Ja ti baš nisam nešto pretjerano iskusna ali nadam se da ti mogu bar malo pomoći sa svojim iskustvom. Dojim već 8 mjeseci i smatram da je to najljepši doživljaj u životu. Onog dana kada se rodila i kada sam ju stavila na cicu neću u životu zaboraviti. To malo biće koji je prije nekoliko sati sačinjavalo dio tebe sada otvara svoja mala usta i traži da ga nahraniš. Mi hvala bogu nismo imali nikakvih početničkih problema u navikavanju na cicu. Moja A. ju je otprve prihvatila i cicala kao da joj nije prvi put. Ipak nije išlo sve sjajno. Drugog dana u bolnici sam dobila visoku temperaturu i nisam je smjela dojiti. Pet dana moja je curica bila bez cice, ali onog trenutka kada su mi je ponovno stavili na cicu suze su mi potekle od sreće. To je osjećaj koji zna samo majka koja doji. Osjećala sam se posebno jer u meni postoji nešto što mojem djetetu daje hranu i ono je ovisno o meni. Bočice, kašice i sl.mogu dati svi, i tata, i baka i dr. ali mlijeko koje je do dana današnjeg velika zagonetka (mislim u sastojcima) može dati samo majka. I samo od toga dijete prvih 6 mjeseci živi, hrani se i raste,
Sada smo polako u fazi kada smanjujemo dojenje i kada smo uveli dohranu. voljela bih dojiti do godinu dana dok ne počnem raditi, jer smatram da nakon godine dana i nema više previše smisla dojiti jer djete već sve polako jede. Nadam se da ću uspjet u tome jer moja A. jaaako voli cicu. Osim papanja voli se s njom igrati, diže mi majcu i traži ju. To su prekrasni trenuci i stvarno će mi nedostajati jer to mi je nakon njezina rođenja jedan od najljepših trenutaka u danu. Njezin osmjeh, njezina sreća kada mama ponudi ciku...
Možda ti nisam puno pomogla u nekom teoretskom smislu o dojenju, ali možda ti moje impresije pomognu da shvatiš kako je dojenje (ispričavam se ako netko misli drugačije) jedna od najljepših i najintimnijih stvari u životu jedne majke
