evo mene prvo on-topic.
mislim da nemam jasnu granicu
kad sam rodila prvo dijete, znala sam samo da bi, kao, sad trebalo dojit, pa sam pitala pedijatricu, dokad bi trebalo. dobila sam odgovor, 6-7 mjeseci bi bilo dovoljno

. nazalost, stjecajem losih okolnosti nisam izdrzala niti tri mjeseca

. i danas imam griznju savjesti zbog toga i sve ove godine ponekad iracionalno pripisujem svaki zdravstveni problemcic mog djeteta tom nedojenju
drugo dijete sam unaprijed odlucila dojiti duze, potaknuta i aktualnim sretnim primjerom osmomjesecnog dojenja iz moje blize okoline (tad sam to smatrala dugim!!!

). i - premasila tu duljinu

. prestala sam dojiti sa skoro 13 mjeseci, i to postupno i planirano. sjecam se tog osjecaja, to je bilo od pocetka jako lijepo i neproblematicno dojenje, i bilo mi je bas tesko prestati. ali smatrala sam da trebam, jer nisam poznavala nikoga tko je dojio toliko dugo
treci put sam se jako veselila novom dojenju. sad sam vec poznavala nekoliko zena koje su dojile duze nego ja, i mislim da mi je granica u glavi bila postavljena negdje oko godine i pol, dvije

a onda sam posve neocekivano dozivjela zamalo totalni neuspjeh s dojenjem. ni danas ne znam u cemu je zapravo bio problem, beba jednostavno na prsima nije dobijala dovoljno na tezini, i unatoc svim informacijama, pomoci i podrsci koje sam imala, zavrsili smo na kombinaciji s bocicom

.
(bocicu samo uspjeli izbaciti tek nakon uvodjenja dohrane). ali znam, kad sam shvatila da je nase dojenje ipak unatoc ovim nedacama spaseno - prestala sam razmisljati o granicama. to je jedan od razloga zasto i danas, s djetetom od skoro 3 godine, ipak jos spadam na ovaj podforum... doduse jako malo, prakticki simbolicno, ali eto
o imunitetu bih se isto mogla razvezati, ne znam bas sto misliti o tome... u svakom slucaju, vrlo zanimljiva tema
