JE LI "živi i zdravi" DOVOLJNO?

[lastavica]

a ja ko na nekoj drozi, spremna micati planine

Točno taj filing Oba puta.

ovo i za mene vrijedi

[Miki]

nemam sad vremena sve čitati (svečano obećajem da ću sutra)

porod 1:
beba si omotala u jednom danu pupčanu vrpcu 2x oko vrata, puknuo vodenjak i skoro krenuo spontani porod na zadak (točnije na jednu nogicu)
jedva su mi stigli dati opću anesteziju i napraviti carski, sve obavio specijalizant jer je dežurni specijalista stigao tek na kraj
beba morala dobiti kisik


porod 2:
ja: teška preeklampsija, odljuštenje posteljice i hellp sindrom (počeli mi otkazivati bubrezi i jetra)
beba: 1220g, obostrano moždano krvarenje, hipoksija, 2 teške infekcije u inkubatoru, transfuzija krvi još u inkubatoru, goljak, vježbe...

zaključak:
da, dovoljno mi je da smo žive i zdrave
i to mi je nasnažniji osjećaj kod sjećanja na oba poroda
uz osjećaj straha i neizvjesnosti

moram dodati da su prema meni doktori bili zaista predivni , ali sjećanje na njihovo ponašanje je poprilično blijedo u odnosu na ove osjećaje gore

[skorpionka]

očito je da svaka žena drugačije prolazi kroz porod jer ova euforija o kojoj neki pišu meni je apsolutna nepoznanica
i naravno da ćemo imati različit doživljaj i očekivanja poroda

Ovisi jako o tome jesi rodio vaginalno ili na carski, a ako je carski jel bila opća ili pak spinalna anestezija. Ne mogu emocije biti iste ako si jos omamljen anestezijom i sve sto uz to ide i ako to nisi.

[Natasa36]

Upravo tako!

Rođenje Mi (vaginalno) mi je bio pun doživljaj, baš onako, osjećaji, sreća i sve to...

Ma je rođen sekcijom (opća anestezija) pa znam i dan danas reći da ga nisam rodila nego su ga - izvadili. Emocionalno - nula. I to mi nekako fali. Zbilja.
Umjesto djeteta na prsima dobiješ nešto veliko zeleno što te pljuska i viče da se moraš probuditi

[Kosta`s mummy]

U bolnici sam provela vise od pola trudnoce na odrzavanju , odabrali smo jedinu ovdje koja ima odjel neonatologije zbog dijagnoze prijeteci prijevremeni porod. Od svih koji su se tu porodile sam cula losa iskustva sa doktorima i babicama na porodjaju, moje je bilo potpuno drugacije.
Jedna babica je bila stalno uz mene, drzala me za ruku, hrabrila me, brisala mi celo, drzala mi glavu dok sam povracala bukvalno viseci sa stola. Druga je dolazila cesto zajedno sa doktorom da pogledaju kako ide, oboje nasmijani, smireni, strucni. Posto stvari ipak nisu isle onako kako su ocekivali,otkucaji srca bebe su poceli da padaju porodjaj su zavrsili nakon cijele noci uzasnih trudova tako sto su mi doktor i jedna babica legli na stomak a druga babica me je rukom sirila i izvlacila bebu.
I onda beba dosta manja nego sto su mislili na osnovu poslednjeg UZV, manji nego sto bi trebao biti za tu gestacijsku dob,misicni tonus los ali svi mi govore da ce biti sve u redu sigurno, namucen je porodom, a i kilaza je najmanje bitan faktor, bitno da je on odmah zaplakao. Ovo mi pricaju moj doktor i babice, potvrdjuju drugi doktori koji dolaze jer im pocinje smjena, i svi prilaze da mi cestitaju i da mi kazu neka ne brinem.I jedna od babica mi donosi telefon da javim svojima.
Ni dan danas ne mogu vjerovati koliko su svi bili divni.

