Umjesto smješka - plač u gluho doba noći - prvi dani s bebom

[swenova mama]

Pripremajući se za buduće majčinstvo, što imate u mašti? Dakako, sliku nasmiješene mame i prekrasne ružičaste, malene bebe. Sve je to još više začinjeno mnogim prekrasnim fotografijama iz raznih časopisa, mnogim lijepim natpisima i naslovima o majčinstvu koje je jedina vrijedna svrha života, i mnogim pričama iz života o djeci koja svakodnevno izmamljuju smijeh na majčinom licu. Naravno, znate da je majčinski instinkt nešto posve uobičajeno i normalno i da o njemu ne treba trošiti riječi. Napokon, žensko ste, sve vam je urođeno, tako su nam godinama, usudimo se reći čak stoljećima, usađivali u glave… Prepuni takvih priča, sretno i mirno dočekujete malenu bebu koja će biti samo vaša.

I onda …

A onda.. onda nastaje raspad sistema. Naime, još u rodilištu, pogled je na ružičasto djetešce zamagljen zbrajanjem svojih preostalih snaga. Dok se ono glasa svojim prvim plačem, objavljujući svima svoj dolazak, vi ležite na stolu, izmučeni porodom, i možda ne baš toliko zadivljeni svojim djetetom. Nije isključeno da se, kao i mnoge druge, osjećate kao bespotrebna, odbačena ljuštura. I dok posljednji trudovi, priznajemo, kudikamo manje bolni, tjeraju posteljicu van, vi ste mnogo manje očarani cijelim doživljajem od onoga što ste čitali, što su vam pričali, što ste zamišljali. Pa što se to događa, razmišljate, jesam li normalna?
Ovakav osjećaj nastavlja se za vrijeme boravka u rodilištu. Mlijeko vam navire, jedva se krećete, ne možete sjediti zbog epiziotomije, naslage na trbuhu još su itekako vidljive, počele su lohije, vama već kronično nedostaje sna. Prvi pokušaji dojenja nisu baš najslavniji, trebate pomoć, moguće i da vam se upale prsa. Malo ružičasto djetešce, ukoliko ste u rooming inu, već pokazuje da nema namjeru samo spavati, a ponajmanje ima tu namjeru kad se i vama spava. Hm, nije baš uviđavno, mislite. Priroda se pobrinula da izlučivanjem hormona oksitocina nemate samo mlijeko, već i osjećaj odgovornosti da se za to maleno biće i brinete. No, nije lako.

[swenova mama]

STVARNOST


Iz rodilišta izlazite treći dan ili sedmi (ukoliko je porod bio carskim rezom), i priča se kod kuće nastavlja. Ukoliko ste imali sreće, u bolnici su vam pokazali kako treba previti dijete, s nešto manje sreće, morat ćete pričekati patronažnu sestru. No, dobro i to ste svladali. Onda dolazi prva noć. Usred noći, budite se kao opareni- taj je ton dječjeg plača nemoguće zanemariti, još koju minutu i čuli bi ga i u susjednoj zemlji. U gluho doba noći, pripravni ste brinuti za bebu, s puno je ljubavi dižete iz krevetića i privijate na prsa. I dok cijeli grad spava, vi hranite dijete. Uz malo sreće, ovo će biti jedino buđenje, no, niste usamljeni, ukoliko je takvih buđenja mnogo. Sljedeći dan, u cik zore, vrijeme je za još jedno hranjenje, pa potom presvlačenje, pa za par sati hranjenje, pa opet pelene, pa hranjenje, mlijeko ima neugodnu naviku da samo krene, pa opet pelene, pa onda, po mogućnosti, još kao neiskusna majka, kod presvlake stalno nešto zaboravljate, recimo tetra pelenu ili zakopčati bodić, pa opet sve ispočetka. Tako prolaze dani. I noći. Uz peh, velika je vjerojatnost da baš vaše dijete ima kolike, pa i to frustrira jer mu ne možete bog zna kako pomoći, pa onda, uz cijeli dnevno- noćni ritam, evo i bonusa od nekoliko sati plakanja na dan. Teško je. Ali to vam nikad nitko nije rekao, dok u kućnom ogrtaču ili trenirci, blijedi i s podočnjacima, masne kose hodate po stanu. I polako vam sine, fotografije nasmiješene, naspavane mame uz prekrasno i debeljuškasto, mirno dojenče, reklamni su trik. U stvarnosti, ovo je rijetkost.

