboravila na sve.

apsolutno nisam zaboravila traumu s prvog poroda i imala sam ptsp od njega godinama. Nisam bila spremna za novu trudnocu (jednako traumaticnu) godinama, a bogme ni za porod.
I bila sam duboko uvjerena da vise nikad necu roditi jer ne zelim ponovno kroz isto prolaziti.
Nakon pet godina bila sam spremna za drugo koje, eto, spava u susjednoj sobi.
Zaboravi se, pricaj puno o tome, proci ce.
I da, ne slazem se da je pogled na dijete sve izlijecio instantno. volim svoje dijete, ali ne i nacin na koji sam ga donijela na ovaj svijet, meni su to dvije razlicite stvari. I trebalo mi je dugo da ga zavolim na nacin na koji se to ocekuje od mene, zasigurno ga nisam bezuvjetno voljela iste sekunde kad sam ga vidjela jer sam se osjecala kao odbacena ljustura i zbrajala svoje (preostale) snage.
Svaka zena prolazi porod na svoj nacin, dozivljava ga na svoj nacin, a nabijati joj griznju savjest jer ne gura u zapecak traumu koju je prozivjela u ime toga da je njome dobila dijete, nepravedno je. Po mom misljenju.

Meni je nepojmljivo da bilo tko ima takve osjecaje nakon sto rodi zeljeno dijete

Imala sam koma porod. Jedva smo preživjeli svi troje.
U narednih mjesec i pol sam bila na hitnoj valjda 10 puta.
Crno na bijelo mi na papiru piše ( pretpostavite koji liječnik je napisao ): PTSP. :dunno

Potpisujem Swenovumamu u ovome:

I trebalo mi je dugo da ga zavolim na nacin na koji se to ocekuje od mene,

S obzirom da sam svoje dijete prvi put uzela na ruke nakon gotovo 4 tjedna, da sam ih mogla gledati preko stakla dnevno na 10-ak minuta, da nisam dojila ni sekunde, ne znam kako bih mogla očekivati nešto drugo.

Godinama sam osjećala grižnju savjesti, ali sada sam načistu sama sa sobom.

I mislim da sam i fizički i psihički spremna ponovno proći trudnoću i porod.

Meni je forum pomogao da se riješim traume poroda i tek sad nakon 7 godina bi mogla smoći hrabrosti i biti trudnom.
Unatrag par godina, kad god bi na cesti vidjela trudnicu prva reakcija mi je bila "Isuse, jadnica, ne zna kaj ju čeka!"
Kad su mi stavili dijete na prsa, osjetila sam veliko olakšanje i veliko opuštanje i veliku ljubav, ali to mi je samo pomoglo da uopće ne osjetim završetak poroda i šivanje. Poslije sam se tresla ko šiba, a tjednima mi je bila noga ukočena od kuka na niže zbog ležanja i grčenja u istom položaju. A bilo me užasno strah ići na wc (velika nužda) tako da ni to 9 dana nisam obavila, nisam ni imala potrebu, mozak je zablokirao tu funkciju.
Uostalom potpisujem Swenki

uuu JiA, sta se to sprema? :mrgreen:

Tuznih i zapravo tragicnih prica (ne sa tragicnim ishodom, nego traumama u glavi mama) ima na zalost i previse. Puno zena nose jako ruzne uspomene na porod(e) i to me uvijek jako razalosti.

patkica je napisao/la: Puno zena nose jako ruzne uspomene na porod(e) i to me uvijek jako razalosti.

A za vjerujem 80 % toga je krivo med. osoblje, barem ja tako vjerujem.
Vjerujem da se ne bi tako osjećala samo zbog boli jer bol dođe, prođe i zaboraviš, ali onaj odnos njih prema meni, pa osjećaj totalne bespomoćnosti (a nije da se nisam pipremila, pročitala hrpu toga, pripremila se na bol, prag boli mi je dosta visok ...), u jednom momentu sam molila (doslovno molila) sestru da bude samnom (bila sam jedina koja se u tom trenu porađala), da bi mi ona odbrusila da nema ona kaj biti samnom i otišla je pričati viceve s drugom, čula sam ih preko zida.
Vrlo jadan osjećaj. Mogla mi je reći bilo što drugo.
Bolje da se ni ne sjećam.