A onda me vode nakon dva sata na drugo odjeljenje, gdje leze porodilje i tu dozivljam sok, tu je stanje potpuno drugacije, kao da sam na drugoj planeti. Ulazi zena obucena kao sestra i ja je pitam "Sestro, molim Vas mozete li mi reci kako je moja beba? A ona meni odgovara " Nisam ja nikakva sestra, ja sam doktorica, pedijatar-neonatolog. Vasa beba je srednja stabilna i avitalna i zahtjeva intenzivan tretman" i izadje.
Nikad necu zaboraviti kako sam se tad osjecala. Ne mogu da shvatim da neko ko se bavi takvim poslom tako malo ljudskosti ima u sebi da tako nesto kaze zeni koja radja svoje prvo dijete posle odrzavane i jedva iznesene trudnoce.
I naravno da je najbitnije da je dijete zivo i zdravo, ali veoma je bitno i to kako se medicinsko osoblje odnosi prema pacijentu. Koliko su mi ovi doktori na porodu ostali u lijepom sjecanju i olaksali mi sve, toliko je ova jedna zena uspjela u tome da prve dane zivota mog sina pamtim po uzasnom strahu i neizvjesnosti, i suzama. A pokazalo se, hvala Bogu, da nije bila u pravu sto se tice njegovog stanja.

[ancica]

najvažnije je zdravlje, a bitno je i da se osoblje prema rodilji odnosi kao umnom biću.

meni je ovom nedostajalo, pogotovo na drugom porodu.

Takodjer je netko rekao da bi bilo lijepo osjecati se kao covjek. Ja sam se osjecala kao smetnja i problem, jer se oba puta porod zakomplicirao.
Nakon prvog poroda(vaginalni) bila sam u soku, doslovno istraumatizirana. Tata kad me vidio poceo je plakati - izgledala sam kako sam se i osjecala.
Nakon drugog poroda (carski) bila sam ljuta. I tu u potpunosti potpisujem zauvjektvoju.

Jos bih potpisala jednu poznanicu koja je dodala... a u trenutnku kad dodje sestra zaduzena za dojenje u sobu, uzme te grubo za sisu (a imas spavacicu koja nema ni dugmad), stisne i kaze "Ah, laktacija jos nije uspostavljena" i ono malo dostojanstva koje ti je ostalo nestane"

Ja vjerujem da moze biti bolje...

[ella roo]

Većini žena koje znam, porod je nešto za odraditi.Niti jedna nema maštanja kako bi to moglo izgledati.Otprilike kao vađenje zuba, boljet će, ali mora ići van.
Eto tako sam i ja očekivala svoj.
I bilo me je strah, jako.
Toliko da sam skoro pobjegla sa stola dok sam čekala da mi iscuri infuzija.
Tresla sam se skup s njim i počela hvatati vrećicu s kateterom ne bi li šmugnula.Ali naišao je anesteziolog i ostalo je povjest.
Vjerujem da je i većini medicinskog osoblja porod isto samo nešto za odraditi i trebat će puno kućnog odgoja(nešto slično kao za batina je izašla iz raja) da bi se situacija pomijenila.

[Potica]

Treći porod,inducirani,doktorica me strpa pored skladišta,i kaže sestri,idemo drip do kraja,sad će gospođa,trećerotka,to je gotovo za sat vremena. Zaboravili me s gumicom stegnutom na ruci,sve mi vene poiskakale,zaboravili mi dati tekućinu,dok su skužili već sam padala s onog kreveta,nisu mi pustili muža unutra,nitko me nije ni dolazio vidjet jer su bili okupirani jednom koja je vrištala cijeli porod. I tako,već pred samom nesvjesticom,u jednom konstantnom trudu(nisam bila spremna na to da drip toliko trga cijelo tijelo),već sam rekla babici da neću moći,da sam jako jako umorna,ali ona me ohrabri i kaže ajde dušo ja ću ti pomoći.. I nekako rodim. Stavili mi bebicu na prsa,a znate što sam ja osjetila? Olakšanje. Ne što je apgar 10/10,ne ni što smo žive i zdrave,nego samo što je gotovo. I jedino to mi je bilo u glavi-gotovo je.

