Pripremajući se za buduće majčinstvo, što imate u mašti? Dakako, sliku nasmiješene mame i prekrasne ružičaste, malene bebe. Sve je to još više začinjeno mnogim prekrasnim fotografijama iz raznih časopisa, mnogim lijepim natpisima i naslovima o majčinstvu koje je jedina vrijedna svrha života, i mnogim pričama iz života o djeci koja svakodnevno izmamljuju smijeh na majčinom licu. Naravno, znate da je majčinski instinkt nešto posve uobičajeno i normalno i da o njemu ne treba trošiti riječi. Napokon, žensko ste, sve vam je urođeno, tako su nam godinama, usudimo se reći čak stoljećima, usađivali u glave… Prepuni takvih priča, sretno i mirno dočekujete malenu bebu koja će biti samo vaša.
I onda …
A onda.. onda nastaje raspad sistema. Naime, još u rodilištu, pogled je na ružičasto djetešce zamagljen zbrajanjem svojih preostalih snaga. Dok se ono glasa svojim prvim plačem, objavljujući svima svoj dolazak, vi ležite na stolu, izmučeni porodom, i možda ne baš toliko zadivljeni svojim djetetom. Nije isključeno da se, kao i mnoge druge, osjećate kao bespotrebna, odbačena ljuštura. I dok posljednji trudovi, priznajemo, kudikamo manje bolni, tjeraju posteljicu van, vi ste mnogo manje očarani cijelim doživljajem od onoga što ste čitali, što su vam pričali, što ste zamišljali. Pa što se to događa, razmišljate, jesam li normalna?
Ovakav osjećaj nastavlja se za vrijeme boravka u rodilištu. Mlijeko vam navire, jedva se krećete, ne možete sjediti zbog epiziotomije, naslage na trbuhu još su itekako vidljive, počele su lohije, vama već kronično nedostaje sna. Prvi pokušaji dojenja nisu baš najslavniji, trebate pomoć, moguće i da vam se upale prsa. Malo ružičasto djetešce, ukoliko ste u rooming inu, već pokazuje da nema namjeru samo spavati, a ponajmanje ima tu namjeru kad se i vama spava. Hm, nije baš uviđavno, mislite. Priroda se pobrinula da izlučivanjem hormona oksitocina nemate samo mlijeko, već i osjećaj odgovornosti da se za to maleno biće i brinete. No, nije lako.