BABY BLUES


Koliko vam odavde do depresije treba? Malo. Ukoliko ne želite prihvatiti da su takve slike i priče, u stvari, malen dio realiteta prvih nekoliko mjeseci, velika je vjerojatnost da si sami utuvite u glavu da ste nesposobni, promašeni kao žena i majka, i da zaista skliznete u pravi baby blues, pa možda i pravu depresiju.
Niste jedini. Mnogo je žena, pogotovo prvorotki koje, ali nikada, baš nikada ne znaju u što idu, koje se ulove u ovu zamku razlika između stvarnosti i zabluda.
Studije sa Zapada govore o više od 50% žena koje se, nakon poroda, suočavaju s pojavom nazvanom baby blues. Ona se opisuje kao osjećaj bezvoljnosti, straha pomiješanog s euforijom, i javlja se u prvih nekoliko dana nakon poroda. Simptomi su različiti. Žene govore o osjećaju sreće, i zaista su sretne, ali ne mogu prestati plakati po cijeli dan. Jedan dio žena prolazi kroz tjeskobu, pa čak ima i prave panične napadaje. Jedan se dio ne može primorati na ustanak iz kreveta i brigu o bebici. Simptomi mogu biti povezani s početkom dojenja, obično drugoga dana po porodu i češći su nakon prvoga poroda. U isto vrijeme novorođena djeca prestaju s fazom spavanja, često plaču i za majku to je uzrok panike jer sama ne zna što je uzrok plaču, i nije dovoljno iskusna da raspoznaje razliku između glasanja i prave djetetove potrebe. Osim toga, preuzimanje posve nove odgovornosti, ma kako željena bila, može biti povod. Osjećaj usamljenosti, pojačan ukoliko izostane partnerova ili rodbinska potpora, uz strahovanje pred novom, nepoznatom budućnošću roditelja, također nije od pomoći.

[swenova mama]

GDJE JE MAJČINSKI INSTINKT?


Majčinski instinkt ne postoji u onom smislu u kojemu su nas učili. Žena će ga razviti tijekom brige za svoje dijete, ali ga nema usađenoga u sebi, najtočnije je mišljenje psihologa. Mnoge žene danas svjedoče o mukotrpnostima roditeljstva, o neprospavanim noćima tijekom izbijanja prvih zubiju, o beskrajnom nanašanju djeteta pri dojenačkim kolikama, o neizrecivu umoru odmah nakon poroda kroz nekoliko sljedećih mjeseci, o ozbiljnoj krizi identiteta koja se javlja jer se mnoge osjećaju kao ropkinje vlastite djece, a ponajmanje govore o majčinskome nagonu koji se, po nekima, treba javiti one sekunde kada prvi puta vidite svoje dijete. Tako sagledavajući negativnu stranu roditeljstva, teško je, priznajmo, progovoriti o bezuvjetnoj ljubavi koju nejasna definicija majčinskog instinkta u sebi nosi. S druge strane, mnoge će majke, pa i one koje vole isticati ružnu stranu medalje, posvjedočiti o bdijenjima kraj kolijevke tek da se uvjere u djetetovo disanje, obavijestiti će sve koji ju žele slušati o prvom zubiću kao da je to njihov vlastiti uspjeh, a i iz vlastitog iskustva govoriti o buđenju na svaki djetetov trzaj, iako su prije toga mogle i znale prespavati sve što se oko njih zbiva. Što se opet može povezati sa svjesnim osjećajem odgovornosti i racionalnom brigom za to preslatko, maleno stvorenje, bez imalo vjere u genetsko programiranje koda za majčinstvom. Gdje je tu ljubav, pitat ćete. Ljubav se razvija i njeguje tijekom brige za dijete.

ŠTO UČINITI?