Ovako je izgledao moj prvi porod jedino kraj mene nije bilo babice ni nikog drugog, lezala sam ispred sata i citavo vrijeme gledala u njega, u jednom trenu sam nestala kad sam dosla k sebi jedan doktor me je samarao, drugi mi je lezao na trbuhu a treci urlao na sve njih i mene, a pogled na sat je pokazao da mi fali dva sata filma. Kad sam rodila nisam osjetila nista cak ni olaksanje bila sam previse iscrpljena, dijete su mi dali na minutu ali ja nisam uspjela dici ruku da je primim samo sam je poljubila. Rascvala sam se ko lubenica i jos su me recnuli, strasno sam krvala i jako sam se lose osjecala, nisam dosla sebi mjesec dana poslje i tek nakon drugog poroda sam shvatila koliko smo srece imale obje.
Drugi put nisam htjela tako pa sam dosla u bolnicu u zadnji cas, nije me babica stigla ni pripremiti niti se doktor probudito dok smo divna babica i ja obavile porod, malo me je recnula jer se bojala da mi ne popuca onaj makrame od prosli put, sve mi je govorila, pitala me sta zelim, bebu mi je dala odmah i bas smo se lijepo pomazile i tad sam osjetila svu euforiju poroda i uopce se ne sjecam bolova samo srece se sjecam.
Treci put sam ponovila pricu od drugog puta ali ovaj put me je bilo uzasno strah i citav porod sam bila u nekom grcu i strahu da nesto nece biti dobro, hvala Bogu prevarila sam se i sve je proteklo super.

I danas mislim kao i Krumpi da nije fer sto su mi svojim nemarom i totalnim ignoriranjem mene kao osobe uspjeli pokvariti ljepotu prvog poroda jer bez obzira na bol sam trenutak poroda je lijep.

[Ina66]

Ovaj dio mi s porodom nema veze. Taj dio i je bio najdivniji. Imaš svoje sićušno predivno biće, znaš da je sve u redu i što je najbolje znaš da je porodu kraj.

Kako god to ti doživio, to je dio poroda. Govorim isključivo o tim prvim minutama. Ne o kontaktu s bebom kasnije.

Prvo u čisto "tehničkom" smislu, jer porod po definiciji čini i IV porođajno doba, dva sata nakon poroda, u kojem je isto tako dosta komplikacija i mozes izgubiti glavu ili zavrsiti na histerektomiji zbog atonije maternice i posljedičnog krvarenja, itd... D

Drugo, u emotivnom smisli mi je neodvojiv, jer cijelo vrijeme iscekujem da ugledam bebu, i onda ju napokon ugledam i pomirišem... to biće koje je bilo u tebi 9 mjeseci i upoznajes ga, prvi put ga vidis, pomirišeš, podojiš, itd....sav taj adrenalin koji te puca sa svih strana, mene je učinio totalno euforičnom u tim trenucima. Ai dalje sam bila dijelićem mozga svjesna da svi rizici poroda jos nisu nestali, da se jos svasta moze zakomplicirati itd...

ja ću sad potpisati škorpi, a onda ću nastaviti čitati jer mi je ova njena rečenica sukus onoga što sam doživila sva tri puta - totalna euforija

[Ina66]

a ja ko na nekoj drozi, spremna micati planine

Točno taj filing Oba puta.
Uvijek kad obajsnjavam taj osjećaj, kažem da se vjerojatno zbog tog osjećaja narkići navuku na opijate.

čak štoviše, ima puno ljepših i emotivnijih trenutaka

Moguće ih ima, ali još uvijek ništa doživljeno ne mogu s tim osjećajem usporediti.

i opet potpis na tanju i na škorpi
ja sam mislila da će mi treći put biti manje euforično, a ono isti adrenalinski šut kao i prva dva puta
uostalom, znaju one s kojima sam pričala nakon poroda kako sam zvučala

[Krumpirić]

eto, ja mislim da svaka žena to "zaslužuje" barem jednom, ako je sve u redu.

[Dudley]

Bilo je bolno i iscrpljujuće ali predivno. Najiskrenije.

Sjećam se osjećaja ispunjenja, sreće, euforije.......tu noć sam satima pričala s mamom mobitelom, nisam mogla zaspati. MM je bio sa mnom i svako malo se nečeg sjetimo i prepričavamo. On nije neki od verbaliziranja osjećaja ali uvijek veli da taj osjećaj kad je prvi put vidio malog ne bi mijenjao za sve pare ovog svijeta.

Vjerujem da ima puno u stvarima "izvan nas". To što je MM bio tamo, što su doktori i sestre bili normalni i ljubazni, što nisam dobila ni drip ni ništa drugo sigurno je pomoglo da se ja danas tako rado sjetim svega oko poroda.

