Razgovaram danas sa svojom voditeljicom LLLa o tome kako je to dojiti ne tako malu bebicu nego jednogodisnju curicu koja zna sta hoce, koja se buni ako ne dobi cicu te sekunde, koja mora biti uz mamu non stop, koja spava na meni cijelu noc itd. Kaze mi ona da je sada naj teze za jednogodisnjaka u slucaju prekida dojenja. Kaze isto tak da je puno lakse kasnije nakon druge godine. Da li smo mi spremne na takvu situaciju? Da li sam JA spremna, nisam sigurna. Uskoro planiramo praviti drugo dijete, da li cu ja fizicki izdrzat dojenje,trudnocu,posao i sve sto s time ide. Zao bi mi bilo prekinuti jer vidim koliko joj treba,koliko je jos mala a i meni je vecinom OK i mislim da bi mi strasno falila ta bliskost.Opet,kako da je malkice odvojim od sebe,barem preko noci? Hoce li se to smiriti?Jedan izazov je na pocetku,kad se beba rodi ali ovo je sad opet novi izazov s kojim se treba nositi. <
><
><
><i></i>