Meni je puno pomoglo to sto je MM bio prisutan od pocetka do kraja poroda- pa smo to prosli skupa... I drago mi je sto je sve vise oceva na porodima... pa vjerujem da ce i trauma biti sve manje...

Zeni kraj mene u predradjaoni, viserotki, po naglasku negdje sa sela - je sestra odbrusila - Hajde sta se deres, kao da prvi put radjas - i otisla.

Jadna zena je par minuta poslije pocela radjati u predradjaoni, kraj mene - tu smo uspjeli dozvati osoblje koje se onda strcalo i porodilo je tu jer vise nije bilo vremena ici u radjaonu. Tesko da osoba u takvoj situaciji, u bolovima i ponizena neljudskim odnosom moze najednom biti obasjana areolom majcinstva i ljepotom tog nadnaravnog cina.

Ja , strogo medicinski gledano nisam imala pretraumaticne porode , na kraju smo se izvukle i ona i ja ali svejedno nikakva zvona nisu zazvonila kad sam je primila na ruke, ni stariju ni mladju osim mozda zvona neopisivog olaksanja. I to sto nisu bili patoloski ne znaci da meni nisu bili nesto najteze sto sam u zivotu prosla a zaista nisam nikakva mimoza. ( ne pricam samo o bolovima nego o osjecajima koji prate cijeli proces)

Zavidim vam iskreno na tim osjecajima cistog blazenstva i na tom koktelu hormona ali isto tako se cudim vasem cudjenju - kako nesto tako lijepo moze biti povezano uz nesto tako ruzno ?
Moze, kako ne bi moglo - da, zaboravi se bol , i da, vecinu zena to ne omete da se opet upuste u isti proces ali mislim da bi one koje nisu imale te srece ( ili stogod vec) da budu u sedmom nebu sa djetetovim prvim placem treba potaknuti da svoja iskustva izbace van a ne jos ih zakucati sa osjecajem krivnje.

iris, ja bih te danas nešto pratila u stopu i samo potpisivala ;-)

Ipak rec zgadilo... :conf

mnoja

servuz, mislim da je to samo nacin kako netko komunicira - netko ce reci bilo mi je tesko, traumaticno, netko ce reci - zgadilo mi se, netko nece nista reci jer ce misliti da nesto nije s njom u redu kad joj je bilo tako koma a svi o tome pricaju kao o prolazu kroz rajska vrata

ja sam protiv mistifikacije i poroda i majcinstva kao setnje kroz cvjetno polje i ne mislim da govoreci o tome ni najmanje ugrozavam ljubav prema svojoj djeci

ne bih se bas slozila...

mnogima je porodjaj bio tezak i ne bi ga ponovili,pa pronalaze druge reci.

hrana moze da se zgadi,ljudi,poneki postupci itd...nesto se ipak ne moze zgaditi.

naravno moje misljenje :mah

servuzm, ne bih bas vagala zeni rijeci kojima opisuje porod. Pokusala bih ju razumjeti.

nije mi to bila namera.
prvo sam odreagovala skroz spontano.drugi post je ono kako ja dozivljavam tu rec.
u svakom slucaju zelim da lose secanje izbledi,ma kako ga se krstilo.

Zavidim vam iskreno na tim osjecajima cistog blazenstva i na tom koktelu hormona

potpisujem.... mene dugo to muci....
pa se puno puta proglasim nemajkom vlastitog djeteta :dunno

mrdji, ne budali. Porod, odnos zene prema samom cinu i ljubav koju kasnije osjecas prema djetetu dvije su razlicite stvari. To sto, iris dobro veli, nemas osjecaj kao da si prosla kroz rajska vrata (iskreno, sumnjam da taj osjecaj ima puno zena), apsolutno ne igra ulogu prema procjeni tvojeg majcinstva.
Mi smo previse zatrovane onime sto nam nabijaju da bismo trebale osjecati i kad to ne osjetimo jos si vise same nabijemo griznju savjest i mislimo da nismo normalne.

ja sam protiv mistifikacije i poroda i majcinstva kao setnje kroz cvjetno polje i ne mislim da govoreci o tome ni najmanje ugrozavam ljubav prema svojoj djeci

Ofkors.
Mrđi, to su gluposti, nemoj se njima opterećivati

curke

tenks...