[Arkana10]

jos nisam rodila, ali pogodila si me temom
ovih dana dok razmisljam kako i gdje na porod, ko sa mnom i zasto, kada odjednom gubim vjeru u neke ljude, i objasnjavam, da, naravno da mi je vazno da je zdravo i zivo (to se podrazumeva), ali mi je strasno vazno kako ce beba doci na svjet jer mislim da to ima duboke veze sa onome sto sljedi u zivotu.
idem jos jednom procitati temu.

[sunce moje malo]

Sasvim dovoljno i jedino važno.

[danijela81]

ja nisam imala straha, prije poroda, niti malo. trudnoca je bila s komplikacijama, a o porodu sam nekako uspjela razmisljati samo pozitivno i jedva cekala taj dan. i docekala.
lagani trudovi u 7 ujutro, nedjelja. vodenjak oko 13, rodiliste oko 14, 2 prsta otvorena. rasturajuci trudovi u 19 navecer, 2 prsta otvorena. bez snage oko 23 navecer, trudovi na svake dvije minute, 2 prsta otvorena. pokusaj rucnog otvaranja od strane doktorice u trudu, moj tihi vrisak, njeno okretanje ocima, sestra mi stavlja ruku na usta i kaze "morate biti tiho da vas doktorica moze otvorit". doktorica ljutito govori "ne boli vas tako jako, ne znam zasto me zovete kad se jos ne otvarate. ni ja nisam nista napravravila, jos uvijek dva prsta. setajte." u ponoc se rusim na hodniku. sestra zove doktoricu. odbija doci. sestra me nosi dolje u radjaonu. doktorica kad kaze hladno "na drip". na dripu od 1 ujutro. nitko ne ulazi da me pogleda. sutim, disem, koncentriram se na kazaljke na satu. molim Boga da bude vec jednom gotovo. u 3 pregled, i opet 2 prsta. dr okrece ocima, ne gleda ctg. u 4 konacno pustili MMa. drzi me za ruku, ja divljacki stiscem. u 7 pocinjem gubiti svijest, bulazniti, vikati na MMa da me ne dira, hvatati rukama po zraku. u 8 Mmama zove rodiliste i moli babicu koja poznaje da me pogleda. ona poslala cistacicu jer nije imala vremena. cistacica dolazi u pola 9, s vrata odjurila po doktora. oko mene odjednom hrpa ljudi i sef ginekologije. brzinski pregled, ultrazvuk, hitan carski. skinuli me s dripa, daju kisik. dolazim k sebi. cujem "carski" i brojim sekunde do trenutka kada cu zaspati i kada ce sve biti gotovo. u 8:50 MM drzi malenog u narucju.

ja se budim u sok sobi. jos uvijek osjetim bolove. pitam sestru za svoju bebicu. odgovara "ziva je, paze na nju na 4. katu." 24 sata samoce. praznine, bolova, neizvjesnoati, zalosti sto ne mogu barem vidjeti svoju bebu, sto ne znam kako izgleda, je li sve u redu. 24 sata zaljenja sto sam rodila na carski, sto nije bas nista islo kako su to drugi pricali, unatoc mom trudu.... drugi dan ustajanje iz kreveta, rusenje na pod, bolovi, ali i prebacivanje na odjel kod mog Vjerana.

eh, tu tek pocinje ona euforija o kojoj svi pricaju. onaj neizmjerni osjecaj srece, lupanje srca, uzbudjenje, nespavanje, konstantno gledanje u to svoje cudo i divljenje. prvi dodir, prvi podoj..... sve ono carobno..

i nista, ama bas nista od toga nije nicime vezano za sam cin poroda. mozda je prirodni porod drugaciji, ali uz one bolove ja to nisam dozivljavala nimalo plemenito i uzviseno. i jos uvijek imam nocne more, jos uvijek strah, jos se sjecam svega i ne bi bas ponavljala svaki dan. ne bi nikada vise da to nije jedini nacin da dozivim jos jednu trudnocu i zagrlim bebicu koja je 9 mjeseci zivjela u meni.