Što možete sami učiniti? Nemojte se zatvarati u sebe, misleći kako niste normalni jer vam se događa da s nostalgijom razmišljate o vremenima prije bebe. Važno je da razgovarate o svemu što vas muči, važno je da se izjadate kako je teško i kako ste neispavani. Možete pozvati prijateljicu ili mamu (zašto ne?) u pomoć, nitko neće misliti da ste nesposobni. Zamolite nekoga da pripazi na bebu dok se opuštate u kadi ili odete na kavu s prijateljicom kako biste vidjeli da je svijet kojega ste poznavali i dalje tu i da se ništa nije promijenilo, iako ste sada još i majka. Jedino na taj način, spoznat ćete da je s vama sve u redu, iako možda ne volite svoju bebu bezgranično, odnosno onoliko koliko mislite da se to od vas očekuje, iako vam njezin plač pokatkad ide na živce, iako ju pokatkad doživljavate kao smetnju i iako nemate izražen majčinski instinkt u onoj mjeri u kojoj su vas o njemu bombardirali iz svih ženskih časopisa. Tada ćete, možda, spoznati da je s vama sve u redu, da niste “promašeni” kao majka i žena i da nema razloga za potištenost. Vaša vas beba promatra znatiželjno, kao i vi nju, a ljubav, koja zasigurno postoji u početku, tek će vremenom provedenim zajedno narasti do neslućenih razmjera. Za početak, dovoljan je inicijalan osjećaj povezanosti, potreba da zaštitite to maleno stvorenje i odgovornost koja vas tjera da se
inete za dijete. Svakim danom vaša će ljubav rasti, a osjećaj koji ćete doživjeti kad vam se vaše dijete prvi put nasmiješi (oko 2. mjeseca života) neopisiv je.
I za kraj, sve žene koje su bile tamo gdje ste vi sad, znaju o čemu se radi. Malo je koja imala neodoljiv i neopisiv osjećaj bezgranične ljubavi, i sve su prolazile kroz teška razdoblja. Nespavanje je, tvrde, bilo jedno od najgorih, ali u konkurenciji su još dječji plač kojeg nisu razumijevale, osjećaj da su ropkinje pelena, štrajk dojenja. Ili nešto posve treće. Ali sve se slažu u jednome. Teško je to razdoblje, tih prvih nekoliko mjeseci, možda i najteže, no, to ih ne bi spriječilo da ga ponove još jednom, i još jednom i još jednom.

[swenova mama]

KADA SE ZABRINUTI?


Zabrinuti se trebate ukoliko ne želite ustati iz kreveta iako vas beba treba. Ukoliko imate osjećaj da vam se svijet srušio, gubite apetit, nemate li volje razgovarati s bliskim osobama, puštate li bebu da vas plačem doziva jer joj, po vašem mišljenju, ionako ne možete pomoći. Pogotovo se trebate zabrinuti imate li porive da sebi ili bebi nešto učinite. U ovom slučaju, nije riječ samo o baby bluesu, već može biti riječ o postporođajnoj depresiji, a možda i o nekom kompleksnijem poremećaju koji može nastati uslijed «divljanja» postporođajnih hormona. U ovim slučajevima, nužna je pomoć stručne osobe, tj. liječnika, i obavezno ju zatražite.

ZABLUDE I STVARNOST


Zabluda: čim dijete zaplače majka instinktivno zna što mu je
Istina: Majka, ali i bilo koja druga osoba koja se brine za dijete, pokušava što brže shvatiti o čemu se radi, otklanjajući jedan po jedan problem (glad, mokre pelene, zubi). Što je dijete starije, majka je iskusnija i bolje ga poznaje, pa će taj proces i kraće trajati.

Zabluda: svaka majka savršeno razumije nemušt govor svoga djeteta.
Istina: ne razumije, ali metodom pokušaja i pogrešaka dolazi do toga to dijete želi. Isto pravilo vrijedi: što je dijete starije, i što više vremena provode zajednički, proces je kraći, jer se bolje poznaju.

Zabluda: majka će odmah prepoznati je li dijete bolesno
Istina: prepoznat će kao i svatko drugi, mjereći temperaturu djeteta, i uočavajući simptome bolesti. Nije rijetkost da majke uopće ne prepoznaju akutne upale uha kod dojenčadi, primjerice.

Zabluda: svaka majka odmah čim vidi svoje dijete osjeti ljubav prema njemu
Istina: mnoge žene osjećaju baby blues, a zadnja stvar tada na pameti im je bezgranična ljubav prema djetetu. Posve ste normalni ne osjećate li bezgraničnu ljubav prema svojoj bebi. Bez
ige, ona će doći, ali malo kasnije.

tekst preuzet iz casopisa "Dijete moje malo"