i nije mi dovoljno samo "zivo i zdravo". jer su sekunde bile u pitanju da i to bude drugacije. imali smo srece, svi su vikali kako nas je cistacica spasila. zamisljam uvijek kako bi bilo da Mmama nije nazvala, kada bi nas netko pogledao, mozda tek u 9 na viziti, sto bi bilo do tad..... da su bili svi skupa barem malo humaniji, da su obracali malo paznje na rodilju koja je "tek 2 prsta otvorena", ma da je samo netko bacio pogled na ctg i na otkucaje srca mog malog misa...
i svaki put se pitam, hoce li iduci put biti te cistacice koja je brzinom munje odjurila ravno doktoru koji je tek zapoceo dezurstvo?...

ne mogu se zaodovoljit cinjenicom da je samo pukom srecom ispalo tako da je "zivo i zdravo"

[IINA]

[Krumpirić]

užas.

[Krumpirić]

jer ti dijete donosiš na svijet i čitav ti život ostane strašna trauma koja prati taj događaj-a sve to-zašto??
Druga je stvar kad se tebi i djetetu nešto zaista loše dogodi-bez vanjskog utjecaja-to je životna tragedija i tu malo možemo, al u situaciji kad je sve u redu...umjesto da se sjećaš euforije, sreće, upoznavanja, malih rukica i nogica ...sjećaš se samo straha i boli.

a ostane i djetetu, sigurno. Osobito kad je nadripano, izbačeno pritiskom na trbuh i kad ga/ju se isti tren nakon što izadje iz topline i sigurnosti majčina tijela odvuče u sobu daleko, u krevetić, u nepoznato, hladno, buku, plač drugih beba i mamu dodirne tek sutradan (još i to ako mama MOLI da ga/ju dovedu, kao što sam ja morala molit, jer "rodila sam tek sinoć i jutarnji podoj nema smisla"

o tome ja pričam...zašto bi nam samo to bilo dovoljno...

ja bi tu povukla usporedbu, možda nije okej ni najpametnija, al meni prva pada na pamet...
veća je vjerojatnost da netko pogine u prometnoj nesreći i nakon njih ostaje teško ozlijeđen, nego da se nešto jako loše desi na porodu
svejedno, putujete u Španjolsku, tisuće kilometara, tisuće automobila, cesta, vi, vm, djeca...
Jel dovoljno da ste u ŠP došli i vratili se u komadu?Il bi ŠP gledali, lijepo putovali, uživali, nebi da su djeca nervozna u autu, nebi da bude ružno vrijeme...nebi...
nema ništa loše u tome da očekuješ MALO VIŠE od života.Valjda.

[eli]

ali mi je strasno vazno kako ce beba doci na svjet jer mislim da to ima duboke veze sa onome sto sljedi u zivotu.

a ostane i djetetu, sigurno. Osobito kad je nadripano, izbačeno pritiskom na trbuh i kad ga/ju se isti tren nakon što izadje iz topline i sigurnosti majčina tijela odvuče u sobu daleko, u krevetić, u nepoznato, hladno, buku, plač drugih beba i mamu dodirne tek sutradan (još i to ako mama MOLI da ga/ju dovedu, kao što sam ja morala molit, jer "rodila sam tek sinoć i jutarnji podoj nema smisla"

dotakle ste zanimljivu temu, utjecaj i posljedice na dijete koje nije rođeno nježno. definitivno stanje djeteta nakon poroda donekle određuje i njegove limite u životu, ali ne mislim da i način rađanja ima dugoročnog utjecaja na život. utiče na prvi podoj, na početak prilagodbe na vanjski svijet, ali ne i na "sudbinu". bar ja nisam naletila na znanstvena istraživanja, a i među mojim poznanicima prema njihovoj stabilnosti i uspješnosti ne mogu odrediti kako su rođeni.

[danijela81]

ma, gledajuci sad, cisto iz moje perspektive, ja bi samo ispravnu medicinsku skrb.

da je ta doktorica barem jednom pomislila da je predugo da sam uz trudove i prsnuce vodenjaka samo 2 prsta otvorena. da je procitala da sam navela da imam astmu, i da je moguce da ostanem bez zraka, sto se i dogodilo. ma da su barem kontrolirali taj ctg, kasnije je bio komentar da su malome otkucaji vec dugo padali..
ma samo da se netko sjetio napraviti ultrazvuk, ili samo pogledat trudnicku knjizicu gdje je moja gin napisala da ocekuje disprporciju i preporucila carski, jer je mali imao veliku glavicu, a ja uska..
tisuce pokazatelja je upucivalo na rizik, a bas nitko nije reagirao.

ma nek mi onda doktorica i koluta ocima i nek vice na mene, i nek sesta zacepljuje usta, i nek boli neko vrijeme, samo da se ne ponovi tako nesto, da me ne ostave satima bez kontrole i da pravovremeno reagiraju.

sad me je samo strah iduceg poroda, koji jos nije ni u planu.

[SonjaV]

nema ništa loše u tome da očekuješ MALO VIŠE od života.Valjda.

...nema ništa loše, i ja sam oba puta dobila malo više.

I iako su moja dva poroda bila skroz drugačija (forsirani nakon 18 dana prenesene trudnoće i skroz prirodnog), oba su mi ostavili onaj blaženi osjećaj sreće, olakšanja i uzbuđenja.
I nakon oba poroda sam mogla "pomaknuti" planine.
I zbog doktora, i babica i kasnije sestara (rodilište u Zadru)
Možda sam samo imala sriće

[Krumpirić]

eli, to da, makar je zanimljiva jedna stvar koju ja doživjeh. Kad smo bili mali vodila mama brata na pregled(imao je težak refluks, ništa pod milim Bogom nije ostajalo u želucu) kod jednog alternativca iz Rusije mislim...(nakon hrpe terapija gastroenterologa), kojem je prva konstatacija bila "jadno ovo dijete je izgnano na svijet, nikad neće biti dobro dok se od toga ne oporavi"....
kako nisam baš sklona vjerovati takvim stvarima (jako sam medicinari-frendli ) nisam to baš obadavala-donedavno.
naime, buraz je zaista izgnan, ali mama to nije "znala" objasnit, tj. mislila je da je to normalno. Poslana je na indukciju u 36.tjednu, zbog "težine" bebe (3350g), stavljena je na drip, brat se rodio za 45min, ona kaže da je to ko 7 godina trudova bilo, na putu vani se nogicama i rukicama odupirao, mama je bila šivana u anesteziji, stotine šavova. On nije "još htio"vani.


mmar, nosila sam se i ja s puno težim stvarima, i svi smo (koji imamo živu i zdravu djecu), ja samo kažem da se ne moramo s time nosit, ako nije nužno, zašto bi...eto to...

[eli]

to što su tvojoj mami napravili je van pameti, ali rus je iskusan u pogađanju. ko ciganka koja je prišla mojoj frendici dok je ova sama sjedila u kafiću i rekla da će joj gatati jer vidi da je nesretna u ljubavi, a novca joj ne fali (da, sama dobroobučena žena u kafiću, što će drugo profi gatara reći).

[Krumpirić]

može bit, makar je to neka faca ko onaj Torabbi sada
kažem ti da ja ne pušim te fore, al mi je bilo zanimljivo

[Kris2]

Eh vidiš s ovim nije još htio van - ni ja ni moj sinko nismo još htjeli van - tako kaže moja majka, a i na mom porodu se desilo da se cura rodila prva, a njemu kao da još i nije bilo vrijeme i 15 minuta je trajalo dok su ga izvukli (doslovno ), imao je i pupčanu oko vrata da doživljaj bude potpun.
I puno je bio kad sam ih napokon vidjela osjetljiviji drečaviji neprilagođeniji, ona me odmah pogledala, sisala, s njim je sve bilo malo kompliciranije ...

[filipovamama]

ma, gledajuci sad, cisto iz moje perspektive, ja bi samo ispravnu medicinsku skrb.

X
Točno, samo to je i meni trebalo. Nikakvo tetošenje, titranje, paženje i maženje. Samo malo profesionalnosti i mislila bih da pretjerujem da nakon dvije smjene u kojima su se izmjenile nekolicine doktora i sestri koje su prodefilirale kraj mene, na kraju, kad se porod oteo kontroli i skoro pošlo po zlu nije pojavio doktor, koji je baš bio onakav kakvog sam očekivala i trebala. Ozbiljan, profesionalan, stručan, smiren... Odmah mi je u svoj onoj muci bilo lakše jer sam znala da njemu mogu vjerovati i sve se dobro završilo.
A i dobro se izvikao na ekipicu osoblja oko mene.
Tak da bol, patnja, dužina sve to čovjek (oprostite, žena) može i mora podnijeti, ali čavrljanje, hihotanje babica, bahatost, prijetnje, nezainteresiranost i na kraju zbunjenost doktora - to ne bi smjelo biti tako.

[saptacica]

Evo, meni porod nije u lijepom sjećanju, osim od izgona nadalje. Al nisu ni doktori krivi.

Ja sam došla utrenirana, nadisana, prodisana, puna sebe ko govno vitamina, spremna ko njemački vojnik...ups , i šta da kažem, imala sam jaaaake i prejaaaake trudove (a imam visok prag boli) puna 24 sata uz jadno otvaranje. Nakon 22h su mi dali drip, ko da i nisu, isto je bolilo i prije i poslije. Dijete se rodilo zdravo i veselo, ali porod za mene je ipak 24 sata užasne boli.

Nemam PTSP, flegma sam po prirodi, znam da ne može trajat baš dulje od 48 sati , pa aBD, čekat ću da prođe ta satnica.

Tako da ja, koja očito rađam teško i sporo, ne mogu zaboravit tu bol u odnosu na svu sreću poslije. Je sretna sam bila ko malo prase, ali bolilo je brate, uf!

Tako da da, meni je važno samo da je živo i zdravo, jer u toj boli mi je stvarno svejedno u kojim uvjetima rađam. Muž je bio uz mene i pravio mi društvo, vlažio usta, i to me spasilo.

[REBECCA]

Naravno da je najbitnije da smo živi i zdravi, ali ja sam željela i više od toga. Ne puno više, samo uvažavanje mene, kao što je netko već napisao, mene kao umnog bića.

Rodila sam dva dečka. Oba puta mjesto radnje Sveti Duh.
Prvi porod je zapravo bio ok, ali mene nitko ništa nije pitao, zapravo nisam ništa ni tražila, prepustila sam se njima. Došla sam s trudovima na 8 minuta, 2 cm otvorena. U predrađaoni su mi prokinuli vodenjak, drip nisam dobila vjerovatno zato što su boksovi i predrađaona bili puni. Provela sam 3 i pol sata u ležećem položaju, zarobljena ctg-om. Pitala sam da me puste šetati, samo su me izignorirali. Kad je počeo izgon, morala sam im tri puta reći da beba ide van, da je to to, a sestre mi nisu vjerovale kao ono prvorotka ne može to tako brzo. Kad me je konačno babica pogledala, onda je nastala strka, mjesta u boksu nije bilo, dovukli su zastore i rodila sam u predrađaoni, na groznom krevetu koji se nije dao podignuti. Kod izgona pojavio se moj anđeo, mlada doktorica. Tih dvadesetak minuta izgona držala me za ruku, mazila po kosi, hrabrila. Mislim da sam joj nakon poroda izjavila ljubav Rezali su me dosta, nisam ni osjetila rez ali sam bogme ranu osjećala dugo. Kad sam dobila bebača u ruke, sve je stalo. Ushićenje, prvi njegov pogled, miris novorođenčeta me preplavio, najbolji osjećaj na svijetu. Ali bebu su odnijeli nakon deset minuta i nisam ga vidjela od 15,40 do slijedećeg jutra. Možda bi ga dobila na večernje dojenje, da nisam padala u nesvijest dva puta, svi su se sjatili oko mene... sutra je bilo puno bolje. Grozna tri dana u bolnici, bez konkretne pomoći u dojenju, maleni plače. Tek drugi dan ga je doktor Stanojević namjestio na dojku kako treba.

Drugi porod je bio potpuno drugačija priča. Opet sam izabrala Sveti Duh, ponajviše zbog roming-ina.
Došla sam s puknutim vodenjakom oko 19 sati, bez trudova. Obavili su pregled, klistir i pustili me da šetam. U predrađaoni je bila samo još jedna trudnica na promatranju. Prekrasna babica Alenka, svako malo bi povirila, pitala me jesam ok, kako ide, ja bih rekla da je sve u redu i nastavila šetati. Oko 9 su se pojavili trudovi, lagani, ja sam i dalje šetala. Kako su se pojačavali malo bih zastala, prodisala ih naslonjena na nešto i nastavila. Oko 10 me zamolila da legnem za pregled, vidjeli su da sam već otvorena pet centimetara i pustili me da šetam dalje. U boks sam ušla u 10,40 lijepo zamolila babicu da ne reže međicu, ona je rekla da će se potruditi. Rodila sam u 11,20, bez ijednog šava, bez dripa, bez ičega. Babica mi je masirala međicu, davale upute kod tiskanja. Naravno da je bolilo jako, trudovi su bili bez pauza, bilo je brzi i žestoko, tako sam poslije svima opisivala svoj drugi porod.
Bebača sam dobila odmah na prsa, sisao je kao profesinalac, sat i pol smo se mazili, ljubili i mirisali. Odnijeli su ga na pregled ali i vratili za dvadesetak minuta, taman dok sam ja stigla u sobu. Naravno da oka nisam sklopila, mogla sam u tom trenu istrčati maraton, cijelu noć sam mazila uplašeno malo biće, stvarno je bio uplašen, trzao se na svaki šum, ali samo dodir moje ruke je bio dovoljan da ga umiri. Nismo se razdvajali osim za jutarnje kupanje i iz bolnice smo izašli ko uigrani tim. Dojenje savršeno, prematala sam ga, prvi put vidila prvu stolicu novorođenčeta.
Kad sam izlazila iz bolnice bila sam puna hvalospjeva za svo osoblje, presretna.

Nije meni prvi porod nanio nikakve traume ali da je ovako ljepše, pa naravno da jest.

[vesela beba]

Danijela81 i ja sam nažalost imala slično iskustvo
Iskreno,neznam jeli mi teže pala razdvojenost od bebe ili nehumanost osoblja.Već sam napisala svoju priču na drugom pdfu al da ovdje u kratko to ponovim...14 sati sam sama samcata ležala u boksu bez kapi vode bez iti malo pažnje od ikoga ko je na kraju krajeva za to plaćen.Moja prva beba nakon jednog pobačaja što je jasno stajalo u onom mom kartonu,pa da to nikog od onih sestara u stilu pusti me molin te ne sluša mi te se danas,nije diralo ni malo.29.jedan trudnoće,ostave me samu,pune me neznam joj ime za zatvaranje.U 8 i po ušla u boks.U 14.došao nalaz krvi povišeno sve,teško upalno stanje,prištekaju mi u stotu rupu od igle drip nakon što su me zatvarali i sprječavali porod tri dana već.Rušim se u nesvist svako malo.Povraćam.Japanka stoji u bljuvotini.Od 14 do 22 sjećam se jako malo toga uglavnom sam bila u polusvjesnom stanju.Sama u rađaoni.U22 čujem opću paniku djete izlazi glavica viri srećom neka mlada stažistica slučajno prošla.U 22.35rodila.Vidim neke doktore odnose mi djete polutrčećim korakom.Ležala sama do jedan sat ujtru.Neznam što mi je s djetetom.U teškoj komi sam.Vode me u sobu.Nema mi ko donit stvari iz sobe u kojoj sam prije ležala.Žicam u žene do mene mob.Zovem MMa i kažem da sam rodila al da neznam di je djete ni šta je s njim...
Nakon svega ovoga,a sad sam opet trudna,važno mi je da je živo i zdravo,al ne želim ni u ludilu opet bit krava za rasplod sama u štali!Je,živo i zdravo a znaju li svi oni doli koju su mi traumu zadali,koliko se bojim ovog poroda,i koliko se već sada zbog toga tresem?
Uf...još dan danas sam zbog ovoga strašno bijesna i ne izlazi mi iz glave,i puno mi treba to ljepo sjećanje na moj prvi porod,baš mi to treba kao neka sigurnost za drugi.Strašno mi je žao što kad se sjetim kako je Tia došla na svjet vidim igle strku ljutnju povraćanje nemoć frustraciju...a ne malog anđela u mom naručju!

[Krumpirić]

cure, vaše priče su UŽASNE, al su ono šta sam htjela tu, koliko patnje bez razloga!!!
Zašto bi živa i zdrava bilo dosta, pa ljudi